Škiljan: Hrvatski ima male šanse postati radnim jezikom nekog tijela EU-a

Objavljeno: 21.01.2006

Dubravko Škiljan, redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta, do danas je objavio oko 250 radova iz područja opće i teorijske lingvistike, povijesti lingvistike, semiologije, primijenjene lingvistike i klasične filologije.

Osim redovne nastavne djelatnosti na dodiplomskim i postdiplomskim studijima, držao je predavanja i u Pragu (CEU), Parizu (Sorbonne), Trstu (Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu, Novom Sadu. Bio je mentor većem broju doktoranata i magistranata u Zagrebu i u Ljubljani. U ovom razgovoru analizira što hrvatskome jeziku donosi ulazak u EU.

 • Koliko integracijski procesi u EU donose a koliko odnose hrvatskom jezičnom standardu?

- Ako se Vaše pitanje odnosi na identitet jezika i na njegovu ugroženost, onda se - kako to pokazuju iskustva drugih država koje su pristupile Evropskoj Uniji - neće ništa bitno promijeniti: svugdje se nacionalni i službeni jezici, unutar granica države, i dalje upotrebljavaju u istom opsegu kao i do trenutka ulaska u Uniju. Ako se radi o širini leksika standardnog jezika, ona će se zacijelo u određenoj mjeri povećati i već se povećava, između ostalog i zato što se velik broj termina i izraza kojima se koristi evropska administracija mora prevesti na naš jezik i prilagoditi mu se.

Napokon, ako je riječ o tome u kolikoj će mjeri hrvatski biti prisutan kao jezik komunikacije u organima Unije, onda se smije pretpostaviti da će njegova prisutnost (kao i prisutnost mnogih drugih "malih" i malo "većih" jezika) ondje biti prije svega simbolična i da će i sama Evropska Unija morati, iz sasvim prozaičnih, materijalnih razloga, uvesti jasnu razliku između službenih jezika Unije i radnih jezika pojedinih svojih organa: taj je proces, uostalom, već u toku. Hrvatski ima sasvim male šanse da bude radni jezik ikojeg tijela Unije.

• Na koji bi se način hrvatski jezik trebao predstaviti Europskoj Uniji?

- To je sasvim očito važno strateško pitanje jezične politike, i zanimljivo je da se, bar koliko je meni poznato, o njemu kod nas, usprkos tome što je jezik jedna od omiljenih političkih i parapolitičkih tema, ne raspravlja. Zapravo čini se kao da jezičnopolitička strategija uopće nije jedan od elemenata opće hrvatske strategije za ulazak u Uniju. Hrvatski će, ako se do trenutka našeg pristupanja Uniji stvari ne promijene, automatski postati jednim od njezinih službenih jezika, ali to samo po sebi ne znači mnogo. Čovjek bi, u nekoj pragmatičnoj i zdravorazumskoj perspektivi, mogao reći da bi bilo najbolje Evropljanima hrvatski predstaviti kao jezik koji otvara komunikacijske mogućnosti na relativno širokim prostorima.

Jednostavnije rečeno, naš bi se jezik mogao prezentirati pod parolom, na primjer, "Naučite hrvatski, pa ćete se moći sporazumijevati sa svojim privrednim, kulturnim, političkim... partnerima od Varaždina do, recimo, Kumanova (pa nerijetko i zapadnije odnosno južnije od ovih točaka)!".

No, dakako, posve je iluzorno pomisliti da bi naša (jezična) politika, usmjerena prije svega prema tome da utvrdi razlike i povuče granice prema drugima, odabrala takav pristup.

• Postoji li neki hitar način da se obrazuje onih nekoliko stotina, pa i tisuća, prevoditelja koji će Hrvatskoj biti potrebni u europskim institucijama?

- Ne, dobar se prevodilac bilo koje vrste i bilo za koje jezike postaje u dugotrajnim obrazovnim procesima (za njihovo provođenje nesumnjivo imamo ne odviše brojne ali vrlo kvalificirane stručnjake) i kroz nerijetko mukotrpnu praksu, a zahtijeva i posjedovanje talenta kojim ne raspolaže svatko. Da nije lako postati pravi prevodilac, možete se uvjeriti na primjeru često katastrofalnih prijevoda i knjiga, i filmova, i različitih drugih tekstova, iz kojih je očito da prevodilac ne zna ni jezik s kojeg prevodi ni vlastiti jezik, dakle onaj na koji prevodi.

Ali ovdje se dotičete jednog u osnovi opet strateškog jezičnopolitičkog problema. Ne radi se samo o profesionalnim prevodiocima koji će djelovati u organima Evropske Unije nego o činjenici da pristupanjem Uniji ulazimo u golem prostor u kojem je, bar u principu, kolanje i kapitala, i roba, i informacija, ali i ljudi, kao radne snage i kao turista, pa, dakako, i učenika i studenata, uvelike slobodno.

Da bi pripadnici naših mladih generacija mogli iskoristiti te prednosti, morat će znati veći broj stranih jezika i morat će biti osposobljeni i za svakodnevnu i za profesionalnu komunikaciju na njima. Imalo bi smisla da među tim stranim jezicima budu i oni "mali" evropski jezici, a ne samo oni "veliki", poput engleskog, francuskog ili njemačkog: time bi pokretljivost naših ljudi postajala veća, a imali bismo makar moralno pravo da zahtijevamo i neku vrstu reciprociteta, dakle uključivanje hrvatskoga kao stranog jezika u školske programe drugih država. Ali ne vidim da se itko kod nas bavi i tom dimenzijom jezične politike.

• Od osamostaljenja, hrvatski je jezik u velikoj mjeri izgubio političku funkciju čuvara nacionalnog identiteta. No koliko je u stvarnosti desakraliziran govor o njemu?

- Nikako se ne bih složio s Vama da je simbolička funkcija hrvatskoga oslabljena. Naprotiv, čini mi se da ona svakim novim potezom naše jezične politike jača, samo što smo se već na tu pojavu toliko privikli da je i ne zapažamo. No jezik je i dalje mjesto simboličkog razlikovanja od drugih i potvrđivanja kolektivne, prije svega nacionalne pripadnosti i pravovjerne "državotvornosti": ta je riječ, uostalom, tako specifična za nas da je ne možete prevesti gotovo ni na jedan drugi jezik (osim, začudo, srpskog, bosanskog i, valjda, crnogorskog).

Vjerojatno se toga ne sjećate, ali u nekom su štrajku prije dvije-tri godine demonstranti na zagrebačkom Gornjem gradu nosili transparent na kojem je pisalo: "Kruha, kruha, gospodaru!"

Drugim riječima, oni su osjetili, svjesno ili nesvjesno, potrebu da cenzuriraju jednog velikog hrvatskog pjesnika, Mažuranića, koji je uz to bio i hrvatski ban, pa još i pučanin, i, u strahu da ne bi tko pomislio da nisu dobri Hrvati, promijenili su njegovo "Hljeba, hljeba..." u dopuštenu jezičnu verziju, a jadnog bana indirektno proglasili lošim Hrvatom. Primjer je, dakako, banalan (ne zato što se odnosi na bana!), no on se ponavlja na svim nivoima i u svim situacijama, pa se autocenzura i cenzura (koju lektori ponegdje provode dok im je u rukama sasvim doslovno neki Index verborum prohibitorum) ukazuju kao vrhunski dokazi jezične lojalnosti, a posljedica je toga da se raznolikosti naših iskaza sve više uniformiraju i svode na unaprijed zadan model.

U tom je smislu, mislim, jezik kod nas još uvijek i te kako svetinja, ali ga govor o njemu (u kojem neprestano odjekuju velike riječi, kao "nacionalno biće", "tradicija", "povijest"), samo naizgled paradoksalno, profanira, jer obezvređuje naše individualne napore da se s pomoću jezika iskažemo kao pojedinci a ne samo kao članovi zamišljenog kolektiva.

Zato bih i Vama i redaktorima i lektorima "Jutarnjeg lista" bio silno zahvalan kad ne biste moje odgovore podvrgnuli dodatnoj jezičnoj cenzuri: moja je autocenzura, vjerujem, sasvim dovoljna.

• Koliko je kvalitetan jezik koji se širi u novim medijima, internetskim forumima, mrežnim dnevnicima (blogovima)?

- Nisam siguran da znam kako se može mjeriti kvaliteta jezika. Ako bismo kao parametar kvalitete uzimali pisani standardni jezik, onda bismo zacijelo morali konstatirati da internetski jezik nije osobito kvalitetan. Ali kvaliteta jezika ne realizira se u apstraktnom sistemu nego u njegovoj konkretnoj upotrebi: dakle, ako jezik koji se upotrebljava na internetu zadovoljava potrebe svojih korisnika, onda je bar za njih on kvalitetan.

