Možda je to počelo s “Doručkom kod Tiffanyja” (1961.) kojim dominira sablasno vitka Audrey Hepburn, a možda i ranije. Svakako, desetljećima nam je zabrinjavajuće mršava žena s plakata, iz modnih magazina i filmova poručivala kako je izgladnjelost elegantna i “trendi”. I kako se od djevojke koja drži do sebe očekuje spartanska disciplina, odricanje od omiljene hrane, mizeran doručak, skroman ručak i nikakva večera, bez obzira na glad. Koliko smo samo vidjeli “manekenskih menija” u kojima nam je neka ljepotica obznanila kako uglavnom samo gricka nekuhano ili kuhano povrće, a za ručak se “otkači” uz lešo ribu. Možda, u trenutku najveće slabosti otpije gutljaj šampanjca, možda si jednom mjesečno priušti bombon, ali nakon toga nemilosrdno vježba satima.
Kao posljedica takvog “lifestylea”, u mladih djevojaka očaranih ispijenim ljepoticama s plakata, pojavili su se teški poremećaji u prehrani, nekad i sa smrtnim ishodom.
Netko se u modnoj industriji promeškoljio i krenula je kakva-takva kampanja s djevojkama “koje imaju obline” što su poručivale da je savršeno u redu jesti hranu koju volimo, čak i ako zbog toga više ne izgledamo kao čačkalice. Naravno, kampanja za puniju ženu nije kampanja za proždiranje hrane: radi se samo o tome da se onima koji muku muče s kilogramima i zbog toga se mrze poruči kako nemaju razloga za takve osjećaje.
Upravo zbog prijateljskog tona kojim se Lucija Lugomer, prvi hrvatski “plus size” model, obraća ženama koje su se našle u problemu, jer, primjerice, ne mogu baš lako kupiti kupaći kostim, sve je više oduševljenih sljedbenika na njezinim stranicama. Broj se penje prema sto tisuća. Naravno, u takvom se oduševljenju uvijek nađe i mržnje, pa se Lucija nedavno našla u fokusu ružnog napada svoje kolegice, koja joj je poručila da nije lijepa nego samo debela. Shvaćajući i takve situacije dijelom svojeg života i posla, Lucija se nije osobito zamarala tim napadom, već je po običaju napisala nešto lijepo. A tako je izgledao i razgovor s njom.
Jedna od najpoznatijih svjetskih “mršavica” svakako je Kate Moss, s kojom ste imali i “direktan obračun” - naime vašu i njezinu naslovnicu Playboya... Čini mi se da se čitateljima više dopala vaša?
Ljepota je zbilja u očima promatrača. Nije mene proganjala ideja uspoređivanja s Kate Moss, već je sama redakcija Playboya željela napraviti tu usporedbu. To već dovoljno govori, ali isto tako znam da je naslovnica dobila podijeljena mišljenja. O ukusima se ne raspravlja, zar ne? Činjenica da je žena većeg konfekcijskog broja uopće izašla u Playboyu zaslužuje aplauz i to smatram velikim uspjehom i jedinstvenim iskustvom.
Zovu vas “prvim hrvatskim plus size modelom”, no možda su vremena sazrela za to da se ženi koja nije mršava više ne moraju pridavati “plus size” epiteti, kao što se serije anoreksičnih slavnih žena nikad nije zvalo “extra small” modelima.
Nikad me nije smetalo to što mi se pridodavalo PLUS SIZE: koliko pratim scenu, moje kolegice su i više nego ponosne što se nazivaju “plus size” te ako iza nečega stojiš, toga te ne treba biti sram.
Kada ste prvi put poželjeli postati model i jeste li o tome dugo razmišljali?
Spontano sam postala plus size model, te danas nakon dvije godine karijere još imam momente kada su mi neke stvari gotovo nestvarne, ali baš je zbog toga moj nastup vrlo prirodan. Nekad imam osjećaj da ljudi uopće nisu svjesni koliko je faktora u ovom poslu te da većinu toga radim isključivo sama. Za mene je to i privatno i poslovno veći napredak nego sam plus size modeling.
Poznato je da imate širok i dobro raspoložen krug obožavatelja, no uvijek se nađe i poneko tko vas mrzi... Što mislite, zašto je to tako?
Uvijek će biti ljudi koji će imati nešto za reći i to je bila jedna od stvari s kojima sam se morala pomiriti kada sam ulazila u ovaj posao. Osobe koje imaju nešto ružno za reći za mene imaju još jako puno posla na sebi samima! Voljeti sebe nije svakome dano, stoga se osjećam odgovornom da ljudima pokažem kako to nije baš tako teško. I ja sam učila na vlastitoj koži.
Nedavni napad na vas pun grubosti i uvreda osupnuo je ne samo one koji vas prate na društvenim mrežama. Čime biste objasnili ispad Hane Hadžiavdagić, koja se ne libi čak ni psovki?
Želim i mogu odgovarati samo za svoje postupke i jedino što na to mogu reći jest da sam i sada, kada smo se od svega tog ohladili, vrlo ponosna na svoj postupak te se od srca zahvaljujem svim ljudima koji su mi pružili podršku. Voljela bih da ljudi uče iz ovakvih grešaka.
Stari Grci govorili su kako je “vrlina-sredina”. Jeste li, bez obzira na sve, protivnik pretjerivanja u bilo čemu, ili mislite da ipak imamo pravo navaliti na kutiju čokoladnih napolitanki kada nam dođe?
Podržavam sve u granicama normale i od čega se čovjek osjeća dobro i zdravo. Smatram da se od pojedene kutije napolitanki neće dogoditi ništa ekstremno loše, ali ako imate imalo savjesti, znat ćete da to nije dobro za vas.
Vaše slike nisu “samo slike”, iza njih je i cijela filozofija života. Uvijek poručujete svojim obožavateljima da prihvate sebe kakvi jesu. To se pogotovo tiče žena koje muči višak kilograma. Sigurno ste svjesni da to nije sasvim lako, pogotovo u današnjem strogom i kritički nastrojenom svijetu. Može li se uopće naučiti voljeti sebe ako smo po prirodi samokritični?
Jako je lako naučiti voljeti sebe, samo što je put do toga rad na sebi, i tjelesni i duhovni, te volim napomenuti kako sam i sama dugo radila na sebi. Ništa se ne događa preko noći, pogotovo ne neka velika promjena. Ako moji tekstovi pomognu barem nekolicini, znači da sam svoj put odradila s peticom.
Uvijek ste rado viđen gost na modnim događanjima, svaki vaš korak budno se prati... Smeta li vam ponekad vaša slava?
Ne, ne smeta mi eksponiranost. Radim ono što volim, dapače, mislim da radim jedan od najljepših poslova na svijetu, a to je da mijenjam drugima živote na bolje. Kako sam “sam svoj majstor”, nije neko čudo da se povremeno “preforsiram” - u takvim trenucima dovoljno mi je par sati, dan ili dva da se regeneriram i onda se uvijek vratim u punoj snazi. Velika su mi pomoć moji pratitelji kojih sada već ima 90.000 te su isto tako i oni moja svakodnevna inspiracija.
Lani vas angažirala jedna pariška agencija. Kakva su vaša iskustva s modnom prijestolnicom? Što biste preporučili mladoj djevojci koja je tek na početku?
Napomenula bih da ovaj posao nije lak kao što ljudima nekad izgleda. Teško je riječima dočarati koliko on iziskuje i karaktera i živaca! Ako se mislite baviti time, zbilja morate biti sigurni da baš to želite. Nemate što izgubiti ako probate, ali dobro se informirajte, naoružajte strpljenjem, i uvijek budite spremni na to da vam neće svi pljeskati. Svakako, meni osobno pomoglo je to što sam slušala starije i iskusnije od sebe.
Kad je prije točno dvadeset godina punašna Sophie Dahl osvanula na reklami za parfem “Opium”, bio je to početak prodora “žena s oblinama” među mršave top-modele. Čini li vam se da takvih žena u modnoj industriji, ali i drugdje, pogotovo na filmu i televiziji, i dalje nema osobito puno?
Istina je, nema ih puno, ali sam sigurna da su i one koje već jesu na televiziji i drugim medijima gledane i praćene zbog svega što jesu. Nadam se da će jednog dana i ta tabu tema potpuno zaživjeti i da ćemo dočekati dan u kojem ćemo biti svi jednaki.
Mislite li da je toliko dugo razdoblje diktature mršavih tijela pri kraju? I da kroz vaš uspjeh u Hrvatskoj, ali i šire, možemo naslutiti kako sezona jedne sirove mrkve za ručak i polovice krastavca za večeru dolazi svome kraju?
Ne, ne navijam za to, jer za svakog postoji njegov put i nikada svojim nastupom nisam željela degradirati nekog drugog i drukčijeg. Vjerujte mi da su i ta, kako ih nazivate, “mršava tijela”, prošla jako puno i lijepog i ružnog. Samo bih voljela da se u stvarnom svijetu ipak pronađe mjesta i za nas većeg konfekcijskog broja.