Dosta su nam nogometaši kidali živce. Vrijeme je za košarkaše. Kao što sigurno znate, ponajbolje svjetske reprezentacije već se žestoko pripremaju za Svjetsko prvenstvo koje će se od 30. kolovoza do 14. rujna igrati u Španjolskoj. Naši su pripreme počeli bez kapetana Roka Lenija Ukića, Ante Tomića, Luke Žorića i Bojana Bogdanovića.
To nije nikakav privilegij na temelju "ranijih zasluga", nego jednostavno posljedica njihove tjelesne potrošenosti tijekom posljednje sezone. "Treba biti mudar i pametan jer nekad je oporavak bitniji od treninga", pojasnio je izbornik Jasmin Repeša.
Uostalom, rečeni kvartet nije se samo odmarao, svatko od njih radio je po svom programu, dok je većina vježbala pod Repešinim drilom u Svetom Martinu. U petak i subotu su na rasporedu bile i prve pripremne utakmice, a reprezentaciji se priključio i kvartet dosad pošteđenih, među njima i naš sugovornik Ukić. Istina, nije igrao na ovim prvim ogledima s Kanađanima, ali popusta od idućeg tjedna više nema, znate kako je s Repešom...
Roko, jesi li 'pročuvao' Repešine izjave kako ova reprezentacija može biti još bolja, što u obrani, što u trkačkom dijelu, uz veću agresivnost u napadačkom skoku?
- Moram priznat da nisan pročita niti jednu izjavu otkako se reprezentacija okupila, nisam bija pretjerano unutra jer mi je stvarno triba psihofizički odmor.
Ali, dobro znaš što te čeka sljedećih dana?
- Da, dobro znan kakvi su Repešini zahtjevi, njegova koncepcija i vizija igre, i ništa me ne može iznenadit u tom smislu.
Ti si relativno još mlad igrač, ali već godinama bez prave stanke: kako ti pada to što već dugo nemaš odmora, čim završi klupska, počne reprezentativna sezona?
- Zadnji put san zdrav, onako kako bi ja to želija, za reprezentaciju igra 2009. godine. To je bilo zadnji put da san stvarno bija potpuno zdrav. Možda zvuči čudno, ali je istina. Pa se nadam da će sad, nakon problema s nogom koje san ima na lanjskom Europskom prvenstvu, napokon sve doć na svoje. Nemam 35 godina, nego 29, i još ću ja igrat, ako me zdravlje posluži.
Tvoja ozljeda je navodno dosta slična onoj koju je dugo vukla i Blanka Vlašić, iako si ti zapravo takav odigrao čitavu sezonu, bez duže stanke?
- Nije to baš ista ozljeda kao kod Blanke, isti je dio tijela. Ipak su to različiti sportovi, različita opterećenja, samim tim različite i dijagnoze i tretmani. Možda za nekog laika to može izgledat ka ista ozljeda. Ali svaka je ozljeda za sebe. Moram kazat da mi je Blanka dosta pomogla, s par jako korisnih savjeta, u traženju odgovora na neka pitanja. Mogu slobodno reć da mi je to i pomoglo da negdi u drugi, treći misec stvari krenu nabolje.
Oduvijek si na glasu kao jedan od većih fanatika NBA lige među ovdašnjim košarkašima. Pratiš li NBA i dalje jednako pomno?
- Ma, pratim ja apsolutno sve kad sam na "on". Ali kada sam na odmoru, pokušavam biti što više "off". Kroz ova dva miseca, lipanj i srpanj, pokušavan se distancirat od svega, dakle, u tom razdoblju od zadnje utakmice do prvog ozbiljnog treninga, i to pokušavan maksimalno iskoristit za neke druge stvari. Što se tiče moje posvećenosti košarci ona je neupitna, ka i uvik.
Iskreno, možeš li se opet zamisliti u NBA?
- Triba bit realan i znat da je puno lakše prvi put upast u NBA jer tamo je lakše dobit prvu šansu nego drugu. Tu sam maksimalno realan. Međutim, ako imaš vrhunsku sezonu iza sebe, sve je moguće. Zadnjih godina smo imali dosta primjera da su i igrači u zrelijim igračkim godinama dobivali priliku, pa i dobre ugovore.
Evo, recimo, makedonski reprezentativni centar Pero Antić?
