SLAVNI VODITELJ

TV LEGENDA OLIVER MLAKAR ‘Moj HTV, kojem sam sve dao, u potpunosti me zaboravio!'

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 09.05.2014. u 10:42

Jedan od najboljih hrvatskih televizijskih voditelja svih vremena sa suprugom Dunjom mirno živi u okolici Samobora. Prisjeća se vremena u kojima je ispisivao povijest današnjeg HTV-a, kuće u kojoj, nakon odlaska u mirovinu, nije nastavio raditi kao mnogi kolege

Od umirovljenja jednog od najboljih hrvatskih voditelja Olivera Mlakara prošlo je punih 12 godina. Današnja djeca sasvim sigurno ga se ne sjećaju, osim ako im je njegovo ime, jedno od onih koji su ispisali povijest današnjeg HTV-a, poznato iz priče njihovih roditelja.

No bez obzira na to koliko dugo nismo vidjeli Olivera Mlakara na malim ekranima, a u tih 12 godina povremeno bi se znao i vraćati na njih, ako ga sretnete na ulici, imat ćete osjećaj kao da je vrijeme stalo. Isti je visoki i vitki, elegantni gospodin (često su ga uspoređivali s engleskim džentlmenima), s kojom borom više, ali to je to isto lice iz “Kviskoteke” i drugih brojnih emisija koje je vodio. Isti je to glas, profinjenost, koncentracija i smirenost kojom je oduvijek zračio.

Mir vrta i voćnjaka

- Te 2002. godine odradio sam 2002. emisiju ‘Kola sreće’ i otišao u mirovinu. Radio sam za druge televizije, ali formalno mirovina mi je tada počela. Od onda sam malo više u svojim hobijima, najvažniji su mi naši mali patuljasti šnauceri koje uzgajamo i puno putujemo zbog izložbi. Evo, recimo ovaj mjesec svaki smo vikend negdje. Prošli smo tjedan bili u Zadru, četiri dana na četiri izložbe, idući idemo u Dortmund, pa u Austriju, Varaždin... Vuku nas ti naši peseki i daju nam životni smisao - objašnjava dok sjedimo u kavani u Samoboru, u čiju se okolicu preselio davnih dana bježeći od gradske vreve. Čak im je i Samobor bio prebučan, pa su našli dom u zaseoka udaljenom pet kilometara, gdje mogu uživati u vrtu i malom voćnjaku.

Televizija mu ne fali. Nakon umirovljenja radio je još neke projekte, primjerice za bosanskohercegovački OBN “Nedjeljno popodne” sa Sašom Zalepuginom i Mićom Orlovićem, dok se mlade sarajevske snage ne uhodaju.

Nekome je smetao

- Stvarno ne znam kakav bi to slastan zalogaj morao biti da me privuče ponovno pred kamere - kaže. No te 2002. nije očekivao da će formalno umirovljenje za njega značiti i zauvijek zbogom HRT-u. Jer nije značilo za druge.

- Vodio sam tijekom 90-ih brojne HDZ-ove skupove, Tuđman me volio i bio sam možda malo više eksponiran od drugih. Vjerojatno je to nekome smetalo. Formalno sam se umirovio, ali ti drugi koji su također umirovljeni nastavili su raditi za HTV, a ja nisam. Iako sam fizički mogao. Bio sam jedan od najboljih voditelja, takvi se ne nalaze na ulici. Svaka bi normalna televizija takvog čovjeka zadržala. Ljudi su me stvarno voljeli, primio sam puno nagrada i priznanja za svoj rad, ali to tada nije bilo dovoljno onima koji su vodili televiziju. Umjesto nastavka suradnje darovali su mi fotoaparat i mogao sam se ‘slikat’. Rekli su mi da idem kući i više me nikada nisu pozvali. No ne žalim se i nije me sve to razočaralo, jer sam i dalje imao dosta posla. Radio sam mnogo u svojoj profesiji i nije mi ništa nedostajalo, posebno kada sam vidio kako se razvijaju stvari na HTV-u koji je tako baš, neslavno, izgubio svoj primat - pojašnjava staloženo Mlakar. Čak i kada prepričava te neugodne trenutke u životu djeluje smireno, ne podiže glas, tvrdi da to nije nikada učinio ni tijekom karijere.

- Ne, nikad nisam zaviknuo. Probleme koji su se tu i tamo pojavljivali gužvao sam u sebi. Sve je to dio posla, a ja sam svoj jako volio, a nekih ekstremnih problema nisam ni imao - govori Mlakar.

Nesuđeni profesor francuskog i talijanskog, ili u drugoj varijanti prevoditelj, baš kao i mnogi, sasvim je slučajno završio na televiziji.

Rodio se 1935. godine u Ptuju. Otac Aleksandar bio je slovenski oficir, izgubio je život u vihoru 2. svjetskog rata, pa je Mlakarova majka, Dalmatinka Anka, s dvoje male djece, Oliverom i starijim sinom Petrom, pronašla posao u Osijeku u Saponiji. Živjeli su teško, skromno, pa kad je Oliver otišao u Zagreb na studij, svaki posao dobro mu je došao.

Dva televizora

- Slučajnost, kao i kod većine, i meni je odredila put. U mom slučaju to je bila audicija na koju sam se prijavio. Biti spiker na Radio Zagreb uz džeparac, bilo je i vrlo privlačno. U to vrijeme, 1958., kada sam počeo raditi na Radio Zagrebu, televizija praktički još nije ni postojala. Nakon nekoliko radijskih godina, 1963. Gordanu Bonetti i mene, kao voditeljski par, dekretom su prebacili s trećeg kata zgrade u Jurišićevoj na prvi kat, gdje je bila televizija. Krenuli smo s informativnim programom, ‘spikerirali’ vijesti kao i na Radiju. Bila su to vremena kada su postojala samo dva televizora u Zagrebu, barem se tako pričalo. Jedan je imao Vladimir Bakarić, a drugi je bio u izlogu dućana Singer na Trgu, ispred kojeg su ljudi stajali i gledali to novo čudo - prisjeća se Mlakar. Kao spiker u informativnom programu ostao je sve do početka 80-ih. Radio je Dnevnik, vijesti, ali i počeo raditi zabavne emisije, poput “Jadranskih susreta” koji su mu uz nezaobilaznu “Kviskoteku” najdraži projekt koji je vodio. No, onda mu se početkom tih 80-ih dogodila kriza.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju priloga Studio Jutarnjeg lista

Izdvajamo