PIŠE SLAVKO GOLDSTEIN

Nisu svi zločini uvijek isti...pa tako nisu isti ni Bleiburg i Jasenovac

Objavljeno: 06.11.2011

Jasenovac je općinsko središte na lijevoj obali Save, oko 110 km jugoistočno od Zagreba, koje je prema popisu iz 2001. godine brojalo 799 stanovnika. Od kolovoza 1941. do posljednjih dana travnja 1945. u tom se mjestu nalazilo zapovjedništvo najvećeg sustava koncentracijskihih logora u NDH kojima je masovno ubijanje zatočenika bila glavna namjena. Na rubu naselja nalazio se središnji logor cijelog sustava Jasenovac III C, s glavnim stratištem masovnog ubijanja na suprotnoj obali Save. Tako je ime “Jasenovac”, pored svog značenja kao geografski toponim, poprimilo i drugo, simboličko značenje: postalo je pojmom ustaškog genocidnog zločina i političkog terora, najsustavnije provedenog u jasenovačkim logorima, ali i u nizu drugih ustaških logora. U širem smislu, pojam “Jasenovac” ponekad se primjenjuje i na cjelokupni ustaški genocidni zločin počinjen za vrijeme NDH.

Bleiburg je gradić na jugu Austrije, u neposrednoj blizini austrijsko-slovenske granice, koji je prema popisu iz 2006. godine brojao 3946 stanovnika. U završnim bitkama Drugoga svjetskog rata glavnina vojske poražene NDH probila se 15. svibnja 1945. do polja ispred Bleiburga, u namjeri da kapitulira pred jedinicama VIII. armije britanske vojske. Britanski zapovjednici odbili su prihvatiti predaju vojske NDH i njenim su pregovaračima naredili da u roku od 1 sat i 20 minuta polože oružje pred vojskom protiv koje su ratovali, tj. pred jedinicama Jugoslavenske armije. U tom kratkom roku manji dio ustaških časnika i vojnika razbježao se po obližnjim šumama i brdima, a najveći dio vojske predao se jedinicama 12. slavonske i 51. vojvođanske divizije JA i slovenskim partizanima.

Razoružani zarobljenici odvedeni su u Maribor i Celje, gdje su neke veće grupe odmah izdvojene za likvidaciju, a preostali otpremljeni na duge marševe do udaljenih zarobljeničkih logora, čak do Vojvodine i Makedonije. Putem su masovno maltretirani, često i ubijani ili umirali od iznemoglosti i bolesti. Ti mučni marševi nazvani su Križnim putovima. Od pripadnika vojske NDH koja je 15. svibnja 1945. kapitulirala na Blajburškom polju jedva ih je oko polovica u logorima dočekala opću amnestiju od 3. kolovoza 1945, po kojoj su upućeni na dosluženje vojnog roka u Jugoslavensku armiju ili pušteni kućama, a neki izvedeni pred sudska tijela nove vlasti. Ukupni zločin, koji je u prvim poslijeratnim mjesecima izvršen nad zarobljenicima vojske NDH, u općoj je upotrebi dobio zajedničko ime “Bleiburg”, pa se tako taj pojam upotrebljava i u ovoj knjizi.

U poslijeratnoj Jugoslaviji, sve do njenog raspada, punih 45 godina, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i nicale su obiteljske legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.

Naprotiv, u ustaškoj emigraciji Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja. Ustaški časnici i dužnosnici koji su uoči kapitulacije pobjegli s Blajburškog polja ili su izbjegli drugim putovima, nakon mnogih su se peripetija uspijevali skrasiti u Argentini, Australiji, Španjolskoj, Kanadi i SAD-u, neki i u zapadnoj Europi. Raštrkani po svijetu, razjedinjeni različitim tumačenjima svog vojnog i političkog poraza, mnogi i međusobno zavađeni, tema Bleiburg preostala im je najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku. Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac. Tu su i korijeni blajburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožili su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama, natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju. Tijekom svojih 45 godina ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi temeljito analiziralo uzroke i tokove blajburških događaja i čitaocu pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti.

Istovremeno s blajburškim mitom u emigraciji, u Jugoslaviji je bujao jasenovački mit. Pišući općenito o tendenciji da se brojevi masovnih ubijanja proizvoljno uvećavaju, vodeći europski istraživač žrtava hitlerovskog i staljinističkog terora Timothy Snyder, u nedavno objavljenoj knjizi Bloodlands - Europe Between Hitler and Stalin (Zemlje krvi - Europa između Hitlera i Staljina) ističe Jasenovac kao ekstremni fenomen koji je poigravanjem s brojkama čak participirao u uzrocima koji su devedesetih godina doveli do početaka ratova u Jugoslaviji, “jer su Srbi povjerovali da je tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno znatno više njihovih sunarodnjaka nego što se to stvarno dogodilo”. U poslijeratnoj Jugoslaviji istraživanja o Jasenovcu bila su odgovarajuće stimulirana i prikupljena je obilna dokumentacija. Objavljeno je prilično mnogo vrijednih memoarskih zapisa, pa donekle i stručno-istraživačkih radova. Međutim, osmerostruko uveličana brojka od oko 700.000 jasenovačkih žrtava bila je sakrosanktna, pod zaštitom državnih vlasti.

U nju se nije smjelo dirati, čak ni stručnom provjerom preispitivati, iako je statistički bilo prilično vidljivo da tu nešto nije u redu. U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji.

S raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske, blajburški mit preselio se iz emigracije u Hrvatsku. Buknuo je i autohtono, iz onog dijela domaćih ljudi koji su nakon preduge prisilne šutnje jedva dočekali da o svojoj traumi vezanoj za Bleiburg napokon u javnosti smiju slobodno progovoriti. Mediji su postali preplavljeni otkrićima i “otkrićima” o blajburškoj temi. Državna vlast i Katolička crkva postale su glavni sudionici i pokrovitelji godišnjih komemoracija na Blajburškom polju koje su znatno više služile političkoj propagandi nego zasluženom pijetetu blajburškim žrtvama. S blajburške govornice, uz pljesak odobravanja iz mase prisutnih, poražena vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećeg povijesnog Zla odjednom je postala “hrvatska vojska na čijim žrtvama izrasta nova Hrvatska”. Premalo je ljudi, u preraširenoj nacionalističkoj opijenosti, odmah shvatilo koliko takve metafore nagrđuju povijesnu sliku Hrvatske i ugrožavaju joj budućnost.

Ni Jasenovac u to vrijeme nije bio zaboravljen, ali sa suprotnim predznakom: nastojalo se zataškati ili sasvim negirati genocidni karakter jasenovačkih logora, koji su navodno bili samo poprišta prisilnog rada za kažnjene protivnike tadašnje NDH i njenog režima. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog sabora, nakon svog sedmogodišnjeg djelovanja, u zbirnom Izvješću o radu u rujnu 1999. godine utvrđuje da je u jasenovačkim logorima za vrijeme NDH izgubilo živote svega 2238 osoba (realna je brojka oko 90.000). U istome izvještaju, na 70 stranica tabelarno je prikazano oko 700 otkrivenih grobišta sa žrtvama ratnih i poratnih ubijanja, za koje je u rubrici “Počinitelji” oko 630 puta označeno “partizani” ili “vlasti FNRJ”, 65 puta “četnici”, četiri puta “njemačka vojska”, a svega jedan jedini put “ustaše”.

To Izvješće bilo je vrhunac napora da se koprenom Bleiburga prekrije Jasenovac. Trebalo je još samo da to prihvati Hrvatski sabor i tako pečatom najviše hrvatske vlasti ozakoni notornu laž - ali to se ipak nije dogodilo. Jasenovac je Hrvatskoj u naslijeđe ostavio previše dubokih rana.

Negirati ili zataškavati istinu o Jasenovcu vodilo je prema rehabilitaciji cjelokupnog ustaštva, što je u pretežnom dijelu hrvatske javnosti izazivalo nelagodu, a u civiliziranom svijetu odbojnost prema Hrvatskoj. Iako s većinom desničarskih i nacionalistički orijentiranih zastupnika, Sabor se ipak postidio amenovati laži svoje Komisije. S formulacijom da je Izvješće “nepotpuno”, lukavo je o njemu izbjegnuta saborska rasprava i ono je vraćeno Komisiji na doradu. A tri mjeseca kasnije nacionalistički HDZ hametice je poražen na izborima i nova vlast raspustila je Komisiju. Hrvatska se pomalo trijeznila od zaslijepljenosti ratničkim nacionalizmom.

U to vrijeme, kao zadnja crta obrane nacionalističkog revizionizma povijesti, pojavila se teorija ekvidistance: Jasenovac i Bleiburg su jedno te isto. Zločin je uvijek zločin, bez obzira koja ga je ideologija potakla, pod kojom je zastavom počinjen. Naravno da je to simplifikacija, jer ni zločini nisu uvijek isti, pa i među njima mogu postojati velike razlike. Nivelacija povijesti uzaludan je trud, jer prošlost je prebogata raznolikostima, neprekidno teče i nemoguće je dva puta stupiti u istu rijeku. Prekomplicirana prošlost može biti i zamorna, naročito ako opterećuje sadašnjost, pa ljudi postaju skloni prihvatiti simplifikacije, iako su one obično samo prividno plauzibilne. Tako se i nivelacija Bleiburga s Jasenovcem probila u javni život Hrvatske i u mnogim se krugovima društva održala sve do danas, iako zamućuje blisku prošlost i otežava uzajamna razumijevanja u sadašnjosti. “Jasenovac i Bleiburg su isto” je relativizacija ustaštva koje svojim recidivima do dana današnjeg opterećuje hrvatsko društvo.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Broj preporuka: 37

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen