Smijemo li, nakon svega što smo ovih dana promišljali o Isusovu stavu prema bogatstvu, odustati od određenih povijesnih iskustava sve do naših dana? Ako je dragovoljno siromaštvo prvo blaženstvo, prva nezaobilazna kršćanska krepost, što se Crkvi u povijesti najgore može dogoditi? Zacijelo da zaglavi u bogatstvu. Bogata Crkva, kršćani koji bi se zaljubili u bogatstvo - prema Isusovim riječima - sama bi i sebe zanijekala, bila bi nesposobna svijetu navještati Isusovu Radosnu vijest. Smijemo li tako - možda previše pojednostavljeno - misliti? Ali - smijemo li to nametljivo evanđeosko i povijesno pitanje pristojno zaobilaziti?
Povijest je, uostalom, glede toga bolno jasna. Samo siromašna Crkva je uvjerljiva, samo tako je navještala i postizala slobodno obraćenje. Prva tri njezina stoljeća blistavo je doba mučeništva, siromaštva i nezaustavljiva širenja protiv državne prisile. Nikad Crkva nije bila tako siromašna ni tako uspješna. Protiv svih državnih prisila proširila se po cijelom ondašnjem Rimskom Carstvu i oko njega. Kad je uspjela sakupiti novac, njime je izravno hranila sirotinju.
Onda su vladari shvatili što se događa i počeli Crkvi ugađati. Od Konstantina Velikog početkom 4. stoljeća gotovo je svaki car htio da papi i biskupima bude dobro kako bi njemu bolje služili. Suvišno je nabrajati ta silna državna dobročinstva Crkvi. Ljudi su brzo shvatili da se treba bučno obratiti, a onda što udobnije živjeti. U 13. stoljeću sveti Franjo Asiški uspio je izvesti revoluciju evanđeoskog siromaštva koja je Crkvu doslovno spasila od robovanja bogatstvu i bogatašima.
Ipak, bilježi se da je u Francuskoj prije velike revolucije većina zemljišta pripadala Crkvi, da su samostani bili prepuni i besposličara. Onda je Revolucija ubrala krvavi danak; ružno bezboštvo je trijumfiralo. Mnogi su se mučenici posvetili - ali kršćanstvo se u cjelini zapravo još nije oporavilo. Sad imamo državu u kojoj je kršćanstvo kao slobodno i Crkva kao da se može bogatiti. I to - slavno ili prividno - bogatstvo Crkvu duhovno ne obogaćuje. Problemi bujaju, korjenite odluke teško je donositi, ali kako zatvarati oči pred time što se događa i što se može dogoditi. Da li se Crkva oslobađa ili se iznova okiva?
