Objavljeno:  16.06.2007

Slučaj Feral

Eventualni trajni prestanak izlaženja Feral Tribunea bio bi vrlo loš događaj za hrvatsku javnu scenu. Utoliko se nadamo da jedan preskočeni tjedan prije svega znači krajnji pokušaj uredništva Ferala da se izbori za trajnije rješenje svojih financijskih problema, a ne najavu gašenja lista čiju se profesionalnost vrlo često moglo osporavati, ali čija uloga u hrvatskom životu gotovo isključivo pozitivna.

Feral Tribune, kao svojedobno najdosljednija opozicija Tuđmanovu sustavu, smrću prvog predsjednika Republike Hrvatske nužno je zapao u određenu krizu; Feral je izgubio svog prirodnog neprijatelja, koji je pred britanskim ministrom vanjskih poslova svojedobno bijesno mahao Feralovim naslovnicama pokušavajući Engleza uvjeriti kako je Feral dokaz da takva razina slobode tiska, kao u Hrvatskoj, ne postoji u Velikoj Britaniji. Feral je Tuđmanovom smrću naizgled izgubio svoj glavni raison d'etre: Tuđman je itekako zaslužan za svjetski ugled Feral Tribunea i za njegovu sasvim pristojnu nakladu u vrijeme Tuđmanove vladavine.

Tuđmanovim odlaskom i određenom demokratizacijom medija koju je provela Račanova vlada, Feral je, kako u satiričkom, tako i u novinarskom dijelu, izgubio velik dio svoje atraktivnosti, što je dovelo do značajnog pada naklade, a što je opet jedan od uzroka sadašnje krize.

Bitke s Tuđmanom

Međutim, Feral je u jednom drugom, dubljem, uistinu posve strateški značajnom smislu jednako uspješno funkcionirao i u posttuđmanovskom razdoblju kao i u svojim najduhovitijim i najhrabrijim godinama bitke s Tuđmanom. Feral Tribune se, naime, i u posljednjih sedam godina kontinuirano potvrđivao kao posve jedinstvena i nenadoknadiva hrvatska kulturna i društvena institucija. Ono po čemu Feral Tribune jest jedna od presudno značajnih institucija hrvatskog javnog života njegova je stalna afirmacija prava na drukčije mišljenje.

Uistinu se ne možemo sjetiti niti jedne druge hrvatske javne ustanove koja se toliko konzekventno i razmjerno uspješno zalagala za pravo na drukčije, često manjinsko mišljenje, za pravo na drukčiji, često manjinski sustav vrijednosti i za pravo na društveno predstavljanje svih manjinskih grupa. Taj je Feralov doprinos hrvatskom javnom životu, politički i vrijednosno promatrajući, zapravo važniji od njegove bitke protiv Tuđmana. Takav Feralov doprinos našem javnom životu izdiže njegov sadašnji problem iz konteksta medija te ga stavlja u kontekst preispitivanja nekih temeljnih vrijednosti u Hrvatskoj: želimo li, dakle, imati javnu instituciju koja konzekventno dovodi u pitanje većinska uvjerenja i koja konzekventno brani manjinska prava i uvjerenja?

Pitanje Ferala sada je postalo jedno od bitnih pitanja demokratskih namjera vlasti

Čvrsto vjerujemo da je takva institucija hrvatskom društvu upravo neophodna i utoliko smatramo da Feral mora preživjeti. Utoliko smatramo da bi odlazak Ferala bio neusporedivo veći gubitak za našu javnu scenu nego što je to gašenje samo jednog od brojnih listova koji financijski loše posluju.

Dosljedno presipitujući, dosljedno manjinski i dosljedno ikonoklastički stav neizbježno je dovodio Feral u sukob sa svakom vlašću i sa svakom političkom elitom, dakle i s Račanovom i sa Sanaderovom, a nema nikakve sumnje da će im Zoran Milanović, nastave li izlaziti, vrlo skoro postati omiljena meta (Stipe Mesić jedini je političar koji u Feralu povremeno uživa poštedu, no to bi se moglo protumačiti potrebom za održavanjem dobrih odnosa bar s jednim od relevantnih izvora informacija, i to s onim najbenignijim, jer Mesić, ipak, značajno manje utječe na stanje u zemlji nego predsjednik Vlade). Feral je, dakle, tvrda i nemilosrdna opozicija prema svakoj vlasti. Ali, stvarna prosvijećenost pojedine vladajuće elite manifestira se, među ostalim, i u odnosu prema najoštrijoj javnoj oporbi. Uistinu prosvijećena vlast u uistinu demokratskoj zemlji podržavat će medije koji najkritičkije pišu o toj vlasti, naprosto zato što tako vlast promiče toleranciju i jednakost svih legitimnih političkih stavova, kao i različitost svjetonazora u društvu.

