Za našu najbolju atletičarku, bacačicu diska Sandru Perković 2016. bila je godina velikih uspjeha. Osvojila je svoje drugo olimpijsko zlato, a zlatna je bila i na Europskom prvenstvu i Dijamantnoj ligi. No, kako kaže, nakon svake sezone zatvara vrata i zaboravlja sve uspjehe i okreće se novim izazovima.
- U svojoj karijeri potajno priželjkujem svjetski rekord koji je dosta velik. Malo ljudi u životu može raditi ono što voli, a ja imam tu mogućnost i ne želim prestati sve dok traje ta ljubav. Dok god budem s osmijehom odlazila na stadione i vraćala se sa smiješkom, time ću se baviti - napominje na početku razgovora.
Hello Kitty
Iznimnu karijeru počela je s velikim trenerom Ivanom Ivančićem, a nakon njegove smrti trenersku palicu preuzeo je njezin dečko Edis Elkasević.
- Ivan Ivančić je bio jedan od najboljih trenera za bacanje u svijetu, a to će i ostati. Edis je bio njegov učenik koji je trenersku sposobnost usavršio tijekom šest godina školovanja u Americi, tako da prelazak nije bio toliko velika promjena. Naša je suradnja pozitivna okolnost, zbog mojih čestih izbivanja iz države, čestih putovanja i priprema, zbog čega nisam u mogućnosti biti doma i zato je lijepo uz sebe imati osobu, pogotovo koju volite, koja vas razumije i s kojom dijelite iste ciljeve. Po cijele smo dane zajedno, funkcioniramo odlično, što je dokaz da se kod nas sve poklopilo - kaže Sandra.
Iako neće reći da joj je to talisman, još od 2009. Sandru na svim natjecanjima prati plišana igračka Hello Kitty koju joj je majka poklonila još u lipnju 2009., nakon pobjede u Dijamantnoj ligi.
-Ta Hello Kitty je napravljena kao jastuk, a kako puno putujem avionima, kad trebam odspavati, posebno kad su letovi dugački ili ima puno presjedanja, itekako ima funkciju. O drugome ne razmišljam, ali bitno je da je Hello Kitty sa mnom jer bez nje ne mogu zaspati - objašnjava.
Prije velikih natjecanja nema posebnih rituala, ali vrlo joj je bitno da iza sebe ostavi sve posloženo.
- Volim da je u sobi iz koje odlazim sve na svojem mjestu. Volim da je torba uvijek spremna i da se u njoj nalazi tenisice, disk, ručnik, magnezij, vlažne maramice, gumice za kosu, špangice. Jer ako se nešto dogodi s mojim stvarima znam da mi nitko drugi neće posuditi. A i frizura mi je zaštitni znak - tvrdi sportašica.
Osude i poruge
Sandra je svojevrsni fenomen jer streloviti uspjeh, koji traje godinama, uslijedio je kratko nakon dviju teških operacija na prelasku 2008. na 2009. godinu.
- Imala sam jako tešku operaciju nakon puknuća slijepog crijeva, nakon koje je uslijedila još jedna, budući da sam dobila sepsu. Izgubila sam tada dosta kilograma i mnogi su digli ruke od mene, u sportskom smislu. No, nismo nigdje žurili, krenuli smo lagano u toj 2009. i tu je počeo moj pravi sportski uspjeh, zbog čega sam ovo što danas jesam. Iste godine, nakon pet mjeseci treninga, imala sam novi hrvatski rekord i time sam postala europska juniorska prvakinja, a kasnije sam postala i najmlađi sudionik svjetskog prvenstva u finalu ikada. Iste godine odlučila sam da ću ostati u Hrvatskoj, da ne želim studirati u Americi, da želim biti uz Ivana Ivančića i da idem u napad na olimpijsko zlato koje je 2009. zvučalo dosta simpatično, a 2012. dosta realno - prisjeća se.
Uspješno se vratila na vrh i kratko nakon afere s dopingom 2011., za koju se ispostavilo da Sandra nije bila kriva.
- Doista je teško kad te svi osuđuju i vjeruju u nešto što bi željeli vjerovati da je istina, iako nije. Ali, onda shvatiš da nije bitno što se govori, nego tko govori. Ostala sam u krugu svojih najboljih prijatelja koji su bili i prije i poslije toga sa mnom, a izgubila sam dosta takozvanih prijatelja, ali barem znam tko će uvijek biti sa mnom što god da se desi - napominje.
Mama za pet
Često ističe da joj je majka oduvijek bila najveći uzor i podrška, posebno jer je odrasla bez oca, s kojim ni danas nema nikakav odnos.
- Napravila je od mene osobu. Ni najmanje mi ne fali očinska figura jer je moja majka snažna i za oca i za majku. Sve što sam u životu postigla, postigla sam zbog njene škole. Rekla mi je da se u životu sve može i to je moto koji guram kroz cijeli život. Ne pita me gdje sam, kad ću doći, nego: ‘Srećo moja, jesi umorna? Treba li ti pomoći?’. Poskrivećki dođe u moj stan, ispegla robu i sve uredi, jer ja ne želim da se time maltretira. S takvom majkom uspjeh nije upitan - sigurna je.
Edis i Sandra u vezi su pet godina, a slobodne trenutke vole provesti putujući. Posljednje veliko putovanje bilo je na Sejšele, čime su se nagradili za zlato u Riju. Želja joj je je otići i u Dominikansku Republiku, kao i Tanzaniju na safari. A na sve češća pitanja kad će svadba i djeca, Sandra odgovara vicem.
- Kad su plavušu na svakoj svadbi pitali je li ona slijedeća, prekipjelo joj je, pa je počela odlaziti na sprovode i svaku babu iz sela koja je nju propitkivala na svadbama pitala isto pitanje: ‘Jesi ti sljedeća? Kad ćeš ti?’. To me svi pitaju, ali nas dvoje već pet godina živimo zajedno i mislim da je to dovoljan dokaz naše ljubavi. Pitanje je vremena kad ćemo našu vezu ovjekovječiti brakom, ali ne žurimo se jer imamo sportske ciljeve koji su prioritet - zaključila je.