Pojedini analitičari posljednjih dana agilno proučavaju različite signale s tržišta, tražeći znakove popuštanja pritiska pesimista koji su se kladili na default (bankrot) Grčke, ili čak na raspad Europske monetarne unije. Realizirati profit u kontekstu tih strategija bilo je moguće putem najrazličitijih strategija, no u masovnoj su uporabi bila tri instrumenta. Svakako najvažniji je euro, odnosno, prodaja europske valute u odnosu na konkurente poput dolara, jena ili funte. Snažan pritisak prodavatelja gurnuo je euro sve do 1,35 dolara, odnosno, najniže razine od travnja prošle godine, na najbolji način ilustrirajući masovnost pesimista.
Alternativna, a počesto i komplementarna strategija 'subverzivnoj djelatnosti' na deviznom tržištu, podrazumijeva korištenje credit default swapova (CDS). Riječ je o svojevrsnom instrumentu osiguranja od bankrota izdavatelja, pri čemu se najčešće tipovalo na Grčku (za sada znatno manje na ostale zemlje periferije, poput Španjolske i Portugala). Cijena potonjih instrumenata se izražava u baznim bodovima (100 baznih bodova = 1%), a CDS vrijednosti 350 u slučaju Grčke znači da je cijena osiguranja od defaulta 3,5% (nominalne) vrijednosti obveznica. Ili u konkretnom primjeru - kupite li credit default swapove za milijun dolara nominalne vrijednosti grčkih obveznica, platit ćete 35 tisuća eura (godišnje), ali u slučaju defaulta, financijska institucija koja je prodala swapove namirit će punu vrijednost osigurane količine obveznica (milijun eura). Naravno, CDS nije ograničen samo na vlasnike obveznica, te predstavlja vrlo potentno oružje za špekulante, nudeći izniman potencijal za profit.
Treća opcija podrazumijeva short selling (ili u nezgrapnom hrvatskom prijevodu - unaprijednu prodaju) grčkih obveznica, u uvjerenju kako će iste naknadno biti moguće pribaviti po nižoj cijeni od one po kojoj su prodane. A takav je pristup neko vrijeme doista donosio rezultate. Jer još početkom prosinca prošle godine, stopa prinosa na 10-godišnje grčke obveznice kretala se oko 5%, da bi već krajem siječnja dogurala do rekordnih 7,2%. Obzirom je kretanje cijene obveznica obrnuto proporcionalno stopi prinosa (što niža cijena - to veći prinos), ovakav tip 'oklade', uz prikladan leverage kojim je bilo moguće 'podebljati' zauzete pozicije, donio je brojnim sljedbenicima vrlo izdašan profit.
Isto vrijedi i za CDS instrumente, čija se cijena, u slučaju Grčke, u svega nekoliko mjeseci, gotovo udvostručila. I konačno, euro je u prva dva mjeseca ove godine skliznuo sa 1,44 na 1,35 dolara (da ne govorimo da je početkom prosinca vrijedio 1,50 dolara), servirajući pesimistima uistinu spektakularan profit (tih 6% ili 10% pada uz odgovaraju polugu poprima bitno veće razmjere).
Međutim, situacija se početkom ožujka stabilizirala, iako Grčka od svojih EU partnera, suprotno očekivanjima, nije uspjela iskamčiti niti konkretan plan akcije spašavanja, a kamoli nekakva opipljiva sredstva kojima bi smanjila ovisnost o svježim izvorima financiranja. Presudnu je ulogu, čini se, odigrala relativno uvjerljiva poruka političkih lidera na Starom kontinentu, koji tvrde kako ne namjeravaju bježati od odgovornosti u slučaju krajnje nužde. U međuvremenu je svijetlo dana ugledala i nova, pet milijardi eura teška emisija 10-godišnjih državnih obveznica, naišavši na dosta dobar prijem kod ulagača (omjer vrijednosti emisije i pristiglih ponuda kupaca bio je gotovo 1:3). Stopa prinosa na 10-godišnje obveznice stabilizirala se nešto iznad 6%, fiksirajući spread u odnosu na njemački Bund oko 300 baznih bodova.
Istodobno, cijena CDS-a spustila se (s rekordnih 425 s početka veljače) na 300 baznih bodova, a razina od 1,35 dolara pokazala se u slučaju europske valute vrlo čvrstom razinom podrške. Logičan epilog takvog razvoja događaja je masovno zatvaranje pozicija, no priča je ipak malo kompliciranija. I zanimljivija.
