Još se u davna vremena, dok su ljudi bili naivni i pošteni, a partije su se kao vile ili čarobnjaci dijelile na dobre i zle, odlučivalo o rezultatima ovih izbora. Tada je, naime, Ivica Račan odlučio da ideološki okvir svoje stranke proširi što je više moguće, a pametne je ljude, koji su mu govorili da to ne čini, jer lijevo je lijevo samo dok je ljevije od desnog, potjerao iz stranke. I širio je tako Račan i širio, sve dok SDP nije obuhvatio ukupan opseg hrvatskoga ideološkoga i duhovnog bića, od kumrovečkih đaka i ponekoga Srbina kojemu se oko orosi već od toga što ga u pravima i dužnostima smatraju ravnim sebi, pa sve do ljutih zavičajnih desničara i ratnih ubojica istoga tog tronutog Srbina. Na kraju, Račan je umro, a da nije doživio konačno ostvarenje svoga djela: o hrvatskom predsjedniku odlučivat će se između dvojice esdepeovaca. Svi drugi su pali pred Račanovim pravcima razvoja hrvatske socijaldemokracije prema kojima ništa nije toliko desno da pred nečistom savješću bivšega komunista i beskrupuloznim pragmatizmom komitetskog menadžmenta ne bi bilo dovoljno lijevo.
Sasvim nedavno, čini nam se da je bilo jučer, Zoran Milanović izjavio je kako SDP nema boljeg kandidata za gradonačelnika od Bandića. Na njegove afere i optužbe za korupciju odmahnuo je rukom i rekao kako “korupcija stanuje u HDZ-u”. Nakon toga je Bandić, valjda obodren predsjednikovim pohvalama, odlučio da se kandidira za predsjednika.
Iz stranke je izašao, nije iz nje izbačen, kao što se ovih dana pokušava prikazati u otužnom nastojanju da se iz taktičkih razloga, zbog predstojećih izbora, nabrzinu suzi ideološki okvir SDP-a, te da ga se svede na Ivu Josipovića, kojega samo iznimna građanska pristojnost i ponešto od djetinjeg srama u nastupu kvalificira za ljevičara, premda u kampanji, ali ni prije nje, otkako je postao član stranke, nije formulirao nijedan stav ili izgovorio rečenicu koja bi ga u ideološkome i svjetonazorskom smislu razlikovala od kakvoga desnog konzervativca.
Njegova briga za hrvatske granice na moru i odlučnost glede slovenskih ucjena gotovo da ga čine bliskim Miroslavu Tuđmanu. Pritom, Bandić je devetnaest godina bio član SDP-a, a Josipović je to postao prije dvije godine, pa još iz praktičnih razloga. Ovo ne ističemo da bismo, ne daj Bože, hvalili desnoga populista pred lijevim sramežljivcem. Ali nije li šašav taj pokušaj da se danas, kada je prigustilo i kada se hrvatskoj stranačkoj ljevici ispostavlja davni račanovski slom njezinih ideoloških i svjetonazorskih uvjerenja, pokušava uvjeriti narod da Bandić i Josipović nisu ljudi iz iste stranke i istoga političkoga kruga?
Prvi Bandićev govor pred drugi krug bio je povijesni, i svi ćemo ga dobro zapamtiti, a možda i skupo platiti. Iz džepa je izvukao pripremljeni daljinski upravljač, oči su mu se zažagrile, podigao je glas, a oduševljenje bivših sportskih vedeta iza njegovih leđa djelovalo je poput one stare zloslutne televizijske reklame za nekakav srpski parfem: “Vožd je rođen!” Narod ga je dobro čuo, njegova se poruka raširila osiromašenom i očajnom Hrvatskom, među neukim svijetom koji je ostao bez posla i koji će - da parafraziramo jedan stari članak Dragoša Kalajića - ovoga siječnja Bandićevu fotografiju što je bila nalijepljena na prozor tako da namjernici prepoznaju čestitu hrvatsku kuću, okrenuti prema unutra, da se ogriju na toplini njegova lica.
Na ovaj moćan nastup, koji nije bio jezično artikuliran, ali rikanje najbolje djeluje na mase, Josipović je odgovorio prestrašenom zoroasterskom prispodobom, koja bi se mogla svidjeti kakvom liberalnijem seoskom župniku, ako takav u Hrvatskoj još postoji, o pobjedi svjetla nad tamom. Ali nije u tom času ništa zasvijetlilo nad Zagrebom i nad Hrvatskom, osim ako se svjetlom ne smatra ta dobroćudna sijeda glava, posred televizijskoga ekrana, na ponoćnoj proslavi u Novinarskom domu.
Ali kada biskupi i seoski popovi, svjesni svoje povijesne šanse, krenu pozivati narod da glasa za Bandića, kada iza njega stanu ubojice iz Grubora i Varivoda, opasni očajnici naoružani kratkim i dugim cijevima, pa kada on održi još nekoliko govora u kojima će se dalje obračunavati sa svojim protukandidatom, ali i s prethodnim predsjednikom Mesićem, čovjek bi se mogao naći u situaciji da i protiv vlastitih uvjerenja i protiv elementarne logike koja nam kaže kako u izboru između esdepeovca i esdepeovca zapravo i nema izbora, ipak izađe na izbore i glasa za onoga protiv kojega je Crkva u Hrvata, taj naš vječni i nepogrešivi orijentir u svakoj duhovnoj, moralnoj, ideološkoj i političkoj dvojbi. Tu leži Josipovićeva, istina posve nezaslužena, šansa.
Nalazimo se pred literarnim izborom: Princ tame protiv Princa politbiroa.