Utoliko sadašnja vlast, želi li pokazati da doista ima demokratske namjere prema slobodi tiska i javnom komuniciranju, naprosto mora pronaći model da Feral i dalje može izlaziti, a da nitko ni na koji način ne utječe na njegovu uređivačku koncepciju.

Kontrola oglašivača

Pitanje Ferala sada je, nažalost, postalo jedno od bitnih pitanja demokratskih namjera vlasti: no, u zemlji u kojoj država financira više kulturnih novina, koje se sve, zapravo, bave politikom, i u zemlji u kojoj je dio medija još u državnom vlasništvu, opstanak nečeg realno važnog, kao što je Feral, definitivno postaje i državno pitanje, a ne pitanje uobičajenog izdavačkog biznisa. U današnjem svjetskom trendu smanjivanja slobode medija, u kojem prednjače Putinova Rusija i lijeve južnoameričke diktature poput Chavezove, hrvatska vlada može demonstrirati svoju demokratsku orijentaciju i potporom najoštrijem opozicijskom listu.

Nadajmo se da će Vlada pokazati dovoljno civiliziranosti i zrelosti za takav potez i da će Feral drugi tjedan normalno izaći.

Iako slučaj Feral Tribunea nadmašuje medijski kontekst, on nam pruža povod za dvije važne konstatacije o medijima, koje ukazuju na dublje probleme u društvu i u raspolaganju raznim aspektima društvene moći.

Prvo, uredništvo Ferala nije u potpunosti u pravu kada tvrdi da list ne može dobiti oglase zato što velike tvrtke oglase uvjetuju isključivo pozitivnim pisanjem o njihovim poslovnim aktivnostima. Feral, prije svega, ne može dobiti oglase zbog vulgarnosti koja je, opet, neizostavan dio njihova stila. Feral bez vulgarnosti ne bi bio Feral, a niti jedan veliki oglašivač ne želi imati ništa s rječnikom koji Feral koristi, ni s Feralovom vrstom satire. To je naprosto tako i to se neće promijeniti.

Međutim, uredništvo Ferala jest u pravu kada upozorava javnost da velike kompanije pokušavaju kontrolirati medije oglasnim novcem. Taj je trend startao prije više godina, svojedobno se manifestirao u brutalnim pritiscima na poslovne strukture medijskih kompanija, ili u primitivnim pokušajima podmetanja public relations uradaka kao originalnih novinskih tekstova, da bi se u posljednje vrijeme počeo kretati prema neformalnim strateškim partnerstvima s pojedinim velikim oglašivačima. Riječ je o problemu koji nipošto nije karakterističan samo za Hrvatsku, nego i za medijske industrije mnogih razvijenijih i demokratskijih zemalja i za koji se zasad ne naziru jasna rješenja. Drugo, sadašnji slučaj Feral Tribunea tjera nas da obnovimo pitanje o stvarnoj slobodi medija u Hrvatskoj, koju razne međunarodne institucije iz godine u godinu sve lošije ocjenjuju, što mi uglavnom doživljavamo kao stanovitu nepravdu. Činjenica je, primjerice, da i najutjecajniji mediji, poput HTV-a, redovito kritički izvješćuju o bilo kojoj vlasti, što je dobro.

No, činjenica je, nažalost, i da su obojica posttuđmanovskih predsjednika vlade željela utjecati na izbor vodećih ljudi Hrvatske televizije i na izbor ravnatelja HINE, a to su samo neki od njihovih vidljivijih pokušaja miješanja u medije. Tek kada hrvatska politička elita bude dovoljno emancipirana i demokratski orijentirana da odustane od bilo kakvog uplitanja u medije, moći će se govoriti o stvarnoj slobodi medija u Republici Hrvatskoj. Izlaženje Feral Tribunea, lista s kojim se u mnogočemu nikada nismo slagali, nenadoknadivo je važan dio tog procesa.
Davor Butković