Kad bi se u jednom izdanju Sabranih djela prikupilo sve što je Miroslav Krleža za svoga života objavio u knjigama, časopisima i novinama, takvo bi izdanje obuhvatilo više od 30.000 stranica, vjerojatno oko 80 knjiga, s približno 400 stranica po knjizi. Krleža je bio najplodniji i najsvestraniji hrvatski pisac. Pisao je poeziju, esejistiku, drame, novele, romane, dnevničke i memoarske tekstove, polemike, publicistiku, pa i novinske članke. U svakoj od književnih grana, u koju zadire Krležin književni opus, Krležina su djela među vrhovima hrvatske književnosti, a u nekima na samome vrhu.
U povodu 120. godišnjice Krležina rođenja (7. srpnja 1893. - 29. prosinca 1981.) Novi Liber priredio je izbor od 10 Krležinih knjiga. Novost je da ih objavljujemo u nakladi daleko većoj od bilo kojeg dosadašnjeg Krležinog izdanja, a ta velika naklada omogućila nam je i dosad najpristupačniju maloprodajnu cijenu.
Izbor od 10 Krležinih naslova za ovo izdanje obavili su urednici, akademik Krešimir Nemec i urednik Novog Libera Slavko Goldstein, uz prijateljsku konzultaciju s našim velikim krležologom prof. dr. Stankom Lasićem. Izvršni urednik je direktor Novog Libera Siniša Petrušić. Svaka od 10 knjiga opremljena je s jednim od 10 portreta Miroslava Krleže, u olovci ili kredom akademika Josipa Vanište, plodnog Krležinog portretista. Na uvodnom su ili završnom dijelu knjige predgovor ili pogovor u svakoj knjizi posebno posvećeni njenom naslovu, iz pera vrsnih autora koji se u okviru svojih profesija i orijentacija često bave Krležom i njegovim pojedinim djelima.
Ovim izborom nastojali smo obuhvatiti najvažnije književne vrste iz Krležinog opusa, po kriterijima njihove literarne vrijednosti. Po našem mišljenju, tim kriterijima odgovara svih 10 odabranih naslova, a iz objektivnih razloga nedostaju samo dva: dramski ciklus Glembajevi, jer autorska prava drži drugi izdavač, i roman Zastave, koji bi sa svojih 2000 stranica u pet tomova sasvim narušio koncepciju kompleta s deset naslova. Novi Liber u naknadnim će aranžmanima nastojati doći do rješenja koje bi čitateljima našeg deseteročlanog kompleta omogućilo da na povoljan način dođu i do dva navedena poželjna naslova.
Balade Petrice Kerempuha
Odličnim školarcima i lijenim čitaocima „Balade Petrice Kerempuha“ mogu zamijeniti „sve“ ono što bi naučili samo da su čitali staru kajkavsku književnost. Na poticaj svakodnevnog govora rođene bake, Terezije Goričanec, Krleža je u ovom remek-djelu oživio „mrtvu“, štokavskim i od Gaja „ubijenu“ književnu tradiciju. S druge strane, bio je itekako svjestan političkog upliva na svakodnevni jezik i govor, svjestan umiranja opsežnog monarhističkog leksika otprije I. svjetskog rata i stvaranja novog, kraljevinskog nakon njega. Vraćajući se Belostencu, Habdeliću, Jambrešiću i ostalima, veličanstvenim rječnicima XVI. i XVII. stoljeća, pisac je svojim genijem uskrsnuo „mrtvaca“ i ostvario s „Baladama Petrice Kerempuha“ vrhunac hrvatske književe piramide; pritom je preskočio oko 100 godina vakuuma, što ga je stvarala potraga za svehrvatskim književnim standardom. Pokazao je, istovremeno, kako se svi državno-pravni diskontinuiteti hrvatske prošlosti mogu prevladati jedino književnom istinom. I zato su „Balade“ daleko više od jedne zbirke pjesama na kajkavskom, objavljene 1936. a zaključene 1946. s drugim izdanjem i s 36 pjesme. Njihov fiktivni autor i kazivač Petrica Kerempuh, legendarni lik iz pučke predaje, postao je vjerodostojni suvremenik Miroslav Krleža.
Anketa: Tri teška pitanja
1. Moj prvi Krleža
2. Krleža koji mi je najdraži
3. Krleža kojeg, eto, nisam pročitao
Zoran Ferić
1. Krležine novele
Moji roditelji imali su biblioteku u mojoj sobi pa sam tako naišao i na Krležu.
