Vladimir Šeks dugo se okretao u postelji s kamenjem u želucu. Usta su mu se sušila, a pod rebrima ga slijeva kao bajunetom probadalo. Divljač što ju je večerao, veprovinu u gustom tamnom umaku, i nekakvo domaće crno vino, bože ga sačuvaj kiselih domaćih vina, gotovo do jedan mu nisu dali zaspati. Umrijeti je htio, prije nego je popio dva peptorana i umirio se gledajući noćnog leptira koji je tukao o okno kao da ga hoće razbiti...
Hoda Vladimir Šeks Osijekom, pod drvoredom razlistalih platana, kraj oronulih secesijskih vila u Europskoj aveniji, vedrim subotnjim popodnevom. Nema nekog razloga, ali točno zna da je subota. Možda zato jer je malo svijeta na ulici. Tek tu i tamo prođe netko, ali nekako iznenada se pojavi, kao da se materijalizirao iz zraka nekoliko metara pred njim. I kako tko prođe, ubrzava korak i upadljivo okreće glavu da ga ne pozdravi. Ljudi su govna, reče u sebi Vladimir Šeks i bude mu nekako lakše od te misli.
‘Ostario si, Vlado, a pameti nisi stekao’
Odjednom, vidi on, ide mu ususret jedan u zgužvanom sivom pamučnom sakou, jedan iz Službe državne bezbednosti što ga je ispitivao i tražio da mu redovno, jednom mjesečno dolazi na razgovore. U vizitu, kako je on volio kazati. “Navrati da se malo proljudikamo”, rekao bi agent kao neobavezno, umiljatim glasom od kojega se Šeks najviše ježio. Pa i sada, mnogo godina kasnije, dođe mu neka slabost u rukama i nogama pred njim, ali ipak skupi hrabrosti i nadmoćno mu se osmjehne.
| ‘Vladimir Šeks’, počne Šuvar, ‘optuženi ste da ste 17. svibnja u popodnevnim satima na Bulevaru JNA podrugljivo govorili o našoj socijalističkoj i samoupravnoj domovini’ |
“Pa šta ja više imam dolazit u tebe”, reče, “otkako je došla samostalna i suverena Hrvatska.”
“Samostalna i suverena Hrvatska”, nasmije se špijun žutim zubima. “E, moj Vlado, ostario si, a pameti nisi stekao. Ajde, ne budi ti teško, dođi koji put na liker.”
Potapše on Šeksa po ramenu prijateljski i nastavi hodati, a Šeks se zapanjeno okrene za njim. Uto, pogled mu padne na modru tablu imenom ulice, a tamo ne piše Europska avenija, nego Bulevar JNA. I još se nije ni osvijestio od te spoznaje, neka divlja rika natjera ga da gotovo poskoči od iznenađenja. Bjesomučno trubeći sirenama kolnikom nekoliko metara dalje, put gradske vijećnice prođe povorka svatova. Iz prvog automobila vijori se zastava. Jugoslavenska, plavo, bijelo i crvena, sa zvijezdom u sredini.
Nalet tjeskobe Vladimira Šeksa udari kao šakom u prsa i oduzme mu dah. Bože mili, kud sam zaš'o, reče on, upravo kao pjesnik što bi rekao. Nasmiješi se Šeks u svome snu, i osmjehne se na javi, s glavom na jastuku, ali nekako nevoljko, nelagodno, izgubljeno i plašljivo. Krene rukom prema unutrašnjem džepu, tamo gdje je, sjeća se, jutros stavio putovnicu. A u džepu samo potvrda kemijske čistionice. Komunizam se vratio, shvati on užasnuto. Njemu opet oduzeli pasoš.
Od saznanja da je ponovno nitko i ništa, sav život kao da je na trenutak istekao iz Vladimira Šeksa. Blijed i onemoćao, drhtavom rukom uhvatio se za željeznu šipku jedne dvorišne ograde, a dvije žene žustrim korakom, gotovo trčeći prođoše kraj njega, samo da se ne moraju zaustavljati, da ih tkogod ne vidi da su pomogle političkom neprijatelju.
Sabere se Šeks nakon nekog vremena, rupčićem otare znojno čelo, dlanom popravi kosu i nastavi hodati. Mimoiđe se nekoliko metara dalje s milicijskom patrolom te im dostojanstveno i s poštovanjem klimne, ali mu oni ne uzvrate pozdrav. Gamad, reče u sebi Šeks ogorčeno, ulazeći u restauraciju Lav.
U restauraciji iznad šanka je Titova slika u maršalskoj uniformi, no ta činjenica njega više ne može iznenaditi. Osvrne se po lokalu i ugleda nekolicinu osiječkih partijskih budžovana, kako se o nečemu povjerljivo došaptavaju, stisnuti na kraju dugačkog stola. Jedan od njih digne glavu kad je Šeks ušao i prezirno mu se naceri, a Vladimir Šeks se posramljeno okrene, tobože kao da traži nekoga.
U drugom kutu, za jednim manjim stolom, iza velikog filadendrona, primjeti da su se osamili Stipe Šuvar i Moša Pijade. Predratni komunist i prevoditelj “Kapitala” zamišljeno liže sladoled na štapiću, dok mu Šuvar nešto živahno objašnjava. Šeks zastane nekoliko trenutaka premišljajući se, pa im priđe.
| Luka Bebić me izdao, shvati Šeks malodušno. Ljudi su ništa, nule, kaže još jednom u sebi Vladimir Šeks i onda se nekako probudi |
“Znam ja tko ste vi”, prekine ga Šuvar neljubazno. “Čuo sam za vas i nije mi drago što sam čuo. Vladimire, vi svojim imenom sramotite uspomenu na vođu velike Oktobarske revolucije.”
