ZAGREB - U povodu 20. godišnjice pada Berlinskog zida, Slavenka Drakulić, hrvatska književnica koja je u svijetu objavila više od stotinu izdanja svojih naslova, 9. studenoga objavit će knjigu koja iz perspektive krtice, psa, miša, mačke, gavrana i Titove papige govori o padu komunizma, ne samo u istočnoj Njemačkoj.
Riječ je o naslovu “Two Underdog and a Cat” koji je za Seagull Books uredio poznati britanski književnik i politički aktivist pakistanskog podrijetla Tariq Ali, i to u sklopu serije od osam knjiga osmišljenih u povodu istog jubileja.
Međutim, hrvatski, švedski, slovački i bugarski izdavači Slavenke Drakulić odlučili su englesko izdanje proširiti još trima pričama i izmijeniti mu naslov. Američko, talijansko i njemačko izdanje, predviđeno za iduću godinu, imat će osam priča. Knjiga u nas izlazi pod naslovom “Basne o komunizmu” i bit će jedno od udarnih izdanja nakladničke kuće Profil za predstojeći sajam Interliber na Velesajmu.
Slavenka Drakulić za to će vrijeme boraviti u Bratislavi na jednoj o brojnih konferencija koje se ovaj mjesec priređuju u povodu pada Zida, na kojoj će, uz ostale, sudjelovati Vaclav Havel, Adam Michnik, Gyorgy Konrad, Ingo Schulze i Vladimir Gligorov.
Što vas je navelo da o padu komunizma progovorite knjigom u kojoj ima elemenata basne?
- Kad mi je izdavač naručio esej od pedesetak stranica o padu komunizma u istočnoj Europi, nisam bila oduševljena. Pomislila sam kako upravo sada na stotine pisaca, novinara i historičara sjedi i pišu eseje, memoare, analize posvećene 20-godišnjici pada. A onda sam se sjetila kako mi je prijatelj Čeh prošle godine pričao o jednom istraživanju provedenom među češkim srednjoškolcima. Ispostavilo se da većina nema pojma o komunizmu! Odrasla je cijela jedna postkomunsitička generacija kojoj je komunizam isto ono što je mojoj generaciji bio Drugi svjetski rat. Dok je za generaciju naših roditelja taj rat bio dio njihova životnog iskustva, za nas su to bili daleki događaji, neke godine koje smo morali učiti napamet. Učinilo mi se da bi bilo zabavnije pokušati prikazati komunizam iz životinjske perspektive i približiti joj neke aspekte komunističkih režima. Uz to, veselilo me pisati priče iz perspektive različitih životinja: tako je, npr., miš vodič u Muzeju komunizma u Pragu, mačka iz Varšave piše pismo javnom tužitelju, Koki se prisjeća Tita, stari pas priča o životu u Bukureštu, drug Gavran svjedoči o samoubojstvu u Tirani, dok krtica pokušava saznati zašto su istočni Nijemci riskirali živote da prijeđu na zapadnu stranu Zida.
Berlinska krtica ima informaciju da je pet tisuća ljudi u Nadzemlju za vrijeme trajanja Zida uspjelo pobjeći na drugu stranu. Postojao je, kaže, tunel ispod Zida od 145 metara u koji se ulazilo kroz zahod u dvorištu kuće u Istočnom Berlinu, a kraj mu je bio u podrumu bivše pekarnice u Bernauer Strasse. Tako pripovijeda krtica. No, što točno, nakon što su se dva Berlina opet našla zajedno, o tom tunelu kaže povijest?
- Moja krtica posve je u pravu. Uostalom, radi se o znanstvenom izlaganju. Naime, svaka od priča u knjizi zasniva se na istinitim događajima. A da se posve uvjere u istinitost postojanja ne samo ovog tunela, nego i brojnih drugih zamislivih i nezamislivih načina na koji su ljudi pokušali prijeći na drugu stranu Zida, svakome posjetitelju Berlina savjetovala bih da posjeti Muzej Haus am Checkpoint Charlie, posvećen Berlinskom zidu i ljudima koji su zbog njega izgubili život. To je nevjerojatno mjesto, najbolji spomenik ljudskoj težnji za slobodom. Priča o ovom tunelu jedna je od priča iz tog muzeja.
U knjizi tvrdite da su istočni Nijemci, kao i svi ostali koji su živjeli u komunizmu, htjeli pobjeći ne zbog demokracije, već zbog konzumerizma.