2. Na rubu pameti ili Povratak Filipa Latinovicza
Nešto što se mijenja s godinama. Recimo da se kolebam između dva romana, “Na rubu pameti” i “Povratak Filipa Latinovicza”, koji sam najviše puta pročitao.
3. Tri kavaljera frajle Melanije
Ima toga puno. Nisam pročitao, primjerice, “Tri kavaljera frajle Melanije”, ne sjećam se jesam li pročitao “Vražji otok”...
Boris Perić
1. Predgovor monografiji Miljenka Stančića
Ta je monografija stajala kod kuće među knjigama. Potom, slijedom školske lektire, “Gospoda Glembajevi”.
2. Povratak Filipa Latinovicza i Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo Nečastivoga
Više o tome u mojem upravo objavljenom romanu, “Povratak Filipa Latinovića”.
3. Zastave
Više puta započete “Zastave” valjalo bi konačno dovršiti. Ali tko će pronaći vremena?
Inoslav Bešker
1. Gospoda Glembajevi
Režija Titeka Strozzija 1957. “Überspannt” kroz Komnenovićevu drhteću nogu. Nenadmašan finale Andre Marjanovića.
2. Balade Petrice Kerempuha
Neke znam i naizust. Šteta što nije imao petlje i eseje pisati kajkavski, kako bi tek tada bili flambojantni.
3. Djetinjstvo u Agramu i veći dio Dnevnika. Zanimalo me više djelo nego osoba pisca, a ni Agram mi nije prvi interes.
Ante Tomić
1. Hrvatski bog Mars
Kao i svima, osnovna škola, lektira, “Hrvatski bog Mars”, nije mi se svidjelo.
2. Na rubu pameti
Ljeto između trećeg i četvrtog srednje, “Na rubu pameti”, nekakav raspareni primjerak iz kompleta sabranih djela u biblioteci mog tate. Ovo je punk rock, shvatio sam zadivljeno.
Krleža kojeg nisam pročitao.
3. Banket u Blitvi, Zastave...
Nemam pojma, našlo bi se još koješta. Na ovakva pitanja ljudi s nelagodom odgovaraju, ali rijetko kada zaista pročitate sva djela nekog pisca.
Pavao Pavličić
1. Na rubu pameti
Bio sam na ljetovanju, no stalno je padala kiša. Kada sam pročitao sve krimiće koje sam pronašao, odlučio sam pročitati i ovo Krležino djelo. Imao sam 12 godina.
2. Na rubu pameti
Također “Na rubu pameti”. Bila je to jednostavno ljubav na prvi pogled.
3. Izlet u Rusiju
“Izlet u Rusiju” nikada nisam temeljito pročitao. To djelo postoji u raznim verzijama, a ja sam pročitao samo jednu.
Jurica Pavičić
1. Povratak Filipa Latinovicza
Mislim da je to bio “Povratak Filipa Latinovizca” i nije mi se baš svidjelo.
2. Balade Petrice Kerempuha i Hrvatski bog Mars
Podjednako i “Balade Petrice Kerempuha” i “Hrvatski Bog Mars”. “Balade” jer mu je to najbolje, a “Hrvatski bog Mars” jer sam u međuvremenu i sam prošao rat pa mi je zazvonilo prepoznatljivo. Nedavno sam opet čitao “Na rubu pameti” i to mi sad ima puno više smisla i puno više govori nego kad sam taj roman ranije čitao.
3. Zastave
Nisam pročitao cijele “Zastave”.
Povratak Filipa Latinovicza
U više dnevničkih zapisa Krleža se prisjećao onoga davnog vremena kada je sanjao da će postati slikarom, i za koga je crtao s nadom. Odustao je od te namjere, nezadovoljan vlastitom sposobnošću, no to je iskustvo obilježilo njegovo književno djelo. „Povratak Filipa Latinovicza“ (1932) predstavlja romaneskni portret tog mladoga Krleže. Latinoviczev boravak izvan Hrvatske dužinom odgovara vremenu za koga je Krleža pisao umjesto da je slikao. Latinoviczeve sumnje u umjetnički poziv i vlastito podrijetlo, u „trafikantsko“ nadahnuće, dolaze od „prirođene“ skepse samoga pisca. Dijelili su ga i dijele mnogi umjetnici u tzv. malim i siromašnim zemljama. „Fabula je svedena na jednostavnu priču o susretima sa seljacima, građanima i plemićima rodnog kraja, sa zapletom jedino u ljubavnoj epizodi sa Ksenijom Radajevom, koja završava kada je ubije njezin odvjetnik“, zabilježio je Milivoj Solar. U povorci karaktera različitog socijalnog podrijetla, koji se opisuju i slikarskim, portretističkim potezima, Latinovicz ne pronalazi ozbiljnog sugovornika. „Sudbina umjetnički nadarenog pojedinca, suprotstavljenog okolini i zavičajnim prilikama“ pokazuje se još jednom zadanom hrvatskom sudbinom. No, može li Filip nezadovoljan „velikim svijetom“ postati zadovoljan u zagrebačkim zavičajem.
