Zdenko i Bobo Jelčić, stric i nećak, prvi put rade zajedno nakon više od četiri desetljeća glumčeve i više od dva desetljeća redateljeve karijere. Bobo Jelčić nije konačno uzeo strikana u svoju predstavu ili film, već je debitirao kao glumac u televizijskoj seriji “Novine” gdje mu je redatelj Dalibor Matanić povjerio ulogu ljubavnika iskusne novinarke Dijane Mitrović, u tumačenju Branke Katić, dok je Zdenko Jelčić u seriji utjecajni špijun tajanstvenog ratnog i prijeratnog backgrounda, Blago Antić.
- Što nije to neobično… Svi se čude kada redatelj ide u glumce. A toliko se glumaca, s druge strane, uključujući i mene samog, bavi režijom i nitko se tome ne čudi. Prije svega mislim da moj nećak, sin mog starijeg brata Kazimira, vrlo solidno glumi u Matanićevoj seriji, što tko god rekao - priča legendarni glumac Zdenko Jelčić (r. 1945.)
Zašto u glumce
Bobi Jelčiću (r. 1964.) “Novine” jesu glumački debi u seriji, međutim ne i na filmu. Prethodno ga je redatelj Ivan Sikavica uspio nagovoriti da se pojavi u kratkom metru “Fantastična”. “Netjak”, kako Špiro Guberina naslovljava Ivu Gregurevića kada zajedno igraju legendarni dvojac u “Velom mistu”, na ulogu u seriji pristao je iz čiste znatiželje, nipošto iz ambicije.
- Zanimalo me biti na suprotnoj strani. Mogu li reći, nemoćnijoj. To me uvijek zanima. Ne doživljavam taj svoj angažman previše upečatljivim. U kazalištu na to vjerojatno ne bih pristao. Nisam gledao sve, samo prve dvije epizode, u kojima se srećom ja ne pojavljujem - skromno će Bobo Jelčić. Kako je ovih dana užurban oko priprema za svoj novi dugometražni film koji režira, “Sam samcat”, koji govori o postrazvodnom odnosu oca i djeteta, priču o životu sa stricem donekle smo više posvetili legendarnom glumcu.
Upravo je otkaz koji je stric Zdenko sredinom 70-ih dao u ZKM-u, zasićen nedostatkom kreativnih sloboda i međusobnim netrpeljivostima i mržnjama u ansamblu, utjecao na umjetnički put nećaka Bobe. Zdenko Jelčić odbio je igrati žirafu u ZKM-u smatrajući da se tom ulogom netko ruga na račun njegove visine, napustio zagrebačko kazalište i odlučio se na rad s amaterima do 18 godina na Čapljinskom ljetu. Bili su u toj generaciji mladih ljudi koje je Zdenko Jelčić okupio i danas afirmirani glumci Dejan Aćimović i Branimir Vidić Flika.
Patrijarhalni
- Bobo je dolazio na moje probe, svidio mu se rad s glumcima. Imao je 13 ili 14 i govorio da će biti režiser. Prethodno tomu, imao je desetak godina, gledao me u Dubrovniku, gdje sam 70-ih igrao u Kazalištu Marina Držića i sudjelovao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Gledao je tada Bobo ‘Dunda Maroju’, ‘Skup’, ‘Kristofora Kolumba’, neke vrlo fine predstave. Da nije bio u Dubrovniku, kako bi, uostalom, znao što je teatar. Živio je u Mostaru gdje je teatar vrlo sporadična stvar. Čitao je i moje stručne knjige, povijest svjetskog teatra, povijest antičkog teatra. Bio je vrlo pripremljen kad je došao upisati režiju. A kada je postao student, stanovao je kod mene u Zagrebu - priča Zdenko Jelčić. Bobi Jelčiću se iz 70-ih od stričevih uloga sjeća slijepog Vlahe iz “Ekvinocija”, u režiji Ivice Kunčevića, ali i komandanta Ljube iz “Kapelskih kresova”, hit-serije sedamdesetih.
Savjete kasnije jedan drugome nikad nisu davali, iz razloga što su i jedan i drugi svojeglavi više nego što je potrebno, reći će Bobo Jelčić. Stric mu nije ništa savjetovao ni kad se po novome ugurao među glumce.
- Znate što, svi misle da ja nešto na njega utječem ili on na mene. Međutim, kod nas je drugačiji odnos. Ja sam od njega puno stariji. I Hercegovac sam. Mi Jelčići smo autohtoni Hercegovci, dominantno patrijarhalni, čestiti, držimo do dobrog ponašanja, kako su nas u kući učili. Ja sam Bobi prije svega stric. A kako sam stariji, onda sam mu u neku ruku i otac i brat. Mi ne razgovaramo o glumi, eventualno o nekim principijelnim stvarima što se tiču umjetnosti. Kad Bobu nazovem, nikad ne pitam savjet o tome kako ću glumiti, nego ga kao stric pitam kako je, ima li kakvih problema, mogu li mu pomoći. Vidimo se jednom u sedam dana na obiteljskom ručku. Evo, sad će najvjerojatnije doći u mene na bakalar, ako ne stigne za Božić do Mostara - objašnjava Zdenko Jelčić obiteljski odnos.
Top serija
U međuvremenu, dok čeka nećaka da dođe na bakalar, Zdenko Jelčić redovito gleda “Novine”, što, napominje, nije bio slučaj kod svih serija koje je snimio.
- Neke stvari snimiš, uzmeš honorar i bolje ti je da ne pališ televizor kad su na programu. ‘Novine’ su, međutim, vrlo čestito urađena serija. Najbolja dramska serija koju smo imali od ‘Putovanja u Vučjak’ u kojem sam također igrao. Ali kad je to bilo… 90 posto glumaca iz ‘Vučjaka’ je mrtvo. I iz ‘Kapelskih kresova’ ostalo je na životu tek nekoliko nas iz omladinske čete, Žarko Radić, Nada Gačešić … - o legendarnim će serijama glumac, kojeg su i prije čuvene uloge ustaše koji kolje u autobusu Zafranovićeva filma “Okupacija u 26 slika” redatelji odredili za uloge uniformiranih lica.
Igrao je na filmu, u TV dramama i serijama uloge “uniforma” svih režima i vojski: milicajce, komandante, podnarednike, bojnike, pukovnike…
- Tako valjda zamišljaju oficire: metar i 87 cm, plećat, stasit, visok, dinaridskog lica, mrk. Mada ja sam uopće nisam ni strog niti mrgudan, već naprotiv, zafrkant. Bezazlena dobričina koja je sa svakim dobra; ne vičem, ne ljutim se, ne tučem se. No čim spustim obrve, malo se namračim, dobijem taj opasni izraz lica i ljudi bježe - smije se glumac koji je užasnut nekim današnjim formatima na televiziji.
Reklame za Kraš
- ‘Farma’, ‘Ljubav je na selu’ i ‘Tvoje lice zvuči poznato’, to nije za ljude, to je program za krtice i bubašvabe. Evo zašto ne mogu gledati ‘Tvoje lice’. Tamo se pojavi neki čovjek koji se zove Kedžo. Ne znam tko je on, nije ni važno. On, recimo, imitira Lady Gagu. Michael Jackson, Lady Gaga, to nije muzika, nego buka, s tekstovima koji su samo pričanje gluposti. Kako, uostalom, mogu gledati da netko koga ne poznam imitira nekog koga još manje poznam? Ne valja i glupo je. Između čovjeka i umjetnosti ovdje se našao - novac. Umjetnosti, koja mora biti slobodna. Umjetnička sloboda s granicom, to je Auschwitz. Sloboda, ljubav i vjera ne smiju imati granicu. Glumac mora biti autentičan, a da bi bio autentičan, morao bi biti autonoman. Kako bih ja mogao igrati da sam iz Pariza, kad sam iz Čapljine. Tek kad znaš kolika ti je cipela i na kojoj zemlji stojiš, možeš biti slobodan - zbori Zdenko Jelčić.
Zdenko Jelčić iz Čapljine, međutim, živio je neko vrijeme u Parizu.
Nakon reklame za Pipi s Anom Sassom, osamdesete je kao ponajbolji ekonomsko propagandni program obilježio serijal reklama za Bronhi, Slatku tajnu, Kiki, karamelu Meli i bombone 505 s crtom s Mladenom Crnobrnjom Gumbekom i Zdenkom Jelčićem. Pokojni Gumbek je od novca za reklamu kupio Hondu i slupao se s njome, a Jelčić je s novcem otišao uživati u Pariz.
Nešto mesnato
- Nitko od glumaca tada nije htio raditi reklame. Ali ja sam imao povjerenja u redatelja. Reklame je napisao i režirao Antun Vrdoljak. Snimili smo trinaest epizoda od pola minute, te reklame bile su bolje od svih sapunica koje se danas snimaju, Vrdoljak ih je zamislio prema humoru njegova prijatelja, pokojnog Ranka Marinkovića. U Pariz nisam išao raditi. Nisam lud. Radi se tamo gdje ne valja, a gdje valja, živi se. Kao inspiracija na to vrijeme nastao je moj drugi erotski roman ‘Sponzoruša u Parizu’, nakon što sam napisao ‘U traganju za izgubljenim Narcisom’. No nije lova od reklama mogla trajati onoliko koliko sam ja htio ostati u Parizu. Trajala je izvjesni broj mjeseci, a onda se trebalo snalaziti. Kao sponzoruš. Bolje reći sponzoruš, kao nešto guzato, mesnato, nego vulgarno reći - žigolo. Slobodan sam čovjek… sa mnom možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš. Naravno da su se neke imućne gospođe brinule o meni, pa što bi nače radile?! Dosadno im je. Muževi im zarađuju, u poslu su, odsutni. Tu je bolje ženi naći mladog Hercegovca nego ubiti se - otvoreno će glumac.
Nedavno je mlada glumica kazališta Kerempuh Mia Anočić Valentić komentirala da su muškarci danas ili gayevi ili oženjeni. Što bi “sponzoruš” rekao kolegici?
- Pa je. Pravi muškarci, da… Ma došli smo na jedan klizav teren, ja sam u tome 50 godina… Jednoj takvoj mladoj curi ja u ‘Sponzoruši’ tumačim kakvi su sve muškarci i zatim joj predlažem da nađe curu. I ona, na moj nagovor, nađe curu. A ako se nekoj baš neće tražiti curu, onda joj ostaje da nađe budalu - poentira glumac koji je između dva braka više od desetljeća proživio kao slobodan muškarac.
S prvom suprugom, Dubrovčankom Melanijom, od koje se razveo u dvadesetim godinama, ima sina Ivana, profesor je na dubrovačkom fakultetu gdje predaje poslovni menadžment, ima kćerkice Lorenu i Lucijanu. U drugi brak ušao je sa 44 godine, druga supruga Dijana imala je tada 40 godina i zbog nje je 25 godina živio u Švicarskoj, supruga je radila u privatnoj fizioterapeutskoj praksi, a hrvatski glumac u Schauspielhausu, s čuvenim redateljem Christophom Marthalerom čije smo predstave vidjeli na Festivalu svjetskog kazališta.
Njegova punica
Još je, međutim, jedno glumačko ime u Jelčićevoj familiji. Vesna Smiljanić Starčević, glumica i profesorica na Akademiji, Gavellina učenica, suosnivačica dramskog kazališta, majka je njegove supruge Dijane.
- Vesna je bila profesorica scenskog govora Muji Nadareviću, Đuri Utješanoviću. Ne smiješ napisati koliko ima godina, strijeljat će me. Nije u domu, ali neće više u kazalište. Kaže da nije za pokazivanje. Bila je ljepotica, ne želi da je gledaju kao stariju gospođu. Morala je jedino na moju premijeru doći - završava glumac koji je prije dvije godine u ITD-u preveo, adaptirao, režirao i izveo “Veliki odlazak” Thomasa Bernharda.