ZAGREB - Pri ulasku u prostor gledatelja dočekuje city light, sličan onima koja viđamo po zagrebačkim autobusnim stajalištima, s kadaverom, što izgleda kao da je svježe iskopan iz jedne od onih masovnih grobnica od prije šezdeset pet godina.

Svijetli neonskim sjajem taj crni kostur, a desnica mu ruka podignuta na rimski pozdrav, fašistički, nacistički i naš, narodni hrvatski, kojim su se, ako je vjerovati domoljubima, pozdravljali još Zrinski i Frankopani, kada bi se, valja dodati tišim glasom, da nas ne čuju u Bruxellesu i u Beogradu, u Berlinu susreli s Führerom velikoga njemačkog Reicha.

Taj mali crtež, i još nekoliko sličnih, što ih sad gledamo, postavljene u krug od osam jednakih svjetlećih tijela, postavljači izložbe su morali višestruko uvećati, tako da to, striktno govoreći, više i nije Murtićev rad, nego autorska interpretacija Murtića, i to vrlo nezgodna, opasna i osjetljiva. Uvećanjem crteža uvećavaju se, više nego išta drugo, njegove nesavršenosti, jer ono što je bilo kratki pokret prstiju koji drže pero ili kist, predimenzioniranjem se doživljava kao široki zamah ruke. A drhturavi su i nesigurni čovjekovi prsti, pa vidljivo uvećanjem postaje sve ono što je crtač zamislio nacrtati, a ostalo je nenacrtano.

Tehničko savršenstvo

Ali u Murtića nije tako, i to čovjeka fascinira. Riječ je o tehničkome savršenstvu, o neshvatljivo sigurnoj ruci, koja nakon desetljeća cjelodnevnih vježbi, a Edo Murtić je, zna to svatko tko ga je u životu sreo, vježbao neprestano, crtkajući i dok razgovara, i dok čeka ribu u onom starom Dubravkinom putu, crtajući vrhom noža po platnenoj salveti, bila je tako uvježbana, ta Edina ruka, da se njegovi crteži ratnih kadavera, koji su pritom nastajali munjevito, mogu uvećavati do dimenzija fasade Zagrepčanke, a da se na njima ne primijeti tehničko nesavršenstvo.

Tu je brzinu, taj crtački i slikarski sprint, Rajko Grlić bio vrlo živo zabilježio u svome filmu o Murtiću. Doista, radio je tako hitro, kao da se rugao onoj tupoglavoj pučkoj predodžbi o umjetničkom djelu koje mora nastajati dugo i mučno, u znoju lica čovjekovog, da bi umjetnost doista vrijedila.

Nakon ulaza, u lijevoj i desnoj pokrajnjoj dvorani, obješeni su, do visoko iznad horizonta gledateljeva pogleda, crteži različitih formata. Kako su na većini njih kosti, ljudski i pokoji životinjski skelet, kadaveri ponegdje ukrašeni medaljama, stječe se dojam, pogotovu ako ste imali priliku da u prostor uđete kad nikoga nema, o stiliziranoj masovnoj grobnici, u kojoj se gomile kostiju dižu do neba.

Edo Murtić crtao je i slikao smrt gnjevno, bez sentimenta i sućuti, slikao ju je sasvim protestno, kao da smo u tridesetima dvadesetog vijeka, komunisti i aharhisti, a oko nas sve sama Španjolska.

Svijest rezervnog kotača

U tome je, kao i u koječemu drugom, bio mlad i nepokajan u svome lijevom maršu, pa je blentavo kada mu se natrhula mladost po radiostanicama i štampi ruga kao modernističkome faraonu hrvatskoga slikarstva.

Općenito, nešto je do bola iritantno u tim ovdašnjim postmodernistima s kroničnim zapetljajem mozga i kreativnom opstipacijom, koji svoju učenost, estetski stav i pamet pokazuju uglavnom tako što se demonstrativno voze na biciklima po Donjemu i Gornjemu gradu. A više je bilo društvene svijesti u rezervnome kotaču Murtićeva džipa, nego u svim njihovim smrtno dosadnim pedalističkim i akademskim egzistencijama.

Izložba u Umjetničkom paviljonu, naravno, ne može ponoviti ono što je prije godinu i pol viđeno i doživljeno na izložbi u spaljenim prostorima sarajevske Vijećnice, gdje su slike bivale isto s ambijentom u kojemu su izložene. Ono nije bila tek izložba, nego i umjetnička akcija koja je u sebi sabrala veliku emocionalnu energiju, kakve, posve logično, iza uredno podšišane tratine i usred prelijepoga i očuvanog secesijskoga servisa za čaj, nije moglo biti.

Ali društveni događaj, naravno, nije izostao, i to na istome mjestu na kojemu je, prođe od toga deset godina, Murtić radostan zbog Račanove pobjede nad fašizmom ili tuđmanizmom, svečano poklanjao svoju prigodnu grafiku onima koje je sam on za tu potrebu smatrao zaslužnima.

Okupljena društvena krema

I opet je to bilo mjesto na kojemu se sastala sva društvena krema, uglavnom lijevoorijentirana, jer se desni bave tajnim službama, kasapinskim obrtom i veletrgovinom, a ne estetskim pitanjima.

Iritantno je, međutim, što se među uglednicima iz ponešto renovirane elitne garniture našao i poneko tko se te dvijetisućite Murtiću i njegovim grafikonošama krvi napio, i to upravo zbog političkih dimenzija cijele manifestacije, istih koje prate i ovu izložbu. Doista, savjetnica Vrabec-Mojzeš mogla je tog dana nazočiti nekom drugom društvenom pitanju, a ne Murtićevom otvorenju.

Na kraju, mističan osjećaj obuzeo bi čovjeka dok su trajali svečani govori. Ispod ciklusa “Viva la Muerte”, posvećenog frankističkim aspektima Tuđmanove vladavine, među kosturima s uzdignutom desnicom, urešenim ordenjem s hrvatskom šahovnicom i trobojnicom, stajala je Jadranka Kosor , duhovna i politička pokćerima Franje Tuđmana, njegova nasljednica na tronu. Što li je u tim trenucima mislila i osjećala, je li čula glasove mrtvih?