Na rubu pameti
Roman „Na rubu pameti“ uspio je prevladati stoljetni raskorak između književnog standarda i kajkavskog dijalekta, odnosno govornog jezika uopće. „Lamentacije Valenta Žganca“ bile su uspješna kazališna predstava glumca Mladena Budiščaka, no mnogi gledatelji nisu ni znali da njen protagonist i jezik dolaze baš iz ovog romana, objavljenog 1938. Neimenovani Doktor, njegov protagonist i pripovjedač, bugačica je koja upija svijet oko sebe. Odrazi njegove gluposti i nakaradnosti jasno se otiskuju i čitaju preko oka pripovjedača. Znamenita pouka „I mjesečina može biti pogled na svijet“ skriva neke mladenačke, ekspresionističke pobude Krležinog djela. Premda napisan u prvom licu, roman jasno odražava jedinstveni misaoni ritam Krležinog književnog opusa, ispisanog njegovom prepoznatljivom rečenicom. Viđena kroz Doktorovu cameru obscuru sadašnjost se doima kao daleka povijest, i obrnuto. To je magija Krleže. S jedne strane roman prikazuje moralno stratiše čiji je humus bio Prvi svjetski rat, a s druge strane postaje, upravo tim i takvim društvenim rasulom, vjesnik onog idućeg, Drugog svjetskog rata, koji je kucao na vrata Doktorovih i sveukupnih dvojbi i dilema s kojima se suočavalo vrijeme između ta dva rata.
Hrvatski bog Mars
Knjiga novela „Hrvatski bog Mars“ ima za doživljaj Prvog svjetskog rata isti značaj kao „Hiljadu i jedna smrt“ za doživljaj kapitalizma poslije njega. To nisu, dakako, konceptualne zbirke, no svaka se novela u njima nekako prstenasto navezuje na „zadanu“ temu. Obje su nezamjenjivi književni međaši. Ovaj ili onaj domobran, Krležin domobran, vuče sa sobom na front čitavu hrvatsku povijest, kojom su vladale monarhije, carstva i razna vijeća te njihovi namjesnici, odnosno podrepaški banovi. Iluzija slobodne banovine upravo je na frontu I. svjetskog rata postala karikatura, i dio sna svakog umirućeg vojnika koji nije znao odgovor na najjednostavnije pitanje: zašto, za koga umire. Praznina toga odgovora postala je prazninom egzistencije tako reći svakog pripovjednog protagonista. Kod Krleže nema ozbiljnih razlika između pripovijedanja dugog, romanesknog daha, i ovog kratkog, novelističkog. Njegovu rečenicu i jezik uvjetuje autorska potreba da se predoči stvarni, okolni svijet. Naposljetku, pisac je prvo izdanje „Hrvatskog boga Marsa“ iz 1922. proširio u izdanju iz 1946. Sastavljena od samostalnih i različitih dijelova i fragmenata, ova je zbirka pripovijetki čvrsto zaokružena cjelina, ne samo zato što obrađuje istu sudbinu raznorodnih pojedinaca - hrvatskih vojnika, domobrana te zagorskih i posavskih seljaka - već i zato što je fiksira izuzetnim, samosvojnim, krležijanskim jezikom.
