Šarmantna Osječanka Nela Kocsis s jednakim žarom igra Krležu ("U agoniji") i dječje predstave ("Buratino"), ne bježi ni od jednog hrvatskog dijalekta, ali ni od materinjeg mađarskog jezika, a na daskama koje život znače, nerijetko je lijepa zavodnica, ali se zna i vješto zakamuflirati u oronulu baku, piše Slobodna Dalmacija.
Za prošlu godinu rekli ste da vam je bila jedna od najboljih u profesionalnom smislu.
- Bila je istovremeno najuspješnja i najnapornija! Paralelno sam snimala dvije serije. Drugu sezonu 'Nemoj nikome reći' i telenovelu 'Prava žena'. Imala sam turneju po festivalima diljem Lijepe naše s predstavom 'U agoniji', radila sam na predstavi 'Čarobnjak iz Oza' za otvaranje Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, snimala film 'Agape', odrađivala predstave u Gavelli... Bilo je vrlo naporno, turbulentno i stresno. Spavala sam u prosjeku dva-tri sata dnevno, što je nekoliko puta rezultiralo totalnim fizičkim kolapsom. Nama glumcima često se događaju situacije da u isto vrijeme dobijemo dvije genijalne poslovne ponude. I onda pokušavamo sve to uskladiti. Uspije se nekako, ali uz velike napore i odricanja - govori Nela za Slobodnu Dalmaciju.
Satisfakciju ste doživjeli osvojivši Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu.
- Drago mi je što se sve isplatilo. Nije to bila jedina nagrada koju sam dobila za predstavu 'U agoniji', autorski projekt Ozrena Grabarića, Darka Stazića i mene, koji smo radili u suradnji sa Scenom Ribnjak i Putujućim kazalištem. Nagrađena sam na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci i Festivalu glumaca nagradom Fabijan Šovagović, koju sam dobila već treći put. Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Laure Lenbachove u predstavi 'U agoniji' bila je šlag na kraju, nakon što sam prethodno pet puta bila nominirana.
Čini se da ste u istom ritmu nastavili i ove godine.
- Ove smo godine u Gavelli radili 'Priče iz bečke šume', 'Komet'... U Šibeniku smo za ovogodišnji MDF postavili još jednom dječji mjuzikl 'Buratino'. Imala sam gostovanja s 'Agonijom' i predstavom 'Harem' kazališta Moruzgva. Sada punim baterije za novu sezonu u Gavelli. Radujem se predstavi 'Povratak Filipa Latinovicza' Miroslava Krleže. U njoj ću utjeloviti glavni ženski lik - Bobočku. Tu predstavu radimo za otvaranje nove kazališne zgrade Hrvatskog kazališta u Pečuhu, u susjednoj Mađarskoj, a premijera se očekuje krajem prosinca.
Taj projekt za vas je posebno emotivan, ne samo zbog vašeg mađarskog porijekla…
- Moja karijera počela je baš tamo, u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Tamo sam odigrala prvu ulogu i imala prvu premijeru u životu. Bilo je to 1990. godine, kada sam u Krležinoj predstavi 'Kraljevo' igrala Margit. Dvije godine nakon toga upisala sam Akademiju. Zato će predstava u Pečuhu definitivno biti ključni događaj 2017. godine.
Razapeti ste na sve strane kad je riječ o kazališnim ulogama. Ljetos ste, prije gostovanja u Sloveniji s predstavom 'U agoniji', slomili prst. Taj nastup je, vjerujem, bio agonija!?
- Zaista jest! Dogodilo se to u Savudriji. Udarila sam o vrata balkona i slomila mali prst na lijevoj nozi. Mislila sam da nije ništa strašno, no otok je bio sve veći. Uzela sam nekoliko tableta protiv bolova i krenula autom iz Umaga u Ptuj. Da stvar bude gora, putem me pratilo olujno nevrijeme. Nekoliko puta morala sam stati jer nije bilo moguće voziti. Umjesto dva sata, putovala sam puna četiri. Kasnila sam na predstavu petnaest minuta. Nervozna, iscrpljena, s teškim bolovima u nozi, navukla sam kostim i odigrala predstavu bez šminke, nesređene frizure i s japankama na nogama! Od bolova nisam mogla stajati na štiklama. A nakon predstave vozila sam do Zagreba!
To vam je, pretpostavljam, bio jedan od najluđih trenutaka u karijeri?
- Bilo ih je još! Kad smo igrali Čehovljeva 'Ujaka Vanju', glumila sam Jelenu Andrejevnu i na pozornici sam se porezala na čašu. Pola sata sam bila na sceni dok mi je ruka užasno krvarila! Skrivala sam je iza leđa da publika ne primijeti.
Za razliku od kazališnih, filmskih uloga, čini se, bilo je manje. Pamtimo "Zagreb capuccino", "Most na kraju svijeta"…
- Filmski redatelji rijetko dobiju sredstva za snimanje filmova, a kada ih dobiju, biraju uigranu ekipu, glumce s kojima su već radili. Redateljica 'Zagreb capuccina' Vanja Juranić Sviličić imala je hrabrosti da u svom debitantskom filmu za glavne glumice odabere Milu Elegović i mene, glumice koje pred filmskom kamerom imaju vrlo malo iskustva. Makar sam vrlo samokritična, moram priznati da sam prilično zadovoljna svojom ulogom u tom filmu. Uostalom, za nju sam primila i brojne pohvale. No izgleda da hrvatski filmski redatelji ne prate dovoljno hrvatski film i rad svojih kolega. Jedan od njih čak je izjavio da uopće ne gleda hrvatske filmove! Moj dodatni hendikep je činjenica da sam studirala i radila u Osijeku, a glumci u Zagrebu studirali su s kolegama s režije i dramaturgije, pa se međusobno bolje poznaju.
Kakvo je vaše mišljenje o kazališnoj sceni i poziciji glumaca u Hrvatskoj?
- Mislim da je nama s određenim minulim radom lakše. Mladim glumcima je prilično teško dobiti priliku i stalan posao. U Hrvatskoj je na djelu hiperprodukcija glumaca. Osim zagrebačke, otvorile su se Umjetničke akademije u Splitu, Rijeci, Osijeku, a postoji i nekoliko privatnih, koje svake godine 'proizvedu' po 12 novih diplomiranih glumaca. Hrvatska nema toliko kazališta da bi se svi ti glumci mogli zaposliti.
Članica ste Gavelle, no već godinama imate odličnu suradnju s MDF-om u Šibeniku. Besprijekorno ste odradili ulogu lisice Alise u mjuziklu "Buratino", koji je otvorio ovogodišnji festival. Oni koji vas nisu prepoznali ispod šminke i kostima vjerojatno su imali dojam da ste rođeni u Dalmatinskoj zagori, a ne u Slavoniji!
- Hvala na komplimentima! 'Buratino' je treći dječji mjuzikl u kojem sam se pojavila. Njime je zatvorena trilogija koju još čine 'Matilda' i 'Čarobnjak iz Oza'. Sva tri mjuzikla potpisuje ista autorska ekipa, na čelu s redateljicom Ninom Kleflin. Autor glazbe i svih songova je Neno Belan, a dramaturginja je Marijana Nola. Obožavam igrati uloge u dijalektu koji je daleko i od mog slavonskog, ali i od standarda. U predstavi 'Zagrebački orkestar' glumila sam na srpskom, u predstavi 'Lovački rog' i 'Gospodsko dijete' na kajkavskom, u 'Haremu' i 'Buratinu' dijalektom Dalmatinske zagore… Te su uloge veliki jezični i glumački izazovi, pravi je gušt igrati ih. No za svladavanje određenog dijalekta potreban je prilično dobar sluh i veliki trud.
Jeste li se ovo ljeto stigli odmoriti od brojnih angažmana?
- Tek sam se krajem lipnja uspjela zaustaviti nakon godinu i pol dana luđačkog tempa! Trenutačno sam u Osijeku sa svojom malom ženskom obitelji. Uživam u društvu nećakinje Nine, sestre Andree i mame Agneze. Njih sam u ovih godinu i pol dana vidjela doslovce tri puta! S Ninom sam provela najbolji dio ljeta. Bile smo na dvotjednoj turneji po jadranskoj obali. Posjetile smo Pag, Split, Brač i Tribunj.
Za vas kažu da ste prava Slavonka, da katkad, u skladu s time, volite i zabećariti?
- Nažalost, sve rjeđe. Poslovne obveze i predstave nedjeljom diktiraju mi način života i provođenje slobodnog vremena.
Često se komentira vaš izgled, posebice kad zablistate na nekoj premijeri. Ljepotu ste, kažu, naslijedili od majke?
- I ljepotu i narav! Već su me u vrtiću zvali 'svekrva', jer sam stalno prigovarala i govorila 'to tako ne treba, moja mama to drugačije radi'. Tako je ona nas ispravljala, a ja sam je odmalena kopirala. Od mame sam naslijedila i crte lica. Nevjerojatno smo slične.
Interesantna je vaša tvrdnja da vam je lice "plastično", a da zahvaljujući fizičkoj građi možete jednako dobro glumiti i zavodnicu, i sredovječnu ženu, i baku…
- Na pozornici mi nikada nije bilo primarno to jesam li lijepa, nego hoću li autentično interpretirati svoj lik. Mislim da je moja 'privatna' ljepota - ona izvan pozornice - prosječna. Nekome sam lijepa, nekome ružna. 'Plastično lice' je naš glumački termin kojim želim reći da imam prilično jake facijalne mišiće. Zbog njih je moja amplituda grimasa, izraza lica i stanja prilično velika. Naravno, u svemu pomažu kazališna šminka i maska.
Dio slobodnog vremena, vjerujem, posvećujete i svome tijelu. Koliko često trenirate?
- Više sam vježbala u mladosti! Tek sam se nedavno ponovno aktivirala, kad sam vidjela da je vrag odnio šalu i da su mi neki mišići potpuno mrtvi. Odradila sam čak pet treninga! Nadam se da će me ovaj entuzijazam držati nešto duže, da ću nastaviti vježbati. Rezultate ćemo, valjda, vidjeti idućeg ljeta!
Vaš privatni život česta je tema u medijima. Kažete da ste odustali od majčinske uloge. Zašto?
- Nikada nisam mislila da su udaja i rođenje djeteta vrh životne piramide. Isto tako, ne vjerujem u instituciju braka. Biti majka je velika odgovornost, a ja nikad nisam bila sigurna da sam tom zadatku dorasla. Nisam htjela biti ni samohrana majka, jer mislim da je to najteži posao na svijetu.
Za kraj ćemo se vratiti na kazalište. Kad ćemo vas ponovno vidjeti u Dalmaciji?
- U Dalmaciju ću vrlo brzo! S predstavom 'U agoniji' gostujemo 14. listopada u Šibeniku, a 28. listopada stižemo s 'Haremom' u Split. Petra Dugandžić, Ecija Ojdanić, Barbara Vicković i ja. Čeka vas luda zabava, suze i smijeh uz četiri babe iz Dalmatinske zagore! - najavila je Nela Kocsis u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.