Ta je Bandićeva odluka najlogičniji, iako možda tek trenutačni, ishod golema spina o predsjedničkoj kandidaturi zagrebačkoga gradonačelnika.
Naime, niti jedan razuman političar ne bi se, da je na Bandićevu mjestu, upustio u predsjedničku utrku.
 Bandić je, moguće, povjerovao u ‘Mesićev sindrom’. Međutim,
kada se Stipe Mesić prvi put kandidirao za predsjednika RH, nije, za
razliku od Bandića, imao što izgubiti |
A ako bi Milan Bandić izgubio na predsjedničkim izborima, Milan Bandić izgubio bi baš sve.
Njegova bi politička karijera, kako smo to već bili napisali u ovoj kolumni, istoga trenutka završila.
Riskirao bi da postane politički zombi
Bandić bi se, u slučaju kandidature za Pantovčak, morao odreći položaja zagrebačkoga gradonačelnika te bi morao napustiti SDP.
U trenutku poraza na predsjedničkim izborima Bandić bi postao politički zombi.
Više ne bi mogao sudjelovati u političkom životu, naprosto zato što ne bi imao gdje; ne bi imao ni funkciju, ni političku stranku (osim ako bi prešao u HDZ, što bi bilo loše i za Bandića i za HDZ).
Predsjedničkom kandidaturom i eventualnim porazom na predsjedničkim izborima gradonačelnik Bandić postao bi građanin Bandić.
A građanin Bandić bio bi ne samo trajno bivši političar, nego i čovjek bez ikakve zaštite od brojnih neprijatelja koje je stekao tijekom svoje više nego kontroverzne zagrebačke epizode.
Bandić je, koliko god bio sklon ekscesima, dovoljno racionalna osoba da se ne upušta u tako velik rizik.
Svi argumenti koje smo ovdje iznijeli, bili su očigledni i prije poplave informacija o Bandićevoj namjeri da postane predsjednik Republike.
Pa kako se onda zasad nepostojeća Bandićeva kandidatura pretvorila u jednu od većih ljetnih političkih priča?
Zašto su, dakle, baš svi, od svih medija u Hrvatskoj pa do predsjednika SDP-a, prihvatili da više ili manje iscrpno izvješćuju i govore o nečemu što se nije dogodilo i za što nikada nije postojala osobita vjerojatnost da se dogodi?
Zašto je, dakle, Zoran Milanović, umjesto da na pitanja o Bandiću predsjedniku odgovara hladnim no comment, spominjao stranačkim pravilima propisane sankcije; zašto su se televizijski dnevnici otvarali izvještajima o navodnoj Bandićevoj predsjedničkoj kampanji; i zašto su novine punile naslovnice Bandićevim namjerama da postane predsjednik Republike, iako on nikada nije objavio predsjedničku kandidaturu?
Bandić ne može napraviti raskol u SDP-u
Činjenice govore sljedeće: uzak krug Bandićevih najbližih suradnika, ponesen time što je njihov šef, usprkos vrlo negativnom publicitetu koji ga prati već godinama, na lokalnim izborima osvojio više glasova od SDP-a, uistinu je predlagao Bandiću da se kandidira.
Neki od prvih Bandićevih ljudi uvjeravali su i novinare i političare da će se gradonačelnik sasvim sigurno natjecati za predsjednika te da čeka optimalnu priliku da objavi kandidaturu.
Drugo, jasno je da Milan Bandić i njegov krug žele ojačati svoje pozicije unutar SDP-a, osobito kada je riječ o Zagrebu.
Zoran Milanović u mnogočemu je limitirao Bandićevu vlast u gradu.
Bandić je, čini se, svojom predsjedničkom kandidaturom htio dokazati i osobni politički autoritet prema SDP-u, stranci koja ga zapravo ne voli, kao što je želio spriječiti Milanovića da ode još dalje u ograničavanju njegove moći u Zagrebu.
Nadalje, neki politički promatrači smatraju kako bi Bandićeva predsjednička kandidatura izazvala raskol u Socijaldemokratskoj partiji.
Konsekventno tome, Bandićev ulazak u predsjedničku utrku i njegov odlazak iz SDP-a ustvari bi znatno oslabili šanse SDP-a da pobijedi na sljedećim parlamentarnim izborima.
U ovako postavljenom rasporedu Milan Bandić igra ulogu čovjeka koji bi trebao spriječiti Zorana Milanovića da postane premijer.
Ta je teorija, međutim, dubinski naivna.
Iz novije je hrvatske političke povijesti jasno da odlasci i puno istaknutijih političara iz velikih stranaka nisu bitno ugrozili snagu tih stranaka među biračima.
Hrvatska demokratska zajednica preživjela je stvarni raskol 1994. godine kada su Josip Manolić i Stipe Mesić za sobom odveli još petnaestak parlamentarnih zastupnika.