Izlet u Rusiju
Putopisna knjiga „Izlet u Rusiju“ bila je objavljena 1926. u Zagrebu, a sastavljena je od ľputnih impresija« objavljivanih tijekom 1924, 1925. i 1926. u Hrvatu, Književnoj republici i Obzoru. Sadržava poglavlja: O putovanju uopće; Bečke impresije I, II, III; Razgovor sa sjenom Frana Supila; U Drezdenu; Berlinske impresije I, II; Kriza u slikarstvu; Meditacije o Aziji i Evropi; Kroz žalosnu Litvu; U spavaćem vagonu Riga-Moskva; Ulazak u Moskvu: Kremlj; Na dalekom sjeveru; Lenjinizam na moskovskim ulicama: Kazališna Moskva; Admiralova maska; Uskrsna noć; Dolazak proljeća; Nekoliko riječi o Lenjinu; U muzeju Ruske Revolucije. Uspoređujući prvo izdanje s onim beogradskim iz 1958. Aleksandar Flaker je pokazao što je u njemu izostavljeno, a što dodano - prvenstveno tekst „Domobrani Gebeš i Benčina razgovaraju o Lenjinu“. U izdanju iz 1973. Krleža je vratio u knjigu dulji fragment uvodnog poglavlja „O putovanju uopće“, pokazujući još jednom da autorski posao tako reći nikada ne završava. „Izlet u Rusiju“ fiksira važne momente povijesti koji su doprinijeli hrvatskom antifašizmu, te susljedno stvaranju suvremene Republike Hrvatske. U svakom slučaju, knjiga slijedi itinerar Krležina „lenjinskog“ putovanja započetog ujesen 1924. i završenog u proljeće 1925.
Kraljevo, Vučjak, U logoru
Svezak „Kraljevo, Vučjak, U logoru“ reprezentira Krležin dramski opus. Već redoslijedom drama u naslovu urednici ovog desetoknjižja Krešimir Nemec i Slavko Goldstein - pokazali su kako ih ovdje zanimaju Krležini dramski počeci (Kraljevo), odnosno vrijeme prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme njega i poslije njega. „Kraljevo“ je nastalo 1915. a prvi put objavljeno 1918, odnosno u knjizi „Legende“ 1933. Prikazuje zbivanja na Kraljevskom sajmu, „jedne kolovozne noći u predratnom Zagrebu“. „Vučjak“, drama u tri čina s predigrom i intermezzom, bila je praizvedena u zagrebačkom HNK-u 30. XII. 1923. u režiji Branka Gavelle, iste godine kada je pisac za nju dobio najvišu, Demetrovu nagradu. „Labavo“ vezane fabularne niti ove drame objedinjuje lik Krešimira Horvata drama je prvotno imala za naslov njegovo ime ratnog invalida, nesvršenog studenta (apsolventa) i novinara „Narodne Sloge“, koji ogorčen društvenim stanjem grada odlazi u selo Vučjak. O sižeu drame „U logoru“ prvotno Galicija Krleža je pisao u dnevničkoj prozi između 1916. i 1919. A naš najveći krležolog Stanko Lasić podsjetio je da je tu radnja situirana u Galiciji (Grabowiec), i to u „jesen 1915“, odnosno „august 1916“, kada se i sam autor nalazio na istom ratištu (u osmom mjesecu 1916).
Eseji
U predgovoru ovome desetoknjižju Slavko Goldstein, njegov izdavač i suurednik, napominje da su „eseji najzastupljenija književna vrsta u Krležinu opusu“, i to prema izračunu enciklopedije Krležijane urednika Viskovića. „Kao zasebne cjeline objavljeno ih je blizu 200, a esejistikom se mogu smatrati i mnogi monolozi i dijalozi glavnih likova“ u ne-esejističkom dijelu Krležina opusa. Ovaj svezak desetoknjižja, „Eseji“, predstavlja 10 eseja što govore u ime onih 190 koje treba čitati na drugim mjestima. Naime, Krleža je svaki svoj esej pisao s temeljitošću, načitanošću, poznavanjem domaćih i inozemnih prilika i neprilika, bez obzira imaju li oni za temu umjetnost ili politiku, umjetnike ili političare. Prije mnogih drugih, a napose prije tzv. marksističke kritike jednog F. Jamesona, Krleža je morao misliti umjetnost i u društvenom zrcalu, baš kao što je politiku mislio širinom koju nisu trpjeli ni sami političari. Doduše, ima onih koji ne vole njegova razmatranja, primjerice o Raineru Mariji Rilkeu, kao o nekome tko poput pseta luta od jednog do drugog plemićkog dvora. Ali, to je zbiljskost, gotovo surovost, s kojom je Miroslav Krleža analizirao druge i nas same, pa i sebe samog.
Banket u Blitvi
Roman „Banket u Blitvi“ prava je romaneskna „germa“, kvasac što je bujao od 1935. pa sve do 1964. Više puta najavljivan, objavljen je 1938. uz napomenu da je to prva knjiga „romana u tri knjige“. Iduće, 1939. objavljena je „knjiga druga“ s ponovljenom naznakom „romana u tri knjige“. Ali, dvaput najavljene treće knjige „Banketa u Blitvi“ nema ni 1953. kada se roman ponovno objavljuje „u dvije knjige“, koje je „priredio za štampu i korigirao Anđelko Malinar“. U novom, Nolitovu izdanju iz 1961. objavljuju se ponovo I. i II. knjiga, no pisac se vratio staroj ideji i dodao opis: „roman u tri knjige“. Treću knjigu „Banketa“ Krleža objavljuje 1962. u prva dva broja Akademijinog časopisa „Forum“, koga je njime akademik Krleža i pokrenuo. S obzirom na sadržaj ovog panoramskog društvenog, da se ne veli političkog romana, ta se koincidencija smije doživjeti kao piščeva konceptualna gesta, kojom je izmišljenu „Blitvu“ situirao u akademsku, strossmayerovsku Hrvatsku, doprinoseći i njome polemici umjetnika i političara u samome romanu. Kako god bilo, ta „nesuđena“ treća knjiga „Banketa“ imala je drugačiji „modl“, odnosno način oblikovanja od onoga prve dvije knjige. Protok stvarnog vremena postao je dijelom romanesknog vremena.
Cjelovito izdanje romana „Banket u Blitvi“ objavljeno je po prvi puta 1964., uz gotovo redovitu, „krležijansku“ napomenu: „sa brojnim izmjenama i dopunama što ih je autor izvršio u decembru 1962 i januaru 1963“. Povjesničari književnosti slažu se da je objavljivanje i dovršavanje romana prekinuo II. svjetski rat, a poticaj njegovu dovršetku pripisuju „pojavama poststaljinističkoga totalitarizma na istoku Evrope, pa i na zapadu“. Lasić je, opet, upozorio kako je Krležino „približavanje vlasti“ u veljači 1962. putovao je s Titom u posjete Egiptu i Sudanu, moglo imati udjela u konačnom obliku „Banketa“. Trebalo bi tek vidjeti da li je vlastodržac podijelio svoje brige s piscem, na primjer u svezi Kardeljeva ranjavanja, diskusija oko raspodjele zajedničkog novca, i novoga ustava iz 1963. Premda „Banket“ važi za roman imaginarnog vremena i prostora, možda je konkretnije vezan za suvremenost no što smo to spremni priznati. Pripovjedač u III. knjizi romana komentira kako se iz prijašnje perspektive (Banket I-II) nije moglo predvidjeti da će se „na političkim daskama naše planete“ pojaviti „imitatori Velikog pukovnika“ koji su „povjerovali da su kao bogodani voždovi pozvani da odluče sudbinom Čovječanstva“. Koliko je tu mislio na svog prijatelja Maršala?
Djetinjstvo u Agramu
U posljednjem svesku Krležinog desetoknjižja pojavljuje se cjelovito „Djetinjstvo u Agramu“, i značajan fragment dnevničke knjige „Davni dani“ „1918“. U „Djetinjstvu“ pisac uskrisuje Zagreb 1902-3. u kome je živio kao kaptolski dječarac i ministrant, i oživljava svoju „babicu“ Tereziju Goričanec, za koju „služi“ misu u vlastitoj kući, pred njenim kućnim oltarom. Dakako, to je sasvim druga uloga od one katedralnog ministranta. Međutim, kao što glumi svećenika u svom domu, tako glumi ministranta predanog vjeri dok istovremeno pogledava, za vrijeme mise, na plavokosu, „blond“ djevojčicu pred oltarom. Je li on „pravi bezbožnik“, ili samo dječak? Kako je „Djetinjstvo“ pisao tijekom II. svjetskog rata, pisac je primijetio da je pored te djevojčice prošao mnogo godina kasnije i da mu nije značila ništa, kao ni on njoj. No to su već druge dileme od onih s kojima se nosio u ministrantskoj roketi. Ili možda nisu, ako je tragajući za istinom naslutio njene privide već s deset godina. Mirisi nestalog Agrama i njegov govor oživljuju pred čitateljem, a pisac pritom nabraja čitav jedan leksik što je nestao iz svakodnevnog govora. Komentatori i ljubitelji Krležinog opusa smatraju „Djetinjstvo“ njegovim najosobnijim djelom.