Počeli su na jučerašnji dan, 22. svibnja 1941., a na svoj je način trajalo do lipnja 1945. Najdulje oružano djelovanje iste sile u Europi. Državni je praznik Dan antifašističke borbe s glavnim slavljem u šumi Brezovici pokraj Siska, ali narod se - na čelu s biskupom - okuplja i iznad jame Jazovke kraj Sošica na Žumberku. Radio je najavio oba okupljanja. Trebalo se nadati da će i jedni i drugi razumno isticati ponos i žalost, a ne poticati na mržnju i osvetu.
Neobična i jedinstvena i nezaobilazna prilika. Reklo bi se: pretežak ispit za višestruko izmučeni narod. Ne mogu se zajedno naći na istome mjestu. Ne mogu isto ni slaviti. Jedni su ponosni na mlade junake koji su se - kako se ističe - prvi u Europi oružano digli protiv okupatora, protiv u ono doba zaista moćne sile na čelu s nacističkom Njemačkom. Drugi su žalosni što mnogi koji su ipak živi dočekali završetak rata - ne samo vojnici, nego i mnogi civili - nisu mogli preživjeti ili barem stati pred sud, nego su bezimeno i lukavo pobijeni i bačeni u kraške bezdane.
Jedni i drugi imaju razloga - tko ponositi se, tko žaliti. Kad već tako mora biti, trebalo bi se strogo zadržati u granicama ponosa i žalosti. Možda i nema drugog puta nego da ta dva stava prožmu cijelu javnost i postanu uporište novih odnosa. Jer ti ljudi moraju jedni uz druge, čak jedni s drugima, u istoj državi živjeti - dapače, zajedno tu državu graditi tako da život bude za sve što ljudskiji. Zaborav počinjenih zala nije moguć - to je sad očito. Sud svim zločincima je, u našim prilikama, sve manje moguć. I to bi napokon trebalo prestati žaliti. Država nam je stvorena na jedini mogući način - zajedno su je stvarali i oni što sad kod Siska slave i oni što kod Sošica žaluju.
Hoće li biti moguće prihvatiti to slavljenje i to žalovanje kao nešto što se ne može ni sakriti ni prepričavanjem umanjiti? Od živućih jedva još itko ikome treba opraštati. Oproštenje bi se moralo uzdignuti iznad svega tako kao jedino moguće i bolno plodno rješenje.
