Prošle smo jeseni Josip Radeljak i ja počeli razgovarati o tome kako je napokon došlo vrijeme da napiše knjigu o svojem u svakom pogledu intenzivnom, burnom i bogatom životu. Mogla bi se ona zvati “My way”, poput nedavno objavljene Berlusconijeve biografije, o tome će još razmisliti, no složili smo se da će upravo ona biti dobar način da se jednom za svagda obračuna s mnogim svojim neprijateljima i zavidnicima.
No, bit će to i posveta djeci: za njih će napisati tu zbirku uspomena na život u kojem su se često čak i oni našli na meti medijskih napisa i objeda. Razgovarali smo i o tome koja bi razdoblja, događaji i anegdote bili nezaobilazni, a da knjiga pritom ne bude “veća od života”.
Složili smo se da neće biti prostora za baš sve doživljeno i cijelu galeriju likova o kojima bi se moglo naširoko i zanimljivo raspredati, nego samo za ono najbitnije - naravno da će na početku Josipove priče života, kao i na njezinu kraju biti - Ena, čije su slike u svakom kutku njegova stana na Cvjetnom trgu.
Nakon kolovoza 2000. za vas više ništa nije bilo isto. Izgubili ste ženu koju ste voljeli, s kojom ste netom prije dobili djevojčicu. Cijela je Hrvatska tugovala za Enom, a vi ste se našli u kovitlacu vlastitih osjećaja. Kako su izgledali vaši prvi dani i mjeseci nakon Ene?
- Ni najgorem neprijatelju ne želim da proživi tugu i strah koji sam osjećao kada sam se jutro nakon tragične pogibije svoje supruge našao posve sam, s tek rođenom djevojčicom u rukama! U trenutku kada uopće uspijete preživjeti životnu tragediju, možda ravnu onim grčkim - pogibiju voljene Ene, prisiljeni ste odabrati samo jednu od tri mogućnosti - otići s ovog svijeta, propiti se ili nastaviti sa životom, “liječeći” se svim mogućim sredstvima, pa tako i provizornim “ljekovitim” vezama i brakovima, u svakom slučaju aktivnim životom kao da se ništa nije dogodilo, po principu “da zaboraviš - da ne poludiš”.
Jer Ena je za mene ipak bila samo jedna, ostala je zauvijek Ena i samo Ena.
Na fotografiji: Ena Begović (privatni album)
Kao čovjek od krvi i mesa i nemajući namjeru glumiti čistunca i pravednika, odlučio sam tada uzeti preostale krhotine života u svoje ruke, ako ništa a ono zbog još nejake djece, te pristao na “kemoterapiju” - il živ il mrtav! - znajući unaprijed da me brojni promatrači, čiju je znatiželju i tako već sama bizarna nesreća izazvala, neće ni pokušati shvatiti!
Što mislite, zašto ste tako često nailazili na zlonamjernost okoline? Je li to, jednostavno, zavist, ili nešto drugo, složenije?
- I prije i za vrijeme i nakon Ene bio sam prekomjerno granatiran teškim topovima tabloida, pljuštali su novinski naslovi i neistine, da bih na kraju, kada su se magle razišle, ipak shvatio jednu od najvećih činjenica: nitko ti ne želi, neće i ne može oprostiti život u društvu zgodnih i uspješnih žena!
Ali, duga je to priča o kojoj ću u knjizi mnogo detaljnije.
Mladost u Splitu
Kad se već bavimo vašim uspomenama, bilo bi dobro da otputujemo u vašu splitsku mladost. Kako je bilo živjeti u Splitu šezdesetih? Koje vam slike padaju na pamet?
- Povijest se ponavlja. Imao sam jedanaest mjeseci kad mi je otac poginuo s dvadeset četiri godine, a Lana je bila u gotovo istoj dobi kada je izgubila majku. Moja majka se nakon desetak godina, da bi i mene bolje zaštitila, preudala za čovjeka koji mi je bio kao pravi otac. Dobio sam i polubrata, Željana, s kojim se na kraju i nisam baš pretjerano usrećio…
Zagreb, 281114.U Hypo centru odrzana je prva vecer modnog dogadjaja Smart Fashion Week Zagreb.Na fotografiji: Lana Radeljak i Maja Lena Lopatny.Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Na fotografiji: Lana Radeljak i sestrična Maja Lena Lopatny
I danas me potresaju sjećanja na predivne šezdesete u Splitu, zlatno doba mladosti, ali ujedno i doba komunističkog mraka - otkrivali smo gotovo potajno prvi put okus viskija, konjaka, a i glazbe... Tada se sviralo, pjevalo, zabavljalo, uživalo u prvim tragovima svjetla i snovima o mogućem padu komunizma, iako uz puno straha i frustracija. Pokrenuo sam i godinama uspješno vodio jedan od prvih splitskih bendova Batale, za klavirom bio je Oliver, na bubnjevima Kamenko, gitara Kolarov te saksofon Carić: svi su i dandanas aktivni muzičari, te usput osnovao kao pomoćni bend po potrebi i Mlade Batale, u kojima je svirao i preko mene upravljao moj polubrat Željan zvan Ribica, a koji će kasnije promijeniti ime u Magazin.