- Ne bih ja krticu shvatila baš doslovno. Uostalom, ta ista krtica misli da se Zid srušio zato što su se milijuni ljudi popeli na njega u istom času. Iako je, kaže, bilo i onih koji su bježali zbog demokracije, a ne samo zbog banana - ispostavilo se da su većinu ipak privukle banane. I najnovija istraživanja potvrđuju da je ljude za rušenje komunizma više motivirala težnja za materijalnom dobiti, a manje za političkim i drugim slobodama. Žudnja za bananama, za stvarima koje se u Istočnoj Njemačkoj nisu mogle dobiti, učinila mi se kao pogodna metafora.
Međutim, istraživanje koje je objavio Der Spiegel, pokazuje da danas 49 posto istočnih Nijemaca smatra da je DDR imao više dobrih nego loših strana, dok ih osam posto smatra da je imao pretežito dobrih strana. Dakle, 57 posto Nijemaca danas kao da zaboravlja da je Zid pao na njihovu inicijativu. Zašto su Istočni Nijemci nostalgični za komunizmom?
- Još je zanimljivija činjenica u istraživanju koje spominjete da dio anketiranih koji daju takav odgovor čine mladi. Kako to objasniti? Kako mladi mogu biti nostalgični za nečim čega se uopće ne sjećaju? Ljudi, naime, vole stvarati mitove i vjerovati u njih.
Rekla bih da dio odgovora leži u činjenici da je proces tranzicije, naročito prijelaz na kapitalizam, bio brutalan i razočaravajući. Svi su povjerovali da nakon pada komunizma automatski slijedi bolji život. A uslijedila je nesigurnost, nejednakost, korupcija, kriminal, klasne razlike i izgubljena ideja socijalne pravde - ali i sloboda, odgovornost, šansa da čovjek sam postane odgovoran za svoj život. Ako se mnogima danas čini kao da je prije bilo bolje, to nije čudno. Za jedne je to stvarno istina, a za druge tek psihološka projekcija. Demokratizacija ima svoju cijenu, a ona, ispostavilo se, nije mala. Međutim, treba biti oprezan u tumačenju nostalgije. Jer to nije nostalgija za komunizmom kao političkim sistemom. Bit će prije da se neki stariji ljudi sjećaju s nostalgijom svoje prošlosti zbog osjećaja sigurnosti koji su tada imali. Njihova generacija, koja danas ima šezdeset i više godina, u tom je smislu izgubljena generacija, jer za njih više nije bilo vremena da se prilagode novoj stvarnosti, nađu novi posao, uče nova pravila itd..
U priči o Titovoj papigi Koki nam kaže da je Titov uspjeh bio u tome što je 20 milijuna Jugoslavena uvjerio da im je u kavezu dobro. Koje su točno bile prednosti života “kaveza”?
- Mi smo imali svoju komunističku revoluciju, za razliku od njih kojima je komunizam bio nametnut iz SSSR-a. Ljudi su u prosjeku živjeli pristojno i osjećali se sigurno - iako se ne bi moglo reći da su uživali političke slobode, ljudska prava, slobodu medija itd. Ipak nismo živjeli u demokraciji! O tome u knjizi priča Titov papagaj Koki.
Bili smo slobodniji od drugih, ali se to poslije ispostavilo kao nedostatak, a ne prednost. Trebali bismo sebi priznati da smo se zadovoljili mrvicama slobode. Mogli smo, naprimjer, ukrasiti svoj “kavez” stranim knjigama, mogli smo u njemu gledati strane filmove, nositi traperice, često smo putovali - ali se i vraćali. Dakle, zbog relativno blage represije (u odnosu na onu u zemljama sovjetskog bloka), nismo osjetili potrebu da na vrijeme organiziramo liberalnu, demokratsku političku alternativu. Jedina organizirana politička “alternativa”, pokazalo se, bila je nacionalizam i ona nas je odvela ravno u - rat.
Prije nekoliko godina i sami ste boravili u Berlinu na stipendiji. Što danas prosječni zapadni Nijemac osjeća za istočnog Nijemca?
- Svi istočni Europljani, a ne samo Nijemci, za zapadnjake su još građani drugog reda. To će se promijeniti tek s vremenom, za nekoliko generacija razlika će se izgubiti. Ali dok god ima ljudi koji su živjeli u Istočnoj Njemačkoj u vrijeme komunizma - a to je danas još uvijek većina - dotle će postojati i taj osjećaj neravnopravnosti.
Je li točno da su se, nakon spajanja dviju Njemački, pretežito zapadni Nijemci izborili za bolje poslove u Istočnoj Njemačkoj, zbog čega istočni Nijemac i dalje pati od osjećaja inferiornosti?
- U to nema sumnje, ali ne bi trebalo zaboraviti da je za restrukturiranje privrede, recimo, trebala druga vrsta obrazovanja i iskustva. Dakle, zapadni Nijemci su bili potrebni na tim mjestima. Ali ako je prošlo već dvadest godina od ujedinjenja, a razlike među istočnim i zapadnim Njemcima još postoje - možete zamisliti koliko će tek nama ostalima trebati da postanemo ravnopravni građani EU.
Kakav je Berlin danas grad? Treba li mu pomoć anđela iz Wendersova filma?
- Berlin je fantastičan grad, jedan od najzanimljivijih gradova u Europi danas. I sigurno najviše kozmopolitski od svih njemačkih gradova. Umjetnost i kultura nevjerojatno su živi i raznovrsni - uprkos činjenici da grad nema novca. Najveći je problem Berlina to što nema posla. Sumnjam da mu u tome mogu pomoći anđeli, nekako mi se čini da je sudbina Berlina u ljudskim rukama. Preciznije, u tokovima kretanja kapitala.
Prije deset godina, kad vam je izašao roman “Kao da me nema”, za Jutarnji ste rekli da se promjene iz 1989. u Hrvatskoj nisu dogodile. Jesu li se i kada dogodile u međuvremenu?
- Hrvatska se, kao i sve zemlje proizišle iz bivše Jugoslavije, našla u posebnoj situaciji. Nije lako provoditi tranziciju u zemlji koja je prošla kroz rat. To svakako treba uzeti u obzir kada se govori o demokratskim promjenama. Danas u Hrvatskoj postoje sve demokratske institucije, ali to nije dovoljno. Jer princip vladanja je i dalje autokratski i jednopartijski. Bojim se da su građani prilično demotivirani sistemom vrijednosti u kojem se tolerira korupcija, nerad i neodgovornost. Događa se najgore: biračko tijelo nema povjerenja u korumpiranu vlast i pasivizira se. (Ivana Mikuličin)
Irci snimaju film po mom romanu ‘Kao da me nema’
U produkciji irske producentske kuće Metro, u kooperaciji s europskim filmskim fondovima, nedavno je počelo snimanje filma prema vašem romanu “Kao da me nema”. Inače, isti je roman uvršten u britansko izdanje knjige “1001 Books You Must Read Before You Die” (Tisuću i jedna knjiga koju morate pročitati prije nego što umrete). Smatrate li da je za život pisca važno da ima igranu ekranizaciju sa širokom distribucijom?
- Film je važan jedino za prodaju knjige. To je svakako zgodno s financijske strane. No, nikada ne možeš biti siguran kako će film na kraju ispasti. Možda dobro, a možda i ne. To je ipak drugi medij i da sam željela raditi filmove, a ne pisati knjige, vjerojatno bih to i učinila.
Usto, u tim stvarima ogromnu ulogu igra slučaj i zbog toga mislim da se ne treba zamarati takvim pitanjima.
'Na predsjedničkim izborima glasat ću za Vesnu Pusić jer nije korumpirana'
Hrvatska prvi put ima ženu za premijerku. Percipirate li vi tu činjenicu iz feminističke perspektive?
- Zanimljivo je da njezin dolazak na premijersko mjesto, općenito govoreći, uopće nije percipiran u tom ženskom smislu, prvenstveno zbog načina na koji je premijerka postavljena.
Ne bi se moglo reći da je uvela nekakve ženske vrijednosti ili principe u politiku i javni život. Međutim, činjenica je da gospođa Kosor pokazuje neočekivanu odlučnost i da počinje povlačiti poteze koji se od nje sigurno nisu očekivali kad je postavljena na to mjesto.
• Za koga ćete, ako se smije znati, glasati na predsjedničkim izborima u RH?
- Glasat ću za Vesnu Pusić, ona je po mome mišljenju najkvalitetniji predsjednički kandidat i uz to nije korumpirana. To je važno jer bi predsjednik - u ovom slučaju predsjednica - morao predstavljati neupitni moralni autoritet.
U ovoj kriznoj situaciji bilo bi izuzetno važno mobilizirati građane da glasaju za kandidatkinju koja nudi drugačije vrijednosti od vladajućih, europsku viziju Hrvatske i da ima osmišljenu strategiju razvoja te je odlučna raditi za dobrobit svih građana, a ne svoju - što je u nas inače uobičajeno za političare. Što se predstavljanja Hrvatske u inozemstvu tiče, teško je zamisliti kompetentniju osobu od nje, to joj valjda priznaju i protivnici.
