U 7 ujutro budi me u Marseilleu Hrvoje Šarinić kao šef NK Rijeka i kaže mi ‘znate, niste više sportski direktor kluba’. Ma bravo. A ja se tuširam jer idem svoje stopalo utisnuti u muzej Olympiquea u Marseilleu na velikoj svečanosti. Naime, Tuđman me zvao da budem u to vrijeme na nekoj svečanosti HDZ-a u Rijeci i kako sam ja uvijek bio za ljude, a ne za stranke, htio sam to izbjeći, pa je Šarinić poludio i smijenio me.
• Hoćete li se doista kandidirati za predsjednika HNS-a?
- Malo ste me isprovocirali, a kako sam Zadranin, s gradskim nogometnim problemima permanentno živim, tako ne mogu zaboraviti nesreću mladog dečka zbog nedostatka na stadionu. A nije da se kandidiram, nego bih prije rekao da pokušavam objasniti svoje motive zašto bih se uopće kandidirao. Živcira me jer vidim da bi ta hrvatska liga zbilja mogla biti Liga prvaka na svoj način. Neshvatljivo mi je da HNS nekom klubu koji nema uvjete ipak izda licencu i time kupi njegovu ljubav radi drugih interesa, na primjer da se na izborima dobije glas. Dakle, u zametku tu nema sreće za naš nogomet. I ja sam za to da našim ljudima ponudimo i kruha i igara, ali ipak ne takvih mračnih prevara. To je seoska liga u kojoj se dovede trenera, zapada se u euforične ambicije i projekte, a zatim za nekoliko mjeseci iznenada nema ni obećane plaće.
• Pa što vam treba iz Marseillea brinuti o tome jadu?
- Nema druge, možete mi samo vjerovati da me to stvarno muči i zanima. Naša je liga deformirana, ne sliči ni na što, ne igra se po dva-tri mjeseca. Posvuda se stalno igra osim u Hrvatskoj, kao da smo mi na Sjevernom polu. Zaostaje i Marseille, Francuska, ali se reagira jer je nogomet sigurno banka iz koje se novac višestruko vraća. Kad bih ja bio Kerum, hitno bih Hajduku vratio Stari plac usred grada, pokraj bivše Plinare, koja je brend i svakodnevno okupljalište. To tome gradu i Hajduku u njemu daje poseban imidž i ugođaj, a time i zajamčeni poslovni tretman. Ono strašilo na Poljudu za mene je hladni i napušteni hipodrom. Ništa se tamo nikad neće dogoditi. Stadion može biti arhitektonski spektakl, ali taj idejni projekt jednostavno nije uspio zaživjeti. Nema veće kalvarije nego zaputiti se prema Hajdukovu stadionu koji je amputiran od Splita. Do njega je dosadno ići i autom i pješice. Kerume, Splićani to zaslužuju, vratite im slavu pokraj Plinare i Stari plac!
• Što ako se uloži u infrastrukturu, a tribine ostanu prazne i pokraj Plinare?
- Nemoguće. Naš je narod baš nogometni. Uostalom, zamislite kako bi se Stari plac punio s momcima i igrom koju je prije nekoliko dana ponudio Poklepović. Hajduk ima simpatičnu ekipu kojoj je osiguran napredak, a sve je to dokaz da smo bogomdano podneblje za ‘proširenu reprodukciju’ talenata i da nam zato i treba bolja infrastruktura koja je i društveno opravdana, za razliku od one vukojebine na Poljudu gdje se osjećam kao na periferiji događaja. Da je Tuđman poživio, Dinamo bi danas imao maksimirski San Siro. Kad se raspala Jugoslavija, neki su govorili da više neće biti ni nogometa. Međutim, svi smo mogli otići na Svjetsko prvenstvo: Slovenci, mi, zamalo i Bosanci, pa Srbi...
• I nikad veći uspjeh, ‘vatreni’ i Ćirina bronca?
- Fenomen hrvatskog nogometa eksplodirao je jer se oslobodio, a planuli su i veliki transferi te se naš veliki talent izbrusio u europskoj konkurenciji odlaskom igrača u inozemstvo, no mnogi su i rođeni vani, pa i školovani poput Prosinečkog. Generacija ‘vatrenih’ je jezgra našeg nogometnog proizvoda, ali previše smo je digli u nebo, pa svaki od njih misli da je za sve sposoban kao i za tu svjetsku broncu.
• Jedno vrijeme govorilo se da će se Zvonimir Boban kandidirati za predsjednika države.
- To nisam čuo, ali upravo je Boban od svih najodmjereniji, meni zbilja drag, kompletna osoba i ne gura se kao neki drugi. Moj Štimac na primjer! Imponira mi u tom svom gardu jer ga se sjećam kao mog kapetana. I meni je znao doći s nekakvim štrajkaškim prijetnjama kao i Poklepoviću, ali ja sam ga brzo vratio kapetanskoj ulozi podizanja morala. Tu je njegova snaga. No, odakle mu ideja da može biti i predsjednik, i direktor, i menadžer, i trener, i komentator. Eeej, polako. U Francuskoj se ne bi smio tako ponašati. Samo Platini, Maradona i Beckenbauer mogu iz tako slavnih kopački izravno u izborničke, ali to objektivno nije posao. Platini je sam zbrisao govoreći da to nije za njega, no evo ga danas kao predsjednika Uefe. Ali mi takvih nemamo.