Mnogo se zabavljalo i tek učilo plesati uz zvuke naše muzike na prvim uvijek prepunim plesnjacima doma Gusara na Matejušci, Podrumima, Vinariji, Zvončacu....
Tada nastaje vaš legendarni splitski Semafor. Kako je bilo otvoriti klub u doba kada takve “zapadnjačke pomodarije” nisu bile tako česte, a ni dobro gledane?
- Bila je to hrabrost, u to vrijeme uopće otvarati “disco club”, nešto što je za komuniste zvučalo gore od psovke, i to još na engleskom, gdje je ludovala zapadna muzika, a nije nigdje bilo ni gusli niti “Po šumama i gorama”.
Na otvorenju gdje su kumovi bili Gabi i Arsen - najljepše djevojke Splita posluživale su goste za šankom u večernjim haljinama, i to bez ikakve naknade! - biti u Semaforu bila je stvar prestiža, koja je trajala preko dvije godine, a moja draga, danas jako stara mama kuhala je delicije za moje društvo na gornjem katu Semafora sa samo nekoliko stolova. I naravno, nikada nitko nije platio račun dok je sjedio sa mnom ili bio primljen u privatni kutak gornjeg kata Semafora!
Bez obzira na ljepotu splitske mladosti, odlučili ste napustiti svoj grad. U kakvim se okolnostima odigrao vaš odlazak?
- Što sam drugo mogao učiniti? Diplomirao sam elektrotehniku, proživio sam svoje vrijeme na predivnom suncu Dalmacije (slušajući često bedastoću “a ko to more platit!?”) te revno proučavao i naučio sve o splitskoj “huncutariji” i mangupluku, do odluke o odlasku u inozemstvo… Dok sam se bavio muzikom, otišao sam na poziv fratara - naravno - i iz svojeg uvjerenja, održati koncert na nedjeljnoj misi u prepunoj crkvi Sveti Dominik! Bilo je akustično, fantastično i nezaboravno!
Ali tad su me drugovi iz Komiteta nježno pozvali kao šefa orkestra na “ugodni razgovor” i zaprijetili mi “demokratski” izbacivanjem s fakulteta i oduzimanjem pasoša! Sljedeće nedjelje, naravno, nisam više otišao svirati, ali sam tada brzo shvatio i odlučio otići iz svoje zemlje u kojoj su vladali silnici poput čudesnog Baje - Ante Jurjevića ili nekakvog vodoinstalatera kojega smo od milja zvali Vodokotlić, a čiji rođaci nažalost i dandanas sjede u Saboru. Nakon što sam Semafor ostavio na brigu polubratu, selim se u Italiju.
Pale su teške riječi
S polubratom niste ostali u dobrim odnosima te ste čak i završili na sudu?
- Dok me nije bilo, polubrat je beskrupulozno oteo i na sebe prepisao sve što sam posjedovao u Splitu - kavanu Semafor, obiteljski stan, dio naslijeđene kuće u Supetru... Pod Željanom je kultna kavana Semafor postala ofucanom krčmetinom, kojom upravljaju liječeni narkomani, a bila je definitivno jedan od kultnih pokretača kulturnih zbivanja “zlatnog doba” Splita - šezdesetih. Nema nikoga iz tog vremena i naše generacije tko ovo ne može potvrditi i tko ovo ne zna! Vjerujem u pravnu državu i nadam se svim srcem da ću svom splitskom Semaforu vratiti stari sjaj.
Nedavno je izišla vijest da vas je polubrat tužio zbog krivotvorenja nekih dokumenata?
- Nažalost, uz pomoć poznanstava u krčmi Pimpinella u Splitu, gdje su najčešći gosti bili časni i pošteni Sanader, razni dužnosnici DORH-a te oni s iskustvom Udbe, Ribica je uspio potpuno nesuvislom tužbom o nekakvom falsifikatu ishoditi čak i nepravomoćnu presudu protiv mene - presudu bez ikakvih dokaza!
Prije nekoliko dana na višem sudu u Zagrebu odbijena je nevjerojatna presuda protiv mene kao totalno bez dokaza i vraćena na ponovno suđenje!
Kakav je vaš današnji odnos prema Splitu?
- Split, naravno, obožavam, a tko ga ne bi volio, pogotovo ovakvoga kao danas. Mislim da je to danas u Dalmaciji, a možda i u Hrvatskoj najljepši grad, ljepši i od Dubrovnika, otkada je stari Dioklecijanov grad potpuno oživio. Smeta mi jako što u pomanjkanju kriterija, ako i kada Split uopće i spominju na HTV-u - pričaju obično i jedino o piciginu!? Split zaslužuje mnogo više, jer je iznjedrio toliko značajnih ljudi, da bi ga se spominjalo samo po banalnoj igrici u plitkoj prljavoj lokvici Bačvica.
Kako je izgledao vaš rimski “dolce vita”?
- U najljepši grad na svijetu, što je za mene Rim, došao sam u najbolje vrijeme. Moja prva supruga Beba živjela je prije našeg vjenčanja već u Rimu, tako da sam se uz nju relativno brzo snašao. Živio sam sa ženom koju sam obožavao i što ti treba više! Nakon desetak godina uživanja u putovanjima i slatkom životu, poslije dobrovoljnog desetogodišnjeg odgađanja dobili smo predivnog sina. Svaka je večer bila zabava i izlazak, jer tada su u Rimu bile sveprisutne svjetske zvijezde, od Lise Minelli, Vittoria Gasmana, koji je napravio film s Bebom u glavnoj ulozi, Marcella Mastroiannija... Beba je u Italiji snimila više od pedeset filmova s glavnim ulogama.
Često se blago rugala glumcima, koje nije doživljavala kao “prave muškarce”. S Bebom ću provesti više od dvadeset predivnih godina. Ljubav se dogodi, ali nažalost i potroši. Tek poslije emotivnog rastanka s Bebom pronašao sam srodnu dušu i moju drugu polovicu jabuke - Enu. Žao mi je da su se o Bebi i meni širile potpune neistine, o našem razdoru i sukobima, jer smo nakon razvoda ostali u korektnim odnosima.
Premda svi putevi vode u Rim, vas je put iz Rima odveo mnogo dalje?
- S partnerima iz cestogradnje produžujem u uzbudljivu i bogatu Nigeriju. Skoro pet godina radio sam i uspio preživjeti u Nigeriji, gdje nikada nisam izišao iz kuće bez pištolja za pojasom. Tamo je tada, uostalom kao i danas, vladao potpuni kaos. Tu sam kao mlad čovjek stasao, prošao tvrdu školu života, poslije koje me je teško iznenaditi - projektirali smo ceste i imali koncesije za uvoz i servisiranje teških kamiona, jer tamo željeznice nema. U Nigeriji ima vrlo malo bijelaca koji su uglavnom bogati Englezi, bivši kolonizatori - a oni u svojim bogatim i zatvorenim “oazama” igraju polo, jašu konje i svaku je večer negdje party na bazenima, roštilj, pije se viski u velikim količinama, koji u tropima pomaže preživljavanju - širi krvne žile i lakše se diše.
Plemena su gola
Vikende sam provodio na jezerima Centralne Afrike i u lovu u Čadu. Tamo su na mnogim mjestima još uvijek plemena potpuno gola, a kolibe od blata. Svu ću tu egzotiku opširno opisati u knjizi! U Lagosu, za koji gotovo nitko ne zna koliko ima stanovnika (možda dvadeset ili više milijuna ljudi), još uvijek je kanalizacija otvorena i u njoj se ponekad i djeca praćakaju. Kad slučajno nestaneš, nitko a kamoli policija ne pita za tebe. Nakon Afrike odlazim u Milano, gdje se tada završavao prvi projekt autoceste Split - Zagreb u koji se uključujem aktivno, kao jedan od direktora te ga dovršenog i predajemo! Ta bi cesta, da su se držali našega projekta, bila kraća za 89 km od današnje i ne bi baš nikada bila zatvorena zbog bure ili snijega. Rukovodio sam u Italiji i projektom autoceste Sarajevo - Mostar - more, koji se također nažalost nije realizirao, ali sada se o tome opet razgovara.
Svi se oduvijek pitaju čime se vi, zapravo, bavite. Možete li nam to malo rasvijetliti?
