SPECIFIČNA TERAPIJA

Susan Perrow: Australka koja liječi pričama

Kad je prošlog ljeta u Norveškoj Andres Breivik ubio 77 ljudi, ravnatelji nekih tamošnjih škola psihološku su pomoć za svoje učenike potražili od australske doktorice za priče. “Zvali su me i molili da im napišem nekakvu iscjeljiteljsku priču. Da imaju priču za djecu kad se vrate u školu nakon tog horora…

Festival priča

Otišla sam na internet, guglala, vidjela kako su tisuće i tisuće Norvežana nosile po ružu i stavljale ih na memorijalna mjesta… Ljudi su to činili u znak nade i tako sam dobila ideju.

Napisala sam priču vrlo brzo”, priča Susane Perrow, vitalna 60-godišnjakinja koja se, kad ne priča priče, bavi surfanjem.

Nedugo poslije toga okolicu Brisbanea zahvatile su velike poplave, kuće su ispunili voda i blato, djeca su bila grozno traumatizirana. Opet je valjalo uposliti maštu Susane Perrow. “Kontaktirala me je žena čija je šestogodišnja djevojčica nakon toga odbijala piti vodu govoreći da je loša.

Za nju sam napisala priču o rijeci koja je poplavila kuće, napravila strašne štete, ali je na koncu spojila ljude, učinila da jedni pomažu drugima, da se druže, priča je to o rijeci koja je na koncu oprala sve svađe među ljudima… Nakon toga djevojčica je ponovo počela piti vodu.”

Perrow, žena koja liječi pričama, prošli je vikend sudjelovala na festivalu priča u zagrebačkoj waldorfskoj školi, a ovih dana u Zagrebu drži seminare i odrasle uči - pričati priče. Perrow ponajbolje zna koliko je priča moćno sredstvo, izabere li se učinkovita metafora, prilagođena dobi i kulturološkom obrascu osobe kojoj je namijenjena. “Pričanje priča bilo je u centru obiteljskog i školskog života u Africi, Aziji… onda je došla televizija i preuzela tu ulogu. No, ljubav za priče je ostala, pa kad radim seminare u tim dijelovima svijeta, ljudi jako brzo prigrle priče.

No, kad ljudi u Africi krenu pričati priče, oni to rade i pjevajući i plešući, izvodeći različite pokrete. Na Zapadu je to rijedak slučaj…”

Kontroliranje mašte

Odnos prema priči puno govori i o društvu. “U Kini su me pitali: ako djeci dopustimo da slušaju priče i mašta im naraste, kako da to kontroliramo?

Nigdje me nisu pitali ništa slično. Tumačim to kao posljedicu njihove kulturne revolucije, tad im je bilo zabranjeno o puno toga govoriti, morali su paziti što smiju, a što ne smiju spominjati.”

U knjizi “Liječenje pričama” (“Healing Through Stories”) skupila je iscjeljujuće priče iz cijelog svijeta. “Neke od meni najdražih priča dolaze iz aboridžinske tradicije.

No, njih u knjizi nema, jer Aboridžini ih čuvaju tako da, želim li ispričati neku njihovu priču, moram od njih tražiti dopuštenje. To je, primjerice, kad sam pričala ljudima na seminarima u Južnoj Americi i Keniji, izazvalo smijeh i nerazumijevanje…

Najstariji Aboridžini se i danas trude da im djeca rastu s pričama. Puno je aboridžinskih plemena i nemoguće mi je tražiti dozvolu od svih njih…

Ipak, postoje neke aboridžinske priče koje danas djeca u australskim školama redovito slušaju, od toga kako su nastale planine i vatra do toga kako je klokan dobio rep”, kaže Perrow.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Izdvajamo