Naime, credit default swapove prodaju velike financijske institucije (najčešće investicijske banke), koje teže izbalansiranom portfelju (neutralnoj poziciji) i traže odgovarajuće instrumente zaštite za rizik koji preuzimaju. Prodajući CDS, banke se zapravo klade na Grčku, jer sve do bankrota nemaju nikakvu obvezu prema drugoj strani. Prikladan hedging onda podrazumijeva short selling grčkih obveznica. Jer ako Grčka bankrotira, banke će biti prisiljene isplatiti kompenzaciju kupcima CDS-ova, ali će s druge strane profitirati padom cijene grčkih obveznica. Zbog toga imamo priliku svjedočiti zanimljivom paradoksu, jer je mogućnost defaulta u startu ugrožavala upravo banke i njihove bilance (s milijardama eura grčkih obveznica), a sada im spas Grčke zadaje velike glavobolje. Tako je zapravo činjenica da je interes kupaca za CDS-ove drastično splasnuo, dijelom i zbog poziva brojnih političara za čvršćom regulativom tržišta, posredno učinila grčke obveznice - atraktivnijima.
U ovom se trenutku čini kako su najviše profitirali investitori koji su na vrijeme (čitaj: tijekom veljače) izašli iz igre, dok su banke sada prisiljene grozničavo kupovati grčke obveznice i zatvarati short pozicije. To se na prvi pogled i ne doima kao nekakav problem, ali time dolazimo do krajnjeg zapleta - što ako se akcija spašavanja Grčke doista dogodi? Bilo od strane EU partnera, Međunarodnog monetarnog fonda ili neke treće strane? U tom slučaju, Grčka bi dobila injekciju svježeg kapitala bez potrebe da se zadužuje putem plasmana novih obveznica (barem ne u dosadašnjem obimu). Takav scenarij ograničava ponudu i otvaraju mogućnost short squeeze fenomena, što obećava vrlo zanimljiv rasplet, pri čemu gotovo da više i nije bitno hoće li Grčka bankrotirati ili ne.
Short selling & short squeeze
Osnovni princip short strategije podrazumijeva prodaju nečega što u datom trenutku nemate, i to po skupljoj cijeni, a robu (ovaj termin valja shvatiti uvjetno) isporučite nakon što je nabavite po jeftinijoj cijeni, dok razlika između nabavne i prodajne cijene daje (bruto) profit. Opisani mehanizam na domaćem tržištu kapitala još uvijek nije zaživio (ključna prepreka je niska razina likvidnosti), ali zato već desetljećima, uz ova ili ona ograničenja, funkcionira na razvijenim financijskim tržištima.
Riječ je zapravo o prilično jednostavnom konceptu koji investitorima omogućuje da igraju na pad vrijednosti određene aktive, vjerujući kako će do termina isporuke cijena instrumenata koje su prodali biti niža od cijene po kojoj je ugovorena prodaja. Naravno, ključna stvar u cijeloj priči je zatvaranje pozicije i isporuka financijskog instrumenta, koju je potrebno obaviti u ugovorenom roku, bez obzira na cijenu. Ukoliko je cijena u međuvremenu porasla, rezultat je - gubitak.
I time dolazimo do fenomena short squeeze, koji se javlja kada traženog instrumenta, potrebnog da bi se zatvorila pozicija i obavila isporuka, naprosto - nema. Odnosno, nema u dovoljnim količinama koje bi osigurale stabilnu cijenu. Obzirom se isporuka i zatvaranje pozicije moraju obaviti bez obzira na okolnosti, u takvim situacijama ulagači koji su primijenili short strategiju pristaju i na znatno višu cijenu, uvjetovanu slabijom ponudom (ili većom potražnjom).
Jedan od recentnih (i vrlo poznatih) primjera (masovnog) short squeeze fenomena dogodio se krajem listopada 2008. godine, kada se veliki broj ulagača kladio na pad Volkswagena, čime se cijena dionica, uslijed velikog broja short pozicija (ili još jednostavnije, pritiska prodavatelja) u svega tjedan dana gotovo - prepolovila. Međutim, investitori koji su uočili drastične razmjere primjene short strategije u Frankfurtu pripremili su pesimistima fatalnu klopku, marljivo sakupljajući dionice automobilskog diva, nakon čega je uslijedio stampedo u kojem su se mnogi opekli. Jer u pokušaju da se domognu dionica koje su unaprijed prodali, ulagači su bili prisiljeni ponuditi uistinu nevjerojatnu premiju kako bi se domogli dotičnih dionica i zatvorili svoje pozicije. Brojne promatrače i medije je danima zabavljala ta epizoda jer se u svega nekoliko dana, i to u jeku globalne krize, kada se vrijednost burzovnih indeksa doslovno urušavala, cijena dionica Volkswagena gotovo - upeterostručila (sa 200 na 1000 eura).
Implikacije short squeeze fenomena na deviznom tržištu, zbog uistinu teško zamislivog obujma trgovine na dnevnoj razini, teško mogu poprimiti dramatične razmjere. No CDS i obveznice su ipak neka druga priča, i svakako valja uzeti u obzir ograničenu ponudu dotičnih instrumenata.
