Današnje misno čitanje iz proroka Izaije (Iz 58, 9b-14) iznosi starozavjetne propise o suboti. U Novom zavjetu ti su propisi prestali važiti. Tako su zaključili i proveli svi kršćani: katolici, pravoslavni i protestanti. Novozavjetni dan Gospodnji postala je nedjelja s novim sadržajem i smislom. Ovaj se ulomak ipak u crkvama čita. Ne kao propis za obdržavanje nego kao zadatak za promišljanje.
Bog zaista traži posebnost jednog dana u tjednu, ali u promijenjenim uvjetima to Isusova zajednica drugačije određuje. Isus je istaknuo da je “Sin Čovječji” - što znači On s pridruženim mu ljudima u Tijelu Crkve - “Gospodar subote” (Mk 2, 28). Nakon širenja kršćanstva po svijetu učenici su uveli slavljenje ne sedmoga, nego prvoga dana u tjednu - jer je to dan novoga stvaranja Isusova uskrsnuća. S tako jedinstvenom tradicijom svih Isusovih sljedbenika u svim ograncima kršćanstva suvišno je raspravljati. Da je to zabluda - Bog je ne bi dopustio. Ali to ne znači da slavljenje slobodne nedjelje kao dana Gospodnjega ne treba posebno promisliti.
Važno je istaknuti da je to dan Gospodnji - za Čovjeka! Jer Bog je u Isusu postao čovjek i sve što radi je za čovjeka. Svaki nečovječni propis otkriva se kao bezbožni. Zato nedjelja mora biti vrijeme čovjekove slobode za dobro.
To dobro je sloboda od obveznog rada, što ne mora značiti zabranu ugodnog tjelesnog napora u zabavi, sportu ili u pomoći drugome. No ako bi to čovjeka toliko zaokupilo da ne bi imao vremena s prijateljima i obitelji družiti se, s Bogom u molitvi se susretati i o životu trijezno promišljati - onda bi slobodni dan služio neslobodi, smisao odmora ne bi bio postignut.
Za vjernika je euharistijski sastanak s prikladnim razmišljanjem i sudjelovanjem u otajstvenom događaju Isusove smrti i uskrsnuća - u misi - najpotpunije ostvarenje Božjega nauma o slobodnom danu u tjednu.
