Jučer smo čitali da ima grijeha koji se ne opraštaju, a danas čujemo obećanje o opraštanju i vrlo ozbiljnih grijeha. Davidov potomak bit će s Bogom vrlo blizak. “Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin”, govori Jahve, a to se ne odnosi na Boga Sina, Isusa, nego na čovjeka Salomona koji je vjeran i grešan. Bog tumači: “Ako učiniš to zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega” (2 Sam 14-15).
Eto, čovjek može Boga i povrijediti, a ne izgubiti njegovu naklonost. Poput zločestoga sina koji oca i srdi i voli. Kad takav grešnik griješi čini veliko zlo - ali se Boga ne odriče, ni Bog njega.
Ni Bog se sebe ne odriče kad takvoga grešnika ne otpisuje nego ga podnosi i pomaže mu da se popravi.
Često se sjetim dragog kapelana don Jure kojega sam kao mali ministrant znao pratiti kad bi išao ispovijedati teške bolesnike po kućama, davati im pričest i bolesničko pomazanje - pripremati ih za smrt, za susret s Bogom. Don Jure je volio bolesniku ponavljati i učiti ga da i on tako moli: “Ako sam grešnik, nisam odmetnik!”.
Ima teških grešnika koji ne postaju odmetnici, koji se kaju i dok griješe. A ima odmetnika koji možda i manje zla čine, ali se postavljaju umjesto Boga da sami sude. Kralj Salamon - premudri, prepobožni i često vrlo griješan - nije nikome, ni samome sebi umjesto Boga sudio.
Zlo koje bi iz slabosti ili u naglosti učinio podvrgavao je Božjem sudu. A znao je, osobito u odnosima s ženama, biti vrlo slab - nedovoljno pozoran na Božja upozorenja. Riječ je o razlikovanju ne samo lakih i teških grijeha, nego poniznih i oholih grešnika.
Nije svaki grešnik otpadnik, a otpadnik može biti ugodni sugovornik - dok se ne pokrenu opasna pitanja kad čovjek mora ili objektivno slušati savjest ili zamijeniti Boga.
