ZAGREB - Sora je prije godinu dana otvorena s golemim ambicijama: trebala je biti raskošna, jedinstvena, gastronomski superiorna, društveno prestižna…Trebala je, ukratko, postati vodeći zagrebački restoran.

Međutim, od prvog je dana u Sori mnogošto krenulo pogrešno.

Primjerice, otisnuli su jelovnik na kojem nije bilo jela, koja su najavljivana kao glavni specijalitet kuće, poput crnog bakalara. Neprofesionalno je što u vrijeme tiskanja menua u Sori nisu znali da neće moći nabaviti crni bakalar, kao ni wagyu (wagyu je, podsjetimo, “japanska” govedina, koja u Europu, međutim, najčešće dolazi iz Sjedinjenih Država ili Australije).

Na vinskoj je listi bilo još više pogrešaka, a cijene su dodirivale kategoriju, nesnošljivosti, i to po dubrovačkim, a ne po zagrebačkim kriterijima.

Nadalje, restoran se izrazito amaterski vodio: konobari nisu imali pojma o tome što se, zapravo, kuha u Sorinoj kuhinji, redovito su donosili pogrešna jela, bili su izrazito spori, a katkad i neljubazni.

Naposljetku, zagrebački gastronomsko-društveni puritanci, oni koji sebe smatraju pravim šmekerima (iako uglavnom ne znaju puno o hrani, osobito ne o japanskoj), odmah su prezreli Soru, jer nisu željeli jesti kod Ive Majoli. Takva vrsta “intelektualno-moralnog“ snobizma zapravo je gora i od onog vulgarnog, skorojevićevskog, ali je je karakteristična za tranzicijske zemlje.

Prva Sora posjedovala je, međutim, i jednu sjajnu značajku. Hranu.

Hrana u Sori bila je najbliža pravom japanskom kuhanju na prostoru između, recimo, Venecije i Beča.

Sora je redovito proizvodila briljantne ručno rolane sushije, fenomenalne gunkane, cijeli je restoran mirisao je po raznovrsnim dashijima (japanski temeljac od alge kombu i sušenih riba: varijante sa suhim shitake gljivama izvrsne su za rižota), a riblji filei zamotani u kombu približavali su se esenciji umamija, famoznog petog okusa.

Godinu dana kasnije u Sori se gotovo sve promijenilo, osim za neke fenomenalnog, a za neke deprimirajućeg pogleda na Zagreb, sa 16. kata iličkog Nebodera.

Cijene vina postale su gotovo decentne (na što se ispravno upozorava i na Sorinoj web stranici).

Sadašnji su konobari ozbiljni, pristojni profesionalci, koji poznaju Sorin jelovnik i vrlo korektno obavljaju posao.

Nažalost, talentirani, mladi japanski kuhar napustio je Soru, a jelovnik se znatno reducirao i simplificirao.

Sora više ne nudi ribe u kombuu ni rakovice u jagodama, a o crnom bakalaru i wagyuu ne treba ni maštati.

Sora je danas, kada je riječ o hrani, konvencionalni euroistočni restoran, s ekstenzivnom ponudom sushija.

Jela u Sori više nisu osobito inspirativna, ali su pretežno korektna.

Od šest jela što smo preksinoć probali, račići u tempuri s kremastim umakom bili su neodoljivi, sashimi od tune na ploškama avokada jako dobar, sushiji uredni, orada u crnom sezamu i lignje punjene crnom rižom sasvim zadovoljavajuće (iako su lignje stigle na stol prehladne), a jedino je juha s udon rezancima zaslužila neprolaznu ocjenu: udon ne mora biti kuhan baš al dente, ali tjestenina koju sam dobio bila je raskuhana do raspadanja.

Takvo što ne bih se usudio poslužiti kod kuće, a kamoli u restoranu.

U petak navečer Sora je bila gotovo prepuna i jako živahna. Dan prije navodno baš i nije bilo gostiju.

I Sora se, kao i većina zagrebačkih restorana, trenutno bori za preživljavanje. Želio bih da preživi, kako zbog izvrsnog prostora u kojem se nalazi, kako zbog toga što spada među rijetke restorane koji funkcioniraju kao mjesta za večernje izlaske, tako i zbog činjenice da je Zagrebu prijeko potrebno što više internacionalnih restorana, u kojima se pokušava pristojno kuhati.

Ocjene:

Hrana: 3,5/5

Vinska karta: 3,5/5

Ambijent: 4/5

Kreditne kartice: sve