- Da, on, onda Pablo Prigioni, pa i naš Damjan Rudež pomalo već spada u tu kategoriju. Ima još primjera... I NBA ima svojih trendova, pa su jedno vrime trend bili srednjoškolci, onda europski igrači, Afrikanci, pa stariji igrači... Sezona iz koje san upravo izaša bila je dosta teška, ali okrećen se onome što dolazi. Osjećam se dobro, napokon san zdrav, i ako tako ostane, igrat ću dobru košarku i na Svjetskom.
Koja je tvoja prava pozicija na parketu, svi te znamo kao playmakera, ali poznato je i da voliš završavati utakmice?
- Ja igran obe bekovske pozicije, volin igrat s loptom. Sad, kako će se to zvat u novinama, manje je bitno. Više san playmaker, onaj koji ima inicijativu, koji je primarni kreator i onaj koji diktira ritam igre.
U zadnje dvi godine san, istina, ima malo drukčiju ulogu u Panathinaikosu, ali vrlo rado bi se vratija na ono što sam igrao cili život. Opet, ne mogu ništa reć jer je Panathinaikos uzeja četiri trofeja u ove dvi godine, Atena je sjajan grad za živit, ali ako me netko pita, rado bi se vratija baš organizaciji igre, to sam uostalom igra i kad san bija u NBA.
Koliko si zadovoljan ulogom u reprezentaciji?
- Reprezentaciju vodi čovik koji me pozna cili život, i koji najbolje zna šta od mene može dobit. Ja sam lani i u reprezentaciji igra s jednon nogom priko 30 minuta po utakmici na poziciji koja je najdelikatnija za ekipu, ima sam veliku odgovornost, tako da tu ne vidin problem...
Kakav profil organizatora igre ti voliš?
- Volim playeve koji su i opasni na koš. Takvi su mi bliži od onih koji su primarno dodavači, ili samo organizatori, oni koji predaju loptu i inicijativu kad prijeđu centar... To su u pravilu viši playevi. Penny Hardaway je bio moj ideal iz vrimena kad je u devedesetima igrao u Orlandu, nije igra predugo, ali je za mene osta ideal na toj poziciji.
Što se tiče današnjih, tu su Derron Williams, iako ovo što igra u Ney Yerseyu, odnosno Brooklynu, nije ni blizu onoga što je igra kad je bija u Utahu. Sviđa mi se i način igre Derricka Rosea prije ozljede... To su igrači koji jesu playevi, znaju dodat i razigrat, ali će, kad dođe stani pani, uzet i zadnji šut i riješit utakmicu. Naravno, tu je igrač prema kojem i sam modeliram svoju igru, a to je Tony Parker. Njegova igra vridi proučavanja.
Kako se snalaziš u današnjoj, nikad kontroliranijoj, neki kažu trenerskoj košarci, kakva se igra i u Euroligi?
- Je, igra se dosta kontrolirano, ali, pogledaj ko je osvojia Final Four! Maccabi, koji ustvari igra američku košarku. Ko in je bija protivnik u finalu? Real, koji igra slično. Oni su u polufinalu dobili ekipe koje igraju kontroliraniju košarku, mislin naravno na CSKA i Barcelonu, koja igra dosta kontroliranije od Reala. Bitno je da igra odgovara mogućnostima igrača kojima klub raspolaže, to je najvažnije.
Pročitao sam da tvoj sad već bivši klub Panathinaikos kreće u pomlađivanje, govori se o nekom petogodišnjem planu stvaranja nove ekipe. Što misliš, je li to stvarno naznaka neke dugoročne vizije ili je dijelom posljedica sveprisutnog rezanja budžeta i kod najbogatijih klubova Europe?
- Mislin da je to kombinacija jedne i druge stvari koje spominješ. Nikad gora situacija nije bila na košarkaškom tržištu. I klubovi koji su zadnjih godina imali velike budžete okreću se proizvodnji, iako ja iskreno ne vidin kako klubovi koji nemaju tradiciju proizvodnje mogu napravit zaokret u jednoj godini i odjednom postatiti proizvođač. Onda, nije uvjerljivo kad s jedne strane govoriš o proizvodnji, a onda potpišeš dva Amerikanca iz trećerazrednih europskih klubova...
Ne znam koliko to ima smisla, ali sigurno je da bi PAO zadrža i mene i Maciulisa i Lasmea da su financijski jaki ka što su bili posljednjih godina. Zato su se sad odlučili na drugi tip politike, šta je njihovo pravo, ali samim tim su izgubili najkvalitetