Bog je Dinamu dao još jednu šansu, iako se činilo da je i Svemogući digao ruke od kluba, koji se već 40 godina vucara i životari na europskoj margini. Pa ako je već odustao od Cibone, na čijoj velikoj prošlosti se nataložio debeli sloj prašine, ako slabi interes za rukomet, ako Janica Kostelić pripada povijesti, Dinamo je još “živ”, na nogama!
Razlog nove nade su sedmorica mladih, sedam “zlatnih poluga” u maksimirskom sefu. Milan Badelj, Dejan Lovren, Ivan Tomečak, Andrej Kramarić, Tomislav Barbarić, Domagoj Antolić i Šime Vrsaljko. Plus Filip Lončarić, ako ga doktori uspiju “pokrpati”. To je sedam nogometaša, kakvih ovdje nije bilo od osamdesetdruge. Istina, 1997. godine Dinamo je imao sjajnih, vjerojatno i boljih igrača (Ladić, Prosinečki, Šimić, Marić, Prosinečki, Cvitanović, Viduka), ali to je bio jedan drugi stil, kada nogomet nije bio u prvom planu. Bili su to dani oko kojih modri povjesničari i danas lome koplja; jesu li vrjednije dvije Lige prvaka s polupraznim Maksimirom kada ovdje gostuje Manchester United s Beckhamom ili je veća sramota trganje Dinamovih šalova i skidanje dresova na maksimirskim vratima. Bili su ovdje i Kranjčar, i Modrić, i Eduardo da Silva, i Ćorluka i Vukojević, ali ta je generacija trajala kao meteorski bljesak, a Dinamu, osim novca, nije ništa dala.
Prije nekoliko dana razgovarao sam sa Zvonimirom Soldom, trenerom koji kruh zarađuje u Bundesligi, koji se naigrao u jednom prosječnom Dinamu i pravu afirmaciju stekao tek u Stuttgartu. Kako smo svi “malo bolesni” zbog Dinama, nakon što ga potegnem za jezik, Soldo će reći:
“Jasno mi je da Dinamo mora prodavati igrače da bi preživio! Ali, onda prestanite sanjariti i pričati o europskom Dinamu!”
Bliži se zimski prijelazni rok i mediji su počeli ludovati. Naviknuti na trgovački talent Zdravka Mamića i njegov nepogrešivi njuh prema eurima, mediji pretpostavljaju da će i ove zime Dinamov izvršni dopredsjednik prodati sve što može “uopiti” uvijek gladnoj Europi. I neće navijačkom narodu previše smetati da proda Marija Mandžukića ili Sammira, igrače “klimavog samopouzdanja”, ali Mamiću - ne diraj klince! Nema te “nemoralne ponude” ni tog novca za koji bi danas trebalo prodati jednog Badelja, Tomečaka, Kramarića ili Lovrena. Nije li Sir Alex Ferguson prorekao da će Lovren biti veliki igrač, ni milimetar slabiji od Nemanje Vidića, ne kune li se Tomislav Ivić u Tomečaka i gura ga u reprezentaciju, nije li Badelj već postao tiha patnja Bayerna i ako treneri ne zakažu, Andrej Kramarić bi morao biti velika “plava devetka”. A mnogi proriču da će i Antolić i Vrsaljko, djeca iz Dinamova internata na kaljenju u Lokomotivi, biti top-igrači. To je šansa koju je Bog dao Dinamu i tu priliku ne smiju propustiti, kao što su učinili s Modrićem, Ćorlukom i da Silvom, kada su za njima posegnuli engleski bogataši. Ili, ako se to, ipak, dogodi, nikada više nemojte spomenuti europski Dinamo!
Dinamo je prolazio teška razdoblja, od “glamoura” državnog kluba do dana kada je visio o tankoj niti i bio na rubu gašenja. Ipak, nije potonuo u prosječnost, poput Cibone, zahvaljujući Zdravku Mamiću, koji je znao stvoriti novac. I danas u Partizanu “studiraju” stil rada Zdravka Mamića, koji je od Dinama stvorio “tiskaru novca”, umjetnost je kako on nabavlja banknote. I koliko ih voli! Toga se najviše i bojim, jer kada dođe bogati židovski klub iz Londona, u Mamiću se probudi “pjesnik novca i profita”. I dok gleda fax na kojemu piše deset milijuna bilo čega, u njemu se budi inspiracija, Neruda:
“...ove ću noći napisati najljepše stihove...”
I zaraditi velike novce! No, ako prodate najbolje slike, galerija ostaje prazna, publika više ne dolazi, ne kupuje karte i sve opet tone u prosječnost, a narod se hrani nekakvim “latinoameričkim otpadom” i sve to nema pretjeranog smisla. Onda se kupuju Novotny, Anderson, Papadopoulos ili Cufre, onda se pokušava s Bišćanom, Robertom Kovačem ili Butinom, pa iako su to bili dobri pokušaji, oni su biološki pregaženi, zasićeni i previše bogati da bi “lomili kosti” u Čakovcu, Puli, Šibeniku ili Koprivnici. I ja te pokušaje Mamiću ne zamjeram, jer su i prijašnji maksimirski šefovi, poput Zlatka Canjuge, kupovali “bofl”, poput Teberija, Rasmusena, Mikulenasa ili Miure. A sada se brane da im je Domagoj Vida preskup, pa će ga propustiti, kao što su propustili Delača i Anasa Sharbinija koji bi, u to bih se zakleo, u Dinamu postali veliki igrači. Nisam siguran da će to postati u Chelseaju ili Hajduku!
