| Ako je točno što se iznosilo o Kerumu, suočeni smo s kombinacijom: srljanja, neznanja, mecenatstva i nečuvenoga brkanja javne i privatne sfere |
Nevjerojatna kombinacija
Ne dao Bog da se ovo shvati kao mračna i nezaslužena optužba da splitski gradonačelnik sve radi u dobroj namjeri (o čemu nećemo ovaj put, ali sa zanimanjem pratim što će se zbiti s nekim kulturnim inicijativama, osobito onima koje su stale na žulj ponekome Kerumovu pajdi). Ali ako je istina ono što su iznosili splitski kolege novinari - da se prvo zgrozio što mu neki pajdo nema kamo upisati dijete u vrtić, pa obećao da će izgraditi šest vrtića do rujna, pa posao povjerio trećem pajdi bez natječaja, pa došao na tapet jerbo je to protuzakonito, pa odlučio sve platiti iz svog džepa (nije beg cicija) - onda smo suočeni s nevjerojatnom i ne baš smiješnom kombinacijom: srljanja, neznanja (propisa), mecenatastva, bahatosti, nehaja i, nadasve, nečuvenoga brkanja javne i privatne sfere.
Najmanje je zlo ako se splitski poteštat uzjogunio vidjevši da se “itnija” (Mažuranićevom štokavštinom: džilitnuo, ne dosegav cilja), pa je radije segnuo u onaj pretinac džepa iz kojega plaća jahte nego da ispadne nesposoban postići obreknut cilj.
Splićani, koje Mediteran inficira i ako su tek jučer “sašli” s neke visoravni, više vole efikasnost nego zakonitost (Bože moj, nisu li u Sredozemlju u tu svrhu izmislili i ispovijed, da i Božje zapovijedi zaobiđu, uz eventualno plaćanje molitvom ili milodarom?).
Potajni nepotizam
Pošto se u Splitu ama baš svaka stranka uprljala neprincipijelnim kompromisima radi diobe plijena, ne obavivši ono što je obećala, pošto nijedna koalicija nije dovršila mandat, pošto je nekoliko gradonačelnika promijenilo stranački dres upola mandatne utakmice, pošto je i poduzetnička lista uhvatila manire stranačkih (s Bralićevim vješalima na Rivi kao spomenikom) - građani i ostali u Splitu okrenuli su se Kerumu, koji ne može promijeniti dres i postati netko drugi sve kad bi i htio, koji je kandidirao familiju (u renesansnom rimskom i u zbiljskom smislu te riječi), pa mu nitko ne može predbaciti potajni nepotizam kad je većina baš za to glasala, koji ne vjeruje nego iz iskustva zna da lova provrti što svrdlo ne može (prijevod), te koji driješi kesu kad se zaintači, makar mu maybach prekrstili u vlajbah (ajde, ružno je, ali što bi bilo da su mu ga frižali, a?).
Uostalom, nije li tako Kerum plaćao rušenje zida spomenika kulture u Zagrebu i prometne prekršaje u Splitu, bez smjernosti prema zakonu, nego sa sviješću da ima toliko novaca da mu zakonske kazne znače tako malo kao i Musi Kesedžiji Markovi udarci topuzom (“ne tamani po kožuvu buva”, da ostanemo u diskursu kongenijalnome zajedničkome nam deseteračkom podrijetlu i splitskim renesansnim tradicijama pojanja o Marku naizust)?
I nisu li ga (i) zato Splićani izabrali za prvoga među jednakima (osim po lovi)?
Maniri poduzetnika
Berlusconi, naravno, ne radi tako. Istina je da je svoje reklamno poduzeće Publitaliju pretvorio u političku stranku kojoj je sve dosad vlasnik i izvršni direktor (u 15 godina održala je jedan kongres, a i taj režiran, poput konvencije, ali s unaprijed napisanim tekstovima, što se ni u Moskvi nije događalo poslije 1952.), istina je da je manire poduzetnika pokušao prenijeti u politiku, ali je istina i to da je onamo prenio i dublje ukorijenjene običaje tržišnog grabljivca, koji su ga učinili tajkunom, a ne navade lole u krčmi, da radije prisvaja (makar naizgled fino) negoli časti (osim kad mu je do afrodizanja).
Strogo razdvajanje privatne od javne sfere u onih koji vladaju nije nikakav novokomponirani diktat iz Bruxellesa. Zahtjev da se upravljači posvete općem dobru i pritom odstrane privatan interes prešao je iz antičke filozofije, preko Aristotela, u političku teologiju Tome Aquinskoga, kojom je Dante bio nadahnut razvrstavajući vladare po krugovima Pakla.
U Sieni su upravljači sami sebi u vijećnici dali oslikati zid freskom o dobru vladanju; dubrovačka oligarhija je lapidarnije (u doslovnom i prenesenom smislu) u kamen Kneževa dvora trajno uklesala memento: “Obliti privatorum publica curate” (starajte se za javno zaboravivši privatno).
Opominjali su one među sobom koje su slali na vlast, da se njome ne bi okoristili za pelješenje (čega nije manjkalo nikada, od srednjevjekovne i renesansne Papinske familije do najmarksističkijih zaklinatelja u jednakost i do najdomoljubnijih pobornika gesla o hrvatskoj lisnici (našoj) u hrvatskom džepu (svome).
Nekako se manje mislilo na one koji su vlastito bogatstvo koristili kao ljestve za uspon na vlast. Nije da ih nije bilo, i nije da im se stjecanje ogadilo pošto bi se popeli - nisu li ono Parti svojedobnog trijumvira Krasa, do tog časa živa, napojili rastopljenim zlatom da mu utaže ono što se već tada po Vergiliju zvalo “auri sacra fames” (žudnja za zlatom, sveta ili prokleta - bilo je i ostalo dvoznačno)?
Zatvoreno za novinare
Razdvajanje javnoga od privatnoga prva je i glavna profilaksa u upravljanju javnim poslima, od općinske do državne i kontinentalne razine, kojoj su trodioba vlasti, (re)izbornost i kontrola samo nužni korolari.
A propos, kontrola je, praškim zaključcima Ministarske konferencije Vijeća Evrope iz 1994., i formalno povjerena novinstvu (koje se za tu zadaću još davno ranije spontano izborilo). Ne vjerujem da to splitski poteštat zna. Ali s instinktom koji je i dosad iskazao on u novinarima vidi ako ne glavnu, a ono najdosadniju ugrozu. Čeprkaju, k Vragu, a ni Berlusconi ih nije kadar sve kupiti.
Zato im Kerum zatvara vrata i časti ih već poslovičnim izrazima, dostojnima prvoga čovjeka Dioklecijanove baštine. Pretačući, eto, čak i svoj privatni odgoj ravno u javnu sferu. A ‘ko će to platit’?
Inoslav Bešker
