Evropa je u Strasbourgu ovaj vikend još jednom potvrdila da kukavički i škrto, vođena svojim nacionalističkim egoizmima, odustaje od vlastite zajedničke obrambeno-sigurnosne politike, a time i od stožerne okosnice političkog jedinstva.
Povratak Francuske u vojnu strukturu Sjevernoatlantskog pakta znači definitivno (ili barem na veoma dugu stazu) odustajanje od zajedničke evropske obrambene strukture. Zasnovana je Bruxelleskim ugovorom 1948, razvila se u Zapadnoevropsku uniju (WEU) 1954. Iz memoara ambasadora Mladena Ivekovića razvidno je koliko je malo nedostajalo da Jugoslavija uđe u WEU, a Hrvatska nije ni promatrač, ako nam je do usporedbe (NATO-ve članice izvan Evropske unije uglavnom su pridružene članice WEU: Island, Norveška i Turska).
Evropljanima je ostao samo NATO, gdje im zapovijedaju Amerikanci, protokolom izuzeti od suda osim američkoga
Činilo se da će oživjeti poslije urušavanja Sovjetskog Saveza i Warszawskog ugovora. U Maastrichtu je Ugovorom o Evropskoj Uniji 1992 dogovorena zajednička moneta te jedinstvena vanjska i sigurnosno-obrambena politika Evrope (CFSP), ali ta druga komponenta je minirana, pa čak i u razblaženu obliku koji je nudio Evropski ustav, propao u Francuskoj i Nizozemskoj.
Od Evropske Unije ostala je Evropska unija, od zajedničke vanjsko-sigurnosne politike obezvlašteni visoki predstavnik, a umjesto zaspale WEU ostao je samo NATO gdje Evropljanima zapovijedaju Amerikanci, Londonskim protokolom izuzeti od suda osim američkoga.
General de Gaulle imao je intuiciju govoriti o Evropi od Atlantika do Urala kada je stari kontinent bio rascijepljen željeznom zavjesom između hladnoratovskih vojnih blokova, povući francuske jedinice 1966 iz Sjevernoatlantskog pakta, a prije toga s kancelarom Adenauerom učvrstiti temelje Evropske unije na poraznim iskustvima stoljeća njemačko-francuskog ratovanja, kulminiraloga dvama svjetskim ratovima. De Gaulleov dalji nasljednik Sarkozy se o 60-godišnjici Pakta priklonio realnosti i vratio Francusku pod zajednički kišobran u kojemu šipkice mogu pripadati svima, ali ručku čvrsto drži Washington.
Sjedinjene Države Amerike troše na svoju vojnu politiku 528 milijardi dolara godišnje. To je 46 posto svih svjetskih troškova, 1756 dolara po glavi stanovnika godišnje (tj. desetostruki svjetski prosjek), te radi lakše usporedbe 4,06 posto domaćega brutoproizvoda (BDP) te bogate zemlje. Sjedinjene Države broje 306,2 milijuna stanovnika, a njihov BDP iznosi 14,3 bilijuna dolara godišnje. Evropske članice Sjevernoatlantskog pakta broje 493,7 milijuna stanovnika, a njihov ukupni BDP je viši: 14,7 bilijuna dolara godišnje. U Evropi velike postotke BDP za vojsku troše Makedonija (6 posto) ili Bosna i Hercegovina (4,5 posto), već i Rusija jedva drži korak s Amerikom bar u postotku BDP-a (3,9 posto), a znatno zaostaju bogate države čije se privrede i te kako nose sa sjevernoameričkom. Francuska troši 2,6 posto (kao i Bugarska), Britanija 2,4 (kao i Hrvatska), Italija 1,8, Nizozemska 1,6, Njemačka 1,5 (manje od Slovenije), Španjolska 1,2 posto.
S takvim poskokom na novčaniku naravno da je komotnije pustiti da Amerikanci troše, riskiraju i zapovijedaju, služeći se i posebnim odnosima s Velikom Britanijom. Churchill ih je spomenuo u Fultonu 1946, kad i željeznu zavjesu, ali traju od 1940. Vojna integracija tih dviju sila bez presedana je među suverenim zemljama. Ta simbioza traje, s različitim intenzitetom, neprekidno sedam desetljeća. Kada god je zatrebalo, ona je bila trojanski konj u evropskom jedinstvu, kadar zaustaviti propinjanje Francuske, i kad ju je Njemačka najusrdnije podržavala. Prvi glavni tajnik, Lord Ismay, lijepo je rekao da je NATO sazdan da bi držao Ruse vani, Amerikance unutra, a Nijemce dolje. Kukavičluk i škrtost velikih te uzajamni kokošarski rivaliteti malih (Slovenija-Hrvatska, Grčka-Makedonija) čine da je ključ evropske sigurnosti i obrane i dalje povjeren Sjedinjenim Državama Amerike, radije nego da se one koordiniraju i vode u vlastitu dvorištu. A fraze o ravnopravnosti Hrvatske ili veće članice u tom krugu mjerit će se brojem njenih građana na ključnim zapovjednim mjestima.
Znajući nas, možda to i nije zlo.