U maksimirskoj priči jednu od ključnih uloga odigrat će i Krunoslav Jurčić. I sasvim je nevažno je li on “jupi jupi” trener, ne smeta mi njegov temperament, jer sam vidio kako divljaju i Capello i Mourinho. Elementarna Jurčićeva dvojba je dvojba između odanosti i predanosti. Odanosti Zdravku Mamiću i predanosti Dinamu. On živi pod pritiskom, nije jednostavno objasniti Mamiću da će Sammir na klupu, da bi Mandžukića trebalo staviti u frižider ili da “Pap” nije klasa poput Kramarića. Bila bi to pljuska Mamićevoj taštini, a Mamić baš ne voli “klepetuše”, posebno ne od trenera. I zato je pred Jurčićem najteža sezona u karijeri. Naslov prvaka je već osvojio, u rukama mu je jedna nevjerojatno nadarena generacija i nadam se da zna “što će s tim”... Vide li svi oni maksimirski činovnici i treneri, što lagodno žive od Mamićevih eura i gradskih kuna, da u Ledenoj dvorani na svakoj utakmici ima 6000 gledatelja. Iako je Medveščak osmi u nekakvoj, u svjetskim razmjerima, “smiješnoj”, drugorazrednoj ligi, hokej dolazi. Ako ne vjeruju da gube primat, neka se osvrnu prema Tornju, gdje jedan europski sportski div već mjesecima kleči na koljenima...
Trebate biti crveni od srama
Kada sam zadnji put bio na Stamford Bridgeu, sjedio sam u salonu koji nosi ime “Dennis Wise”. Čuveni igrač i kapetan Chelseaja za života je dobio svoju ložu. Tako se Englezi odnose prema klupskim velikanima. I onda s tugom gledam kako se Maksimir odnosi prema piscima vlastite povijesti.
Jerković se nikada nije želio vratiti u Maksimir. Zajec i Kranjčar rijetko navraćaju, Bobana dugo nisam vidio na Dinamovu stadionu, Mlinarića također. Šuker dolazi samo na reprezentativne utakmice, s Prosinečkim su na sudu, Štef Lamza svrati na proslave i sprovode, Rudi Belin ni na pokope.
Sve Dinamove navijače boli kada baš Dinamo traži smjenu Dražena Ladića, nogometaša koji je 802 puta branio Dinamov gol i jedan je od najzaslužnijih za treće mjesto na svijetu. Jednako kao i Šuker! I sada se jednu takvu veličinu želi poniziti zato jer se usudio jednom igraču na početku karijere reći nešto o njegovim izjavama. Prolistajte klupski almanah i sjetite se Ladićevih obrana i vjerojatno ćete pocrvenjeti...
Olić je na vrhu, ali nije nepoderiv
Ivica Olić je napokon pobijedio! I golovi u Bundesligi, i spašavanje Louisa van Gaala i Bayernova renomea i sjajne igre u finišu sezone prisilili su žiri da mu podijeli najviše ocjene. I kapetan državne momčadi Darijo Srna kaže da bi glas dao Oliću.
Ali, Olić je na prekretnici, Olić se nevjerojatno troši, Bayern živi na njegovoj energiji. I Olić će se umoriti i kakvog Olića Slaven Bilić može očekivati na jesen, kada počinju kvalifikacije za EP. U trenutku razočaranja rekao je da će napustiti reprezentaciju, ali će se brzo i predomisliti, iako - ni njegov organizam nije nepoderiv. I zato Bilić mora najprije otputovati u München i razgovarati s Olićem. Jer, Hrvatska takvih igrača više nema, makar smo se svi nadali da će se “pojaviti” u liku Marija Mandžukića. Mandžukića tek čeka europsko dokazivanje, dok se Olić nazabijao golova u Rusiji i Njemačkoj, osvajao je europske trofeje. I tek nakon svega, nakon Intera, Herthe, Zagreba, Dinama, CSKA, Hamburga i Bayerna, dočepao se te vrijedne kolajne. Makar Niko Kranjčar igra najbolji nogomet u karijeri, makar je Darijo Srna kapetan Šahtara, osvajača Kupa Uefe, makar je cijela nacija “slaba” na Luku Modrića, na vrhu je - Ivica Olić!
Ćiro: Čovjek godine ili prognanik
Ćiro Blažević je čovjek godine u Bosni. U Hrvatskoj to nikad nije bio. Ni osamdesetdruge ni devedesetosme. Nije bio ni u Švicarskoj, kada je 1984. godine s Grasshopperom osvajao naslov prvaka. I zato će zazvučati apsurdno izbor Dnevnog avaza: čovjek godine ili prognanik godine? U Hrvatskoj je trebao biti trener desetljeća, a ispao je peder i ulizica, u Bosni, koju je nogometno razbudio, manipulator i gangster, koji je bosansku sirotinju “pokrao” za 750.000 eura. Ma kojih 750.000? Zanima me kako će ga ispratiti iz Kine, kamo je otišao narušenog zdravlja, bježeći od balkanske perfidnosti, jala i sumnji. Jer, i danas neki sumnjaju da je samo motivator, i samo prosječan trener. Kao što su sumnjali i u Branka Zebeca, za kojega je Franz Beckenbauer tvrdio da je najveći trener na svijetu.