“Ne, druže, slušajte, meni je bilo namješteno...”
“E, znao sam!”, javi se tada Moša Pijade, nezadovoljno gledajući komadić čokolade koji mu je sa sladoleda pao na snježnobijelu košulju. Šuvar izvadi maramicu i krene udvornički čistiti mrlju, s poraznim učinkom, sve više razmazujući smeđu kremu po tkanini, a Šeks preleti pogledom po restauraciji i za stolom do prozora spazi Luku Bebića kako ga netremice promatra. I kao da mu se kriomice smiješi. Krajevima usana Šeks mu uzvrati plahi osmijeh, a Luka lagano, zavjerenički trepne.
‘Jesi vidio Mošu Pijadu?’
“Izvolite, nešto za vas?”, upita Vladimira Šeksa konobar, koji je taj čas došao do njihova stola.
“Neće on ništa, drug je u odlasku“, odgovori umjesto Šeksa Šuvar ljutito, ali Šeks sasvim prečuje ovu zločestu žaoku, s nadom gledajući Luku Bebića koji je, ne skidajući oka s njega, ustao i krenuo k izlazu. Vladimir Šeks kratko, upitno trzne obrvama, a Bebić mu, jedva primjetno, glavom pokaže da ga slijedi.
Vani na ulici Vladimir Šeks učini nekoliko brzih koraka da stigne Luku Bebića. Nije to bio bogzna kakav napor, jer je ovaj lagano pružao nogu pred nogu, pretvarajući se kao da ga neobično zanima osiječka arhitektura i upravo čekajući da mu se Šeks pridruži.
“Jesi vidio stoke komunističke”, šapne Šeks Bebiću gledajući preda se. “Okupili se kao da nikad nije bilo nezavisne i suverene, međunarodno priznate Republike Hrvatske. Digli glavu, svinje boljševičke!”
Bebić na ovo ništa ne reče, nego se samo vedro nasmiješi, a Šeks se ohrabri i doda:
“A jesi vidio Mošu Pijadu! Koja predstava?! Kao da se ne zna da je Moša Pijade odavno mrtav.”
Luka Bebić u taj čas stane i ozbiljno pogleda Vladimira Šeksa.
“Čuvaj se, Vlado”, reče mu zabrinuto.
I onda tajanstveno nestane. Nestane i ulice, i secesijskih kuća i platana, a Vladimir Šeks otkrije da je u nekom nečistom zahodu, u smradu amonijaka i dezinfekcijske tekućine, raskopčanog rasporka supijano se ljulja iznad pisoara i čita prostote na zidu. Odjednom, odnekud se stvore dvojica u milicijskim uniformama, bez riječi ga hvataju jedan ispod jedne, drugi ispod druge ruke i odvlače u jednu kabinu otraga, a zahodska kabina nije obična zahodska kabina, nego se iza vrata pruža dugačak hodnik s nekoliko centimetara vode na podu i uskim vratima udnu.
“Šta je bilo, ljudi!? Ovo je neka greška! Krivog ste čovjeka uhapsili! Dajte, jebo ga, bar da se zakopčam!”, viče Šeks nemoćno, pljuskajući kroz onu vodu, a ovi ništa, kao da ga ne čuju. Izlaze kroz ona vrata na kraju hodnika na duboko četvrtasto stubište, vukući ga sve niže i niže. Nikad kraja stepenicama. Trideset sedam puta su obišli niz zidove prije nego su negdje duboko pod zemljom ušli u prostranu, suncem okupanu dvoranu punu naroda i prolazom između stolica posjeli ga za usamljenu stolicu pred konferencijskim stolom za kojim je, pod slikama Marxa, Engelsa, Lenjina i Tita, zasijedala tročlana partijska komisija - Stipe Šuvar, Šime Lučin i još jedan, Šeks mu se nije mogao sjetiti imena.
“Vladimir Aleksandra Šeks”, počne presijedavajući Šuvar, “optuženi ste da ste sedamnaesti svibnja tekuće godine u popodnevnim satima na Bulevaru Jugoslavenske narodne armije podrugljivim riječima govorili o ustavnom uređenju naše socijalističke i samoupravne domovine.”
“Uuuu!”, javi se gomila zgranuto.
“Osim što ste kazali, citiram: 'stoka komunistička' i 'boljševičke svinje'”, nastavi presjedavajući strogo, “optuženi ste i da ste širili neprijateljsku propagandu izjavom da je drug Moša Pijade odavno mrtav.”
“Oooo!”, zaprepaste se okupljeni zaprepašteno.
Luka Bebić me izdao, shvati Šeks malodušno, pa se okrene i u masi svijeta nađe prijatelja. Zagleda se u njega tužno, a Luka Bebić kao zamišljeno zuri preda se i pravi se da ga ne vidi. Ljudi su ništa, nule, kaže još jednom u sebi Vladimir Šeks i onda se nekako probudi.
Digitalna budilica pokazuje da nije nego tri i petnaest. Onaj noćni leptir još uvijek nerazumno tuče o staklo. Šeks upali svjetlo na noćnom ormariću i ustane da se napije vode.
Ante Tomić
