Za nekoliko dana jedan od naših najtrofejnijih vaterpolista svih vremena Dubravko Šimenc proslavit će pedeseti rođendan. Otac troje djece u vaterpolu je proveo upravo nevjerojatnu 41 godinu i u tom zahtjevnom sportu uspio sve što se uopće može. U drugoj polovici stoljeća naš četverostruki olimpijac vaterpolsku kapicu i olimpijski bazen zamijenio je kravatom i dvoranama za sastanke, postavši menadžer u legendarnoj vukovarskoj tvornici obuće Borovo, odnosno voditelj njihova najpoznatijeg brenda Startas. Kaže kako je odluka, koju je donio prije godinu i pol, zapravo bila logična.
- Dolazim iz sportske obitelji u kojoj je sport uvijek bio izrazito važna tema. Već kao dijete trenirao sam ragbi, skijanje, košarku, a s devet godina počeo sam se baviti vaterpolom. Imao sam u ovih 41 godinu mnogo uspjeha. Nastupio sam na četiri Olimpijade, što je veliki privilegij i čast, a na Olimpijskim igrama u Ateni nosio sam hrvatsku zastavu, što je najveći san svakog sportaša. Čitavo to vrijeme širio sam jednu pozitivnu priču, ljubav prema sportu, ali i prema domovini, koju sam uvijek zastupao i promovirao po svijetu. Upravo to prepoznao je i predsjednik Uprave Borova, moj dugogodišnji prijatelj i bivši vaterpolist Gordan Kolundžić. Nekako smo u tome, kako se to danas moderno kaže, kliknuli na prvu. Osjetio sam da postoji lijepa priča. Borovo je nekada bilo megatvrtka koja je zapošljavala oko 23 tisuće ljudi. To je tvrtka koja je u ratu pretrpjela 308 milijuna eura izravne štete, a ipak je živa. Doduše, nikada više neće zapošljavati toliko ljudi, ali ima 700 radnika i 89 trgovina diljem zemlje te izvozi proizvode u mnoge svjetske zemlje. Htio sam pomoći. Kao što sam nekada promovirao Hrvatsku kroz sport, sada promoviram Borovo i Vukovar, pomažem ovim vrijednim ljudima vratiti nekadašnji ugled, kao i ugled hrvatske proizvodnje - govori nam Šimenc u svom uredu u zagrebačkoj Laubi.
Vrhunska obuća
Ne možemo se oteti dojmu kako je promocija branda Startas upravo “njegov par cipela” jer s neskrivenom fascinacijom priča o 40-godišnjoj tradiciji tih ručno rađenih tenisica, koje su sve to vrijeme gotovo identične, uz minimalne kvalitativne i dizajnerske preinake.
- Kada govorimo o Hrvatskoj, govorimo o vrhunskim vinima i paškom siru, a veseli me da postoji mogućnost u taj niz uvrstiti i vrhunsku obuću iz Vukovara. Svaki uspjeh nas podjednako raduje. Zahvaljujući partnerima u SAD-u, startasice su dva puta objavljene u američkom časopisu Vogue, a izvozimo u Njemačku, Nizozemsku, Francusku, Španjolsku, Singapur, Južnu Koreju, Australiju... Ovo je moj prvi izlet u poduzetničke vode. Nisam marketingaš, nego profesor fizičke kulture, ali oko sebe imam suradnike od kojih svaki dan učim. Kroz vaterpolo sam naučio funkcionirati u timu, a to je ono što mi je sada posebno važno. Moj je posao biti svojevrstan “konektor”, spajati ljude i ovaj naš brend - objašnjava Šimenc.
Žalosti ga, kaže, što Borovo danas treba 300 kvalificiranih radnika koje u Slavoniji ne može pronaći. Dijelom zbog masovnog odljeva stanovništva “trbuhom za kruhom”, ali i zbog neadekvatnog obrazovnog sustava.
- Pa tako imamo masažere, vizažiste i frizere, ali nitko ne školuje radnike u proizvodnji, kvalificirane kadrove koji nam trebaju. Mi danas ne možemo proizvesti startasica koliko bismo mogli prodati jer nemamo dovoljno obučenih radnika - pojašnjava novopečeni menadžer u Borovu.
Laudato TV
No, iako se više ne bavi aktivno sportom, za njega je itekako vezan. Osim što na Laudato TV-u vodi emisiju Dudo i prijatelji (koja je otkupljena i za potrebe Sportske televizije), u kojoj ugošćuje velike sportaše, Šimenc svakodnevno analizira i javnu politiku vezanu uz sport, pa je s neskrivenim zadovoljstvom dočekao vijest da će u sastavu nove Vlade djelovati i Državni ured za sport, što smatra jednim od najpozitivnijih iskoraka u hrvatskom sportu.
- Uz dužno poštovanje prema umjetnicima, glumcima, glazbenicima, ali sportaši su naši najveći ambasadori, a Hrvatska je izuzetno uspješna sportska nacija. Od 207 zemalja, po broju osvojenih medalja na OI na broj stanovnika mi smo treći u svijetu i prvi u Europi. Novac za sport treba udvostručiti, ako ne i utrostručiti, jer je nacija koja se bavi sportom zdrava nacija. Na žalost, ne treba od toga bježati, novac danas jest ključan za sport. Hrvatski sport nema novca, a i to malo što dobiva trebalo bi pametno raspodijeliti, jer imamo iznimne talente - kaže Šimenc.
Nije tajna da je član Hrvatske demokratske zajednice u koju se učlanio još 2007. godine. U jednom je trenutku, kaže, iz stranke izišao, iako ne želi otkriti za vrijeme kojeg vodstva se to dogodilo. Ne voli ideologije, sam će reći kako ne pripada ni lijevima ni desnima, no vjeruje da se kroz politiku može i mora utjecati na stanje u sportu. Baš se zbog toga spekuliralo kako bi upravo Šimenc mogao preuzeti neku važnu funkciju u novom Uredu za sport. No, proslavljeni vaterpolist kaže kako je o tome zasad rano govoriti.
Imam ideje
- O tome će odlučiti politika, a ne ja, no činjenica je da imam ideje i vidim perspektivu hrvatskog sporta. Završio sam Kineziološki fakultet, a imam i dosta iskustva u sportu, tako da bih volio biti član tima u uredu koji će pomoći razviti hrvatski sport. U Hrvatskoj postoji mnogo ljudi koji žive za sport, a ne od njega. Ured mora napraviti kvalitetnu, dugoročnu strategiju i osigurati uvjete za stalan i stabilan razvoj sporta. Evo u vaterpolu primjera zašto sustav nije dobro posložen. Imamo deset nacionalnih selekcija koje su aktivne i koje sudjeluju u različitim natjecanjima, a s njima radi trideset profesionalnih trenera, no samo troje od njih je u sustavu financiranja. Vaterpolo je godinama zakinut u Hrvatskom olimpijskom odboru, ali na sportašima nije da stvaramo razdor i pitamo zašto, nego da damo sve od sebe. Naravno da je puno lakše financirati pojedinačne nego ekipne sportove jer su troškovi znatno manji, no mislim da se uz dobru strategiju stvari mogu popraviti - kaže vrhunski sportaš.
Za reprezentaciju bivše države nastupio je 200 puta, a braneći hrvatsku zastavu 150 puta, zbog čega nema sumnje da Šimenc vrlo dobro poznaje sustav i sve njegove mane. Kaže kako postoje dvije grane kroz koje se domaći sport mora razvijati. Prva je povratak djece na sportska borilišta.
- Sport mora biti dostupan svoj djeci. U moje vrijeme, kada sam bio dijete, imao sam na raspolaganju sve uvjete za bavljenje bilo kojim sportom, samo sam morao odlučiti što ću trenirati. Mora se osigurati infrastruktura za dječji sport, jer je to rasadnik, baza iz koje će se u budućnosti crpiti vrhunski sportski talenti. A ne da, kao danas, sportašice moraju trenirati u terminima u 21, ili čak 23 sata navečer, kada je jasno da im je tijelo preumorno. Šah i judo, kao predmeti u školama, bili bi odlični za razvoj sportskih sposobnosti naše djece - objašnjava jednu do svojih ideja Šimenc, inače i sam otac troje djece. Drugi je smjer kretanja hrvatskog sporta, kaže, sportski turizam, koji smo tragično zanemarili.
Cijeli lanac
- Hrvatska je bez sumnje jedna od najljepših zemalja koja ima sve uvjete za sportski turizam. Velebit za avanturističke utrke, more za regate, a Istra je upravo bogomdana za reli utrke - od prekrasnih cesta i makadama do hotela, sve je tu, ali nitko nema volje razviti taj segment. Zamislite vožnju biciklom po Visu, plivanje do Hvara pa trčanje po Hvaru. Eto triatlona - kaže Šimenc.
Vraćamo se na temu Borova, jer Šimenc kaže kako su njegova sportska i poslovna priča duboko isprepletene.
- Eto, kroz sport sam naučio nešto važno, a to je da se mora poštovati cijeli lanac. U sportu je to timski rad, ali tako je i ovdje u Borovu. Treba znati da svatko od toga živi, od tete koja ručno radi tenisicu u tvornici do vozača i prodavača koji pošteno rade svoj posao. To su pozitivci, baš kao što su i sportaši pozitivci i uloženo u njih sigurno će se vratiti.