HSLS ne samo da je preživio secesiju Vlade Gotovca, nego je poslije razlaza Budiše i Gotovca prvi, i čini se jedini, put došao na vlast.
Kasniji raskoli u HSLS-u nisu bitno utjecali na današnju, potpunu marginalizaciju te stranke: ona je izgubila politički značaj kada je Dražen Budiša odlučio prekinuti koaliciju s Ivicom Račanom.
Poslije suicidalnog čina pobjeđuje Hebrang
Ako je, dakle, HDZ uspješno preživio Mesićev i Manolićev puč, i ako je HSLS narastao poslije raskida Budiše i Gotovca, na temelju čega bi se uopće moglo pomisliti da bi Milan Bandić, koji se neuspješno kandidirao za predsjednika SDP-a, mogao izazvati bilo kakav ozbiljniji raskol u Socijaldemokratskoj partiji?
Utoliko se teza o Bandiću, kao čovjeku koji bi predsjedničkom kandidaturom zaustavio Milanovića, čini sasvim nerealnom.
Jedina šteta koju bi Milan Bandić, kandidira li se na predsjedničkim izborima, mogao nanijeti SDP-u, tiče se Ive Josipovića.
Vrlo je vjerojatno da bi Bandić svojom kandidaturom Josipoviću odnio dio glasova, što bi, u krajnjoj liniji, najviše koristilo Andriji Hebrangu.
Točno je da HDZ-ovi glasači simpatiziraju Bandića. No, HDZ-ovi su glasači relativno disciplinirani te bi, ako moraju birati između Hebranga i Bandića, ipak, najvjerojatnije, glasovali za Andriju Hebranga.
Sve to znači da bi Bandićeva predsjednička kandidatura ostala zapamćena po tome što je zagrebačkoga gradonačelnika izbacila iz politike i što je pomogla dr. Hebrangu da postane predsjednik Republike.
Ponavljamo, Milan Bandić previše je racionalan političar da bi se upustio u tako suicidalan pothvat.
Pa ipak, Bandić nije definitivno osporio mogućnost da se kandidira. Iako je izjavio da se neće natjecati na predsjedničkim izborima, sekundu kasnije dodao je da ga se o kandidaturi može ponovno pitati za tjedan dana.
Psihoza pod nazivom ‘Zoran će me uništiti’
Ovaj mali prostor što ga je Bandić ostavio vjerojatno jest u funkciji jačanja i obrane njegova položaja u SDP-u: ovdje valja reći da su pojedini zagrebački političari, bliski Milanu Bandiću, očekivali da će Zoran Milanović poslije lokalnih izbora raspustiti zagrebački SDP.
Milanoviću takvo što, naravno, ne pada na pamet, no Bandić već mjesecima živi u psihozi da ga Milanović želi uništiti. Zato, pretpostavljamo, drži predsjedničku opciju barem malo otvorenom.
Naravno, ne trebamo otkloniti ni mogućnost da je Bandić uistinu povjerovao u Mesićev sindrom.
Točno je da Mesiću uoči predsjedničkih izbora 2000. godine nitko nije davao nikakve šanse.
Točno je da Milan Bandić i Stipe Mesić dijele iznimno korisnu, neobičnu značajku: riječ je o jedinoj dvojici hrvatskih političara čija je popularnost među biračima gotovo neosjetljiva na javne kritike - štogod da se dozna o Mesiću ili Bandiću, to neće pokolebati njihove glasače i simpatizere.
Milan Bandić ne bi se, međutim, trebao oslanjati na Mesićev primjer.
Prije svega, kada se prvi put kandidirao za predsjednika Republike, Stipe Mesić nije imao što izgubiti. On, naime, nije imao ništa. Zbog lošeg plasmana na listi HNS-a Mesić čak nije uspio ući u parlament na siječanjskim izborima 2000. godine.
Zatim, Stipe Mesić je, natječući se za Pantovčak, iza sebe imao ozbiljno političko, pa i državničko iskustvo: ipak je on čovjek kojega je, u vrijeme najtežih ratnih operacija, Franjo Tuđman bio poslao u Beograd da ondje pregovara sa Srbima, JNA i predstavnicima međunarodne zajednice.
Bandić je, pak, jako uspješan političar lokalnog značaja, za kojega je veliko pitanje kako bi, bez stranačke potpore, uopće mogao voditi kampanju za šefa države.
U krajnjoj liniji, možete li Bandića zamisliti u Ovalnom uredu s Barackom Obamom?
Vjerojatno ne može ni on sam.
Slučaj Bandićeve, zasad nepostojeće kandidature primjer je javno odigrane partije političkog pokera koji nam je ovo politički zanimljivo ljeto učinio još malo zabavnijim.
Davor Butković