No ponovo ste ukazali na jedan višeslojan problem kojim se kod nas, bojim se, nitko sistematski ne bavi niti je u žarištu zanimanja onih koji oblikuju ili provode jezičnu politiku. Jezik se u internetskoj mreži, kao i u danas tako silno popularnim sms-porukama, pojavljuje u pisanom obliku, i ta je pismenost, ne samo kod nas nego i u svim drugim jezicima, drugačija od tradicionalne pismenosti.

Jedan dio razlika potječe od "tehnoloških kvaka", pa se tako, na primjer, najveći broj naših poruka na ekranima pojavljuje bez kvačica na č, ć, š. ž, pa i bez đ.

Drugi dio nastaje unošenjem ikoničkih elemenata, raznih sličica, figurica, grafizama. Treći je dio posljedica težnje za uštedom u energiji i vremenu, pa se piše u kraticama, izostavljajući vokale ili neke konsonante i ne obazirući se na pravopisna pravila, dok su četvrtom dijelu razlika uzrok greške počinjene iz neznanja ili nenamjerno u brzini. U svakom slučaju, sve to mijenja izgled teksta na ekranu u odnosu prema "normalnim" tekstovima.

To znači da kompjuterska pismenost ne obuhvaća jedino znanje o tome kako ćemo upaliti stroj i primijeniti neki program u njemu nego i snalaženje u produkciji i iščitavanju takvih tekstova. Na prvi bi se pogled moglo učiniti - a i mnogi oduševljeni teoretičari i praktičari novih tehnologija to tvrde - da ta drugačija pismenost otvara široke mogućnosti individualnoj kreativnosti i kako ona, lišena kontrole autoriteta (za razliku od školskih zadaća i seminarskih radova blogove ne čita nitko s crvenom olovkom u ruci), predstavlja polje obećane slobode.

Ali, nije teško zapaziti da i ovdje jezična praksa stvara niz pravila i ograničenja; i više od toga: i tehnologija sama nudi gotove formule različitih izričaja, od nasmiješenih ili plačnih lišca do jezičnih formulacija iskaza ljubavi, pa je veliko pitanje gdje je tu stvarna kreativnost. I napokon, blogovi i forumi izvrsna su ilustracija teze o miješanju domena javnosti i privatnosti, a moj je dojam (za koji doista nemam egzaktnih argumenata) da nigdje nema toliko banalnosti i trivijalnosti kao u tekstovima na ekranima.

Osim toga, upravo ta mogućnost, koja je u osnovi nesumnjivo veoma demokratična, da svatko može javnosti prezentirati svoju informaciju bilo o čemu silno umanjuje upotrebljivost podataka do kojih dolazimo putem interneta.

O nesigurnosti koju u naša znanja unosi ta mreža može svjedočiti svatko tko je na njoj pokušao doći do provjerenih i egzaktnih podataka, na primjer u svojem znanstvenom radu. Čak će i mnogo hvaljena Wikipedia, koja je paradoksalna u svojoj ideji da bilo tko može biti autor informativnog teksta o svakoj temi, morati, čini se, uvesti neku vrstu čvršćeg redakcijskog postupka.

Dakle, ako pod kvalitetom jezika u svojem pitanju podrazumijevate neku vrstu opće relevantnosti tekstova za zajednicu, onda su, bojim se, internetski tekstovi izrazito nekvalitetni.

Tomislav Čadež

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Užurbani život natjerao nas je da jurimo ulicama grada i ne primjećujemo ljude oko sebe pa tako ni beskućnike. Tri su studenta iz Njemačke odlučili tome stati na kraj i snimili su ovaj video. Pogledajte!

SA ŽITOM U PLODINAMA

Dobitnici nagradne igre sa Žitom u Plodinama do vrijednih nagrada

Dana 15. listopada 2012.godine izvučeni su dobitnici u nagradnoj Igri Sa Žitom u Plodinama do vrijednih nagrada.

LJUBAVOLOGIJA U PRAKSI

Kako živjeti u ljubavi?

Što ljubav doista jest? Kako je možemo svakodnevno živjeti? Kako odbaciti romantično, idealizirano shvaćanje ljubavi i prigrliti ono što ljubav istinski jest? Kako dopustiti ljubavi da nas osvoji?

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen