DAVID GROSSMAN

KRONIKA RATOVA I ZAMRŠENIH ODNOSA Tri desetljeća Izraela u velikom romanu

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 26.08.2016. u 15:49

Israeli author David Grossman poses for photographers after he received the Medicis Foreign book award for his novel
Gonzalo Fuentes / REUTERS

David Grossman

David Grossman napisao je veliki izraelski roman “Do kraja zemlje”, svojevrsni “Rat i mir”, koji je u Državi Izrael postao: “Rat i rat”. Prolog romana događa se 1967., a glavnina 2000., tijekom tadašnjeg rata.

Između tih dviju sadašnjosti protagonista – djevojke Ore, i mladića iz istoga razreda: Avrama i Ilana – prošle su 33 godine. Zato će zaustavljanje radnje i retardacija biti osnovni narativni način ili mehanizam romanesknog pripovijedanja. Onako kako je to Homer naputio buduće pisce u “Odiseji”, a Auerbach objasnio studentima književnosti u “Mimesisu”, pomoću Odisejeva ožiljka.

Upućeniji znaju da se te 1967. dogodio Šestodnevni rat, koji je inicirao Izrael. U sukobu s Egiptom, Jordanom, Sirijom i Irakom izvojštio je vojnu pobjedu i okupirao “teritorij površine od preko 67.000 kvadratnih kilometara” – uključujući Gazu, Zapadnu obalu, Golansku visoravan te poluotok Sinaj, koji ih sam ima 60.000.

Međutim, junaci Grossmanova romana nisu imali pojma o svemu što se događa izvan zidova jedne male jeruzalemske bolnice, u kojoj su bili u karanteni. Sami i mladi, u dobi između sedamnaest i dvadeset godina, ništa nisu razumjeli, osim sveprisutne želje za slobodnim životom i ljubavi. Postali su ljubavno trojstvo u tami napuštenih bolničkih soba. Ali, to što nisu pratili - rat, pokazuje pisac, oblikovat će njihovu budućnost.

Slijedi im skok u 2000., koju pisac David Grossman naziva godinom još jednog rata. Ora, Avram i Ilan sada su stariji, proživjeli su svoje živote. Ora je, u međuvremenu, rodila sina Adama Ilanu, pa tri godine kasnije sina Ofera Avramu. Spomenute godine za Palestince počinje Druga intifada, ustanak protiv Izraela, koji je trajao pet godina i odnio “oko 7.000 života, od kojih 5,500 Palestinaca i 1,062 Izraelaca te 64 strana državljana”. Da, sukobljene strane ratovale su i u međuvremenu. Jedan rat izazivao je idući, da bi se krvoproliće nastavilo.

U naznačenim okolnostima Ofer odlazi u rat, iako nije morao - dakle dragovoljno - jer je obvezni dug domovini odslužio i dobio otpust. Na to njegova majka Ora odluči otputovati, jer nije htjela tek sjediti u stanu i čekati da joj pripadnici Izraelskih obrambenih snaga (IDF-a, dakle vojske) donesu kobnu vijest o sinu.

Otišla je u Galileju, kamo je trebala ići s Oferom. Ali, usput je “pokupila” njegova oca Avrama, taksijem u Tel Avivu, koga nije dugo vidjela. Njen strah, strah izraelskih majki, takve je naravi da je kampirajući pod šatorom, u vreći za spavanje doživjela noćnu moru, u kojoj vojnici već kucaju na vrata njene kuće, da bi joj prenijeli tragičnu vijest.

Prosto rečeno, nakon 50-ak stranica Prologa slijedi 500-njak stranica “Šetnje”, u kojoj Ora i Avram prolaze romantičnim zelenilom Galileje, natopljenim potocima, istovremeno strahujući za sudbinu svog sina, Ofera. Ovaj jezivi kontrapunkt predstavlja svakodnevicu te zemlje, njenu bol i snagu, toliko očitu u kontrastu dva krajolika: plodnog i pustinjskog.

Pomoću niza malih “ožiljaka” Ora i Avram analiziraju protekla tri desetljeća, ispovijedajući se o svojim razdvojenim životima. U tome im pomaže plava Bilježnica, koju je Ora ponijela sa sobom, pa izgubila. Pred njima se vrte tri desetljeća izraelske i osobne povijesti, i vječito isti strah za bližnjega, sada za Ofera, koji ih slijedi kao sjenka. Sam Ofer došao je na svijet kada se mučeni Avram vratio iz egipatskog zarobljeništva, pa mu je, obuzetom PTSP-om, dokazala da je potentan. Je li tako iskupila svoju krivnju, zato što je između dva identična papirića izvukla onaj s Ilanovim imenom, te ga oslobodila vojske? Ili je s djetetom potvrdila kako prve ljubavi, pa i ovako trojne, nestaju tek s nama samima. Usput, Ilan i njihov Adam nalaze se u trenutku odvijanja romana u Južnoj Americi.

O tome kako se živjelo i živi u Izraelu, najbolje govori Orin zamršeni odnos sa Samijem, arapskim taksistom, koji ju je vozio dugo godina. Prevezao je i nju i Ofera do Zapadne obale, do tabora njegove postrojbe, pa ju je još iste večeri vozio do Avrama i do Galileje. I to pod uvjetom da preveze, usput, i jednoga dječaka, na liječenje u jednu palestinsku školu. Tamo je bio, praktički, zdravstveni dom za IR-ove, ili za nezakonite stanovnike.

Grossmanov roman “Do kraja zemlje” – kako je Ora odgovorila tome taksistu na pitanje: kamo da vozi – zašao je pod kožu izraelske svakodnevice. A je li Ofer preživio ili nije, čitatelj neka otkrije sam. Do tada će već znati da izraelska i palestinska djeca žele samo malo običnog, “zapadnog” djetinjstva i mladosti. Ono što su imala djeca u romanu “Jules i Jim” Henri-Pierrea Rochea, koji je proslavio Francois Truffaut.

ELIPSO

Izdvajamo