- Ljudi se vječno interesiraju - što li sam ja radio i čime se bavio?! Pa što ih briga! Ali eto, reći ću da sam nakon odlaska iz Hrvatske i povratka iz Nigerije dugo godina jedan od najjačih europskih “tradera” petrokemijskih proizvoda s cijelim svijetom - izvozio sam iz Hrvatske mnoge proizvode Jugovinila, Kutine, INA-e, Cetinke itd. Tadašnjoj Jugoslaviji namjerno nikada nisam prodao uvozom ama baš ništa, već sam samo iz nje izvozio! Kad se rađala nova Hrvatska, pomagao sam svim snagama našeg ambasadora, gospodina Ivicu Maštruka: mjesecima se cijela diplomatska, a dijelom i ratna korespondencija Italije i Hrvatske odvijala preko moje kancelarije i u mojoj kući. O tome je pošteni g. Maštruko pisao u svojoj knjizi, i hvala mu. Sretan što sam dočekao raspad Jugoslavije, odlučio sam se vratiti. Nije to bilo lako, jer sam imao mnoštvo započetih poslova, a i obveza u Italiji; proces je trajao dvije-tri godine.
Pokvareni lobiji
Što ste radili nakon povratka u Hrvatsku, a što vas danas okupira? Kako izgledaju vaši poslovi i dani?
- Koristeći poznanstva u poslovnom svijetu Italije, uhvatio sam se najgorih gubitaša, “crnih rupa” - tj. dovođenja zdravog stranog kapitala u svrhu privatizacije dalmatinskih tvornica, koje sam najbolje poznavao. Ugovorili smo prodaju Jugovinila mojim dugogodišnjim partnerima Mađarima, prodaju Dalmacijacementa Italcementiju, najvećoj cementnoj korporaciji Europe, ugovorili smo prodaju Tvornice ferolegura u Dugom Ratu s kupcem Acciaierie Venete, pronašli kupca za splitsku željezaru Acciaierie Valbruna, također Talijane… Nažalost, nisam shvatio da idem bezglavo protiv već zacrtanog plana organiziranih domaćih pokvarenih lobija - i sve te unosne i za Dalmaciju spasonosne prodaje renomiranim strancima, a ne našim špekulantima, srušili su ekspresno naši tadašnji političari. Sve je propalo. Imena i prezimena te detalje uništenih stranih ulaganja detaljno ću opisati u knjizi! Pa koga svrbi nek’ se češe...
Zagreb, 210416. Poduzetnik Josip Radeljak snimljen u svom stanu na Cvjetnom trgu.Na fotografiji: Dikan Radeljak i Milana Vukovic Runjic.Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Na fotografiji: Josip Radeljak i Milana Vuković - Runjić u njegovom stanu na Cvjetnom trgu
Možda je moj problem bio u tome što nikada nisam bio ni u kakvoj stranci, pogotovo partiji. Sada osim drugih poslova u Josipdolu kraj Karlovca s talijanskim partnerima imamo veliku i uspješnu industrijsku zonu te u njoj i jednu našu tvornicu reciklirane polietilenske folije za agrikulturu koja zapošljava preko 40 stručnih radnika, s kojima u tom šturom kraju živimo kao složna obitelj! Formalno sam i logično prebacio sve operativne poslove na svog sina Lea, koji je završio sve najbolje škole u Engleskoj te magistrirao ekonomiju na LSE-u.
Vratimo se privatnosti. Društvo prekrasnih žena vas je, kao što i sami kažete, “koštalo” brojnih naslova po tabloidima. Nakon što ste ostali bez Ene, vaš emotivni život postao je prilično turbulentan?
- U samoći i očaju nakon gubitka voljene žene, učinilo mi se da ću se malo bolje osjećati u društvu neke drage i simpatične osobe kakva je na početku bila Vlatka. Doživio sam je na početku poput lijeka za svoje tragično stanje raspadanja, nešto poput “nužnog zla”. Razlozi našeg nepotrebno burnog rastanka posve su različiti od onih njoj dražih laži i banalnih spinova, brižno izmišljenih u prijateljskim joj “ghost writer” medijima - ali o tome u knjizi! Dolores je bila nešto sasvim drugo: pojavila se iz mraka plemenita i sasvim drugačija osoba - u duši i liku prelijepa, iako prije mene teškim životom izmorena, talentirana, dobra i ljudska Dolores! Prišla mi je jedne ljetne večeri u Umagu, sjela kraj mene i jednostavno izgovorila “ja sam od večeras s vama u vezi!” To mi se jako svidjelo. Sve je bilo spontano. Nakon gotovo pet godina zajedničkog života i njezinog sklada sa mnom i s mojom kćerkicom, problemi nastaju kada njezina karijera počinje patiti zbog meni nesklonih medijskih lobija. I o tome ću dulje i pobliže u knjizi jer Dolores to zaslužuje! Težeći uspjehu i družeći se nažalost s nepoćudnim ljudima iz glumačkog svijeta, koji su je samo nastojali iskoristiti zbog njenih ljudskih slabosti, završila je onako nepravedno, kriminalno i tužno! Zaslužila je zaista mnogo više!
Razgovarala: Milana Vuković - Runjić