Nekada su u svijetu bile popularne utakmice na Wembleyju gdje bi Engleska igrala protiv ostatka svijeta. No, taj je običaj izumro jer “kolijevka nogometa” od 1966. godine znači malo ili ništa u svjetskom nogometnom poretku. A i to, jedino Svjetsko prvenstvo osvojili su nikad razjašnjenim golom Geoffreyja Hursta. U međuvremenu su europskim kontinentom protutnjale velike momčadi, od Ajaxa preko Bayerna, Liverpoola i AC Milana do Manchester Uniteda. No, sjećanje na njih sve je bljeđe otkako se u svijetu pojavila nogometna momčad koja jedino, uz Ajax i AC Milan, ima pravo na epitet - dream team.

Danas govorimo o “Planetu Barcelona” i ostatku svijeta. Nogomet današnje Barcelone kritičari su usporedili s najboljim skladbama The Beatlesa, a virtuoznost Lea Messija potamnila je slavu petorice najvećih nogometnih umjetnika svih vremena: Alfreda di Stefana, Pelea, Diega Maradone, Michela Platinija i Zinedinea Zidanea. Iako su i oni udarali loptu drukčije od ostalih, Leo Messi to radi za nijansu bolje. No, o usporedbama ćemo malo kasnije...

Tim ostatka svijeta

Gledajući superiornost Barcelone, koja je bila evidentna sve do posljednjeg El Clasica na Nou Campu, zbrajali smo ozbiljne utakmice koje je Barca “s onoga svijeta” izgubila posljednjih godina. Meč u Londonu protiv Chelseaja (2-4), polufinale Lige prvaka protiv Intera (1-3) i prošlogodišnje finale Kupa kralja protiv Reala iz Madrida u Valenciji (0-1). Tri utakmice u tri godine. Igrom slučaja, ili ne, uvijek je na pogrešnoj strani stajao Jose Mourinho , danas najveći gubitnik na utakmicama protiv Barcelone, “crna mačka” koja prijeti da će mu unakaziti karizmu najboljeg svjetskog trenera.

- Nije nemoguće, ali vrlo je teško pobijediti Barcelonu i njezinu nogometnu filozofiju koja se potpuno razlikuje od nogometne filozofije ostatka svijeta - tvrdi istaknuti hrvatski trener Zvonimir Soldo, uz duhovitu opasku:

- Otkako sam vidio Barcelonin tika-taka nogomet, dosadno mi je gledati sve ostalo, uključujući i englesku ligu koja mi je imponirala po atmosferi, fair playu i klasi nogometaša. Iako Englezi kupuju najbolje, Barcelona je kat više.

Kada je posljednji put Barcelona protutnjala kroz Madrid, i kada je čak i Angela Merkel, spasiteljica Europske Unije, pala u drugi plan jer je Španjolcima i usred krize bio zanimljiviji duel Lea Messija i Cristiana Ronalda, odnosno sudar Pepa Guardiole i Josea Mourinha, u redakciji smo postavili pitanje - postoji li momčad koja se može suprotstaviti Barceloni? Odmah smo prebrisali upitnik, zaključivši da to nisu ni Real Madrid, ni Manchester United, ni AC Milan, ni Bayern München. Jednostavno, takve momčadi nema, niti će je uskoro biti. Onda smo krenuli u širinu i pokušali sastaviti momčad ostatka svijeta. Došli smo u brojne dvojbe. Bi li bilo pametno s Barcelonom krenuti u nadigravanje ili tučnjavu, da li postaviti momčad sa sedam stopera, da li u nju nagurati što više igrača engleskog, nepobjedivog duha ili njemačke discipliniranosti? Treba li u momčad uopće postaviti igrače madridskog Reala, nakon što su se naviknuli na poraze kao magarac na batine? I kome dati momčad u ruke? Mourinhu sasvim sigurno ne, iako je on doktorirao sve metode psihološkog rata. Možda Alexu Fergusonu?

Asistirao Soldo

Dali smo stvar u ruke Zvonimiru Soldi koji je 17 mjeseci bio trener FC Kölna i jedini je hrvatski trener koji je posljednjih godina dobio posao na zapadnoj hemisferi. Tamo gdje se igra ozbiljan nogomet. Najteže je bilo sastaviti zadnju liniju, najviše smo se sporili oko bočnih igrača i napadača jer je tamo konkurencija najveća. Najteže smo se odlučili za desnog beka, da bi Soldo na kraju zaokružio Phillipa Lahma. Nije mu se svidjela pozicija Garetha Balea kao lijevog beka jer on to zapravo i nije, s pozicije lijevog bočnog napadača Soldo je izbrisao i Arjena Robbena i Luisa Suareza i rekao: “ Cristiano Ronaldo je drugi najbolji igrač na svijetu”.

Maknuo je i Brazilca Neymara i upisao ime Waynea Rooneyja. A između Van Persieja, Marija Gomeza, Carlosa Teveza i Kuna Aguera odlučio se za Bosanca, Zlatana Ibrahimovića.

Kada smo postavu stavili na papir, izgledala je impozantno.

Casillas (Hart) - Lahm, Kompany, Pepe, Bale - Yaya Toure, Schweinsteiger - Rooney, Silva, Cristiano Ronaldo - Ibrahimović.

Nogometni teoretičari će nas vjerojatno ismijati i reći da bi ovako sastavljena momčad dobila pet komada od Barcelone. Možda i bi, a možda i ne bi. Samo, pokušajte sastaviti bolju? Zar nije Casillas najbolji golman na svijetu, sa 600 “kapica” u Realu? Zar Gareth Bale nije drugi najpoželjniji igrač za sve velike klubove? Zar Yaya Toure nije motor Manchester Cityja, a David Silva najbolji igrač Premiershipa? Zar trokut Rooney - Ibrahimović - Cristiano Ronaldo nije tercet najboljih napadača na svijetu? OK, možete se poslužiti otrcanom sintagmom da “jedanaest Pelea nije dobra momčad”. Možda i nije, ali “jedanaest Pepea” je sigurno lošija!

Nakon što smo deset puta prevrnuli postavu, zaključili smo da ovom sastavu fale lider atmosfere (Roy Keane) i lider igre (Leo Messi). I tu dolazimo do apsurda; i zagrebački Dinamo bi s Messijem igrao polufinale Lige prvaka. Svaka bi momčad s njim bila nogometni div. I zato je neosporno da je Leo Messi najbolji nogometaš svih vremena. Prošle srijede je jedan njegov potez obilježio utakmicu, makar su svi izvjestitelji za igrača utakmice odabrali Mesuta Ozila. Brus, čak i suzdržani Messi je bio najbolji, dosta je bio jedan potez. I zato mi je zasmetala ljubomora kralja nogometa Pelea koji je nedavno posprdno izjavio: “Kada Messi zabije 1282 gola i osvoji tri svjetska prvenstva, neka mi se javi...”

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista