SPLIT - Hrvatski povratak na svjetske smotre varljiv kao i cijela priča o hrvatskom košarkaškom ‘dream teamu’ koji je davno usnuo i tom drijemežu kao da se sad nazire kraj, ili je i to jedna velika varka, kako će reći zadarski velikan Pino Gjergja:
- FIBA je povećala broj sudionika svjetskog prvenstva sa 16 na 24 reprezentacije. Inače nas možda ne bi bilo ni na ovome SP-u u Turskoj…
Gjergja je vlasnik posljednje hrvatske medalje, nastupa na SP-u 1995. i osvojene bronce. Međutim, Gjergjina bronca procijenjena je kao neuspjeh te je 1995. smijenjen. A Hrvatske od tada do danas više nije bilo na svjetskim prvenstvima.
Kao što Gjergja ukazuje na varljivost aktualnog plasmana na SP 2010. tako Petar Skansi otkriva jednu drugu zabludu:
- Mi godinama živimo u uvjerenju da se naš košarkaški proizvod pogoršao, raspao, propao. A ne priznajemo jedinu bitnu činjenicu bez koje nije moguće realno sagledati probleme, jer možda tog doslovno hrvatskog proizvoda nikad nije ni bilo. Naime, čak i kad odete u Hrvatski olimpijski odbor tamo nedostaju brojne slike i spomeni na velike sportske i košarkaške uspjehe prije osamostaljenja Hrvatske. U nas se uopće ne broje uspjesi iz doba Jugoslavije, kao da ničega prije nije bilo. Tako živimo od iluzije s prvog nastupa samostalne Hrvatske na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. i osvojenog srebra.
Skansi je bio trener te reprezentacije, pomoćnik mu je bio Rato Tvrdić, u zaleđu su lobirali Antun Vrdoljak i Mirko Novosel. A zvjezdane uloge na parketu odigrali su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Velimir Perasović, Žan Tabak, Arijan Komazec… Ni na američkoj NBA-sceni nema ljudi koji nisu čuli za ta imena hrvatske košarke koja su u Barceloni igrala olimpijski finale protiv ovakvih Amera: Robinson, Ewing, Bird, Pippen, Jordan, Stockton, Barkley, Johnson...
- Početkom te godine među prvima Hrvatsku priznaje Međunarodni olimpijski odbor, a još se odlazi u skloništa zbog uzbuna i opće opasnosti, tako da sam umalo slično reagirao i na vatromet svečanog otvaranja Igara u Barceloni. U smislu organiziranog projekta hrvatskog sporta u zaraćenoj zemlji i nije moglo biti, ali hrvatski sportaš kao fenomen postojao je i prije, bez obzira na države i režime.
Iako je vlasnik srebra iz 1992., Skansi objektivno podsjeća na to da smo u startu osamostaljenja neizbježno crpili naslijeđene sportske sustave, jer i na prethodnim OI u Seulu 1988. godine hrvatski košarkaši Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Zoran Čutura, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin i Stojko Vranković u okviru jugoslavenske reprezentacije osvajaju srebrnu medalju nakon poraza sa SSSR-om u finalu.
- Naše devedesete bile su kraj, dakle raspad jednog sustava i goleme sportske epohe poduprte socijalizmom - obrazlaže Skansi.
- Sport nije komercijala i biznis, te ga je lakše financirati u socijalizmu jer i sport sam po sebi nije ništa drugo nego socijala. Kapitalizam se ne mora senzibilirati prema sportu. Osim ako ne uvidi šanse za biznis kao u nogometu. A pogotovo naš prvobitni kapitalizam nakon rata, kako će on kod privatnika naći interes da ulaže u sport? Svatko gleda svoju guzicu, vrijeme svih ideologija je prošlo, nikome više ništa ne znači želja da stvori neku vrijednost, sportsku ekipu, kvalitetni društveni proizvod, ako u tome ne vidi najizravniji privatni interes. I rezultat svega toga je da evo ni poslije toliko godina nemamo reguliran sport ni na kakav način. Imamo Zakon o športu, ali nigdje ne piše tko će taj sport financirati. Zna se da ga se ne financira iz državnog proračuna. Znači prepušteno je na volju hoće li tko smisliti kako nabavit lovu za neki projekt…
- Olimpijske igre u Barceloni i veliko srebro protiv nikad jačih Amera na OI izboreno je i u izuzetnom nacionalnom, patriotskom naboju - prisjeća se Petar Skansi, a ubrzo su uslijedile godine kad se hrvatskim zvijezdama po Amerikama i Europi više i nije toliko žarko igralo za reprezentaciju, svakako je došlo doba za smjenu generacija. Opet je Petar Skansi došao na red kao izbornik za reprezentaciju u Atlanti, ali novi hrvatski košarkaški proizvod nije rođen.
Propast hrvatskog košarkaškog carstva završila se na kraju u samom Savezu gdje su zaredale svađe i smjene, ostavke i otkazi te danas preostaje jedino to da se krene od početka. Skansi, međutim, upozorava:
- Trenutno stanje ne pruža puno nade jer se neki ozbiljni sustav ne primjećuje, pa ako i dođe do pomaka ili nekog uspjeha, budite sigurni da je to slučajno, zahvaljujući tome što se tu i tamo mora roditi neki izuzetni talent. A posebno je teško Joki Vrankoviću koji će odgovarati za rezultate i posljedice općeg stanja naše košarke. Da zaokružim priču, dakle, mi nemamo ono što smo imali kao naslijeđe na OI u Barceloni 1992.
Pino Gjergja, zadarski legendarni košarkaš i trener, izbornik u doba naše zadnje svjetske bronce 1995., još je oštriji od Skansija:
- Nije to samo košarka, nego u svim segmentima našega društva kvaliteta i znanje su na zadnjem mjestu. Zato je smiješno prekapati po hrvatskoj košarci koja u takvom miljeu ne može ostati sačuvana od štetočina i neprijatelja znanja. Kad sam smijenjen 1995. nakon bronce, ostavio sam podrobni izvještaj u kojemu se može izvući ne samo zaključke nego i najave ove naše budućnosti bez rezultata kroz desetljeće i pol. Ali argumentima stručnjaka nije se vjerovalo. Živimo u društvu u kojem se znalce doživljava kao opću opasnost.
Pino Gjergja je nakon te smjene imao još jedan mandat - bio je direktor svih reprezentacija od 1998. do 2002. i koncentrirao se na rad s mladima, od kadeta do ulaska u seniorsku ekipu, ali nikad više nije vodio reprezentaciju Hrvatske. Naredao je pet medalja. S generacijom Roka Ukića i Marka Tomasa osvojeno je europsko zlato 2002., a godinu prije svjetsko srebro, dok su kadeti osvojili europsko srebro u generaciji Popovića, Lončara, Planinića i drugih.
- Uvijek sam malo agresivan jer vidim jasno neke stvari i ničega se ne plašim. Tako se lako stječe neprijatelje. Ako su ti klinci prije osam godina mogli osvajati srebra i zlata, zašto onda danas moraju trpjeti poraze od tih vršnjaka koje su tukli na startu?
Bronca u Torontu Zadarska legenda Gjergja o svjetskoj smotri 1994.: Uz mene je Kukoč bio gazda
Gjergja je zbilja opća opasnost, bio je trener u Prištini i sve osvojio, prvenstvo, kup, pa se vratio u Zadar i opet sve sami trofeji.
- Samo rezultat štiti trenera, O.K. ali to mora vrijediti i za one iznad trenera, koji ga smjenjuju, a nama košarku vode ljudi bez položenih ispita, što se ne slaže sa statutom HKS-a… Ponavljam, na udaru je znanje. I kad smo uzeli tu broncu prije 16 godina ja sam imao problema da uvjerim ljude. Meni je igrao Toni Kukoč, dao sam mu ulogu razigravača i to je odlično odigrao, jer za mene je to naš najbolji košarkaš svih vremena, zato što je super inteligentan, zna, ima talent i osjećaj izvanserijski, tehniku, pa što je najvažnije i u Americi, polivalentnost, pravi je all-round igrač. Ali meni su se smijali kad sam mu dao da vodi igru. A on može igrati svih pet mjesta u košarci. Ne smijemo se prepuštati tom gubitničkom mentalitetu i osrednjost postavljati kao uzor na svim istaknutim mjestima u društvu. S tim konceptom došli smo u košarci dotle da su ispred nje postavljeni nogomet, plivanje, vaterpolo, rukomet, tenis, atletika, skijanje… Svi su nas prestigli, a košarka je naša i u svijetu još uvijek na glasu.
Pokojne legende Petar Skansi o ‘Special Two’: Krešo i Dražen su bili ‘lokomotive’
A u doba zadnje bronce i Gjergjinog SP-a umro je i Krešimir Ćosić. Skansi će reći da je hrvatska košarka ostala obezglavljena:
- Krešo i Dražen su bez imalo sumnje bili lokomotive naše košarke, a nova generacija iako nije bila tako slaba kao rezultati, doživjela je sudbinu dežurnog krivca. U svakoj smjeni generacija riskira se da se bez iskustva zbog jednog jedinog promašenog poena izgubi rezultat i ono glavno što bi generaciju poduprlo. Kad se starta naopako, onda taj križ stalno nosite sa sobom. Popušta i motivacija, interes onih koji će biti suport projektu, ne vidi se siguran profit, ljudi se povlače, a generacija dežurnih krivaca pomalo je trošila i nas trenere, jer je uvijek HKS-u bilo lakše smijeniti trenera nego cijelu generaciju. Ali i ta generacija zbog toga nije mogla naći sebe jer njoj treba trenerski autoritet, vizionar, karizmatični lider kojem se vjeruje.
Fenomen hrvatske košarke seže duboko u temelje jugoslavenskog sporta jer pravi bum pamtimo od šezdesetih i sedamdesetih prošlog stoljeća:
- Tradicija hrvatske košarke prepoznaje se na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani prije 40 godina kad smo igrali Tvrdić, Plećaš, Ćosić, Šolman… - prisjeća se Skansi, a generacije koje su potrošene u sušnih 16 godina bez nastupa na svjetskoj sceni nosila su ipak referentna imena: Sesar, Giriček, Mulaomerović, Rimac, Vujčić, Prkačin, Kovačić, Nicević… Ne može se reći da nisu imali veliki košarkaški potencijal a ipak su - kako Skansi kaže - prošli kao stigmatizirano pokoljenje.
Košarkaška reprezentacija - kronologija velikih natjecanja
1992. Olimijske igre - Barcelona
U šokantnom polufinalu pobijedili reprezentaciju ZND-a (75-74) i izborili finalnu utakmicu protiv originalnog američkog Dream Teama (85-117), u prvom nastupu NBA igrača na olimpijskim igrama. Govorilo se da je osvojeno srebro zlatnog sjaja, a reprezentaciju je vodio Petar Skansi.
1993. Europsko prvenstvo - Njemačka
U stanju šoka nakon tragične pogibije Dražena Petrovića, reprezentacija osvaja brončano odličje. U polufinalu je od Hrvatske bolja bila Rusija (76-84), da bi u utakmici za 3. mjesto Novoselovi izabranici pomeli Grčku (99-59).
1994. Svjetsko prvenstvo - Toronto
Osvojeno je još jedno brončano odličje u istom scenariju kao godinu dana ranije na EP-u. U polufinalu je Hrvatsku pobijedila Rusija (64-66), da bi u utakmici za 3. mjesto naša reprezentacija bila bolja od Grčke (78-60). Reprezentaciju je vodio Giuseppe Gjergja.
1995. Europsko prvenstvo - Atena
Brončano odličje posljednje je koje je hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila na velikom natjecanju. Reprezentaciju pod vodstvom Ace Petrovića u polufinalu je pobijedila Litva (80-90), a u utakmici za 3. mjesto Hrvati su opet svladali Grke (73-68).
1996. Olimpijske igre - Atlanta
Velike ambicije branitelja srebra iz Barcelone srušene su u četvrtfinalu. Reprezentaciju pod vodstvom Petra Skansija na putu prema polufinalu zaustavila je Australija (71-73), a Hrvatska je Igre završila na 7. mjestu.
1997. Europsko prvenstvo - Barcelona
Pomlađena hrvatska reprezentacija bez Kukoča, Rađe, Vrankovića i drugih, pod vodstvom Petra Skansija, osvojila je neslavno 11. mjesto, ostvarivši tek dvije pobjede, obje protiv Njemačke, u prvoj i posljednjoj utakmici na EP-u. Kako je ovo natjecanje bilo kvalifikacijsko za SP 1998. izgubljen je kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima.
1999. Europsko prvenstvo - Francuska
Novi izbornik Boško “Pepsi” Božić vratio je Kukoča, ali reprezentacija nije napravila rezultatski pomak. Ponovno je osvojeno 11. mjesto, čime je Hrvatska ostala bez nastupa na Olimpijskim igrama u Sydneyju.
2001. Europsko prvenstvo - Turska
Četvrtfinalnim porazom od Turske (85-87) u produžetku, iako je Hrvatska u 27. minuti imala 19 poena prednosti, počeo je niz posrtanja Hrvatske u eliminacijskim utakmicama. Izbornik je bio Aco Petrović, a osvojeno je 7. mjesto čime je Hrvatska propustila priliku izboriti nastup na SP-u u Indianapolisu.
2003. Europsko prvenstvo - Švedska
Bila je to prva akcija novog izbornika Nevena Spahije. Porazi u neizvjesnim završnicama protiv Grčke (76-77) i Turske (72-75) gurnuli su Hrvatsku u nokaut utakmicu s Rusijom. Poraz (77-81) je značio kraj natjecanja i propuštenu priliku za nastup na Olimpijskim igrama u Ateni. Osvojeno je 11. mjesto.
2005. Europsko prvenstvo - Srbija i C. Gora
Natjecanja pod vodstvom Nevena Spahije ostat će upamćeno po bolnom, sudačkim pogreškama začinjenom četvrtfinalnom porazu od Španjolske (85-101) u produžetku. Kasnije je porazom od Slovenije (80-89) izgubljena mogućnost nastupa na SP-u u Japanu. Hrvatska je završila kao 7.
2007. Europsko prvenstvo - Španjolska
Na izborničku klupu zasjeo je Jasmin Repeša. Reprezentacija se nekako provukla do četvrtfinala, a onda je stigao još jedan poraz u neizvjesnoj završnici (72-74). No, za razliku od prošlih prvenstava, Hrvatska je pobjedom nad Francuskom (86-69) osigurala nastup na kvalifikacijskom turniru za OI u Pekingu. Osvojeno je 6. mjesto.
2008. Olimpijske igre - Peking
Trijumfom na kvalifikacijskom turniru u Ateni Hrvatska je izborila nastup u Pekingu. Pobjedama nad Australijom, Rusijom i Iranom osvojeno je 3. mjesto u skupini, a u četvrtfinalu olimpijskog turnira Repešine izabranike zaustavila je Španjolska (59-72).
2009. Europsko prvenstvo - Poljska
Reprezentacija je otišla na s velikim ambicijama, no doživjeli su još jedno razočaranje. Od borbe za odličja odvojio ih je četvrtfinalni poraz od Slovenije (65-67). No, pobjedom nad Rusijom (76-69) ostvaren je plasman na SP u Turskoj, na kojem će Hrvatska prvi put zaigrati nakon 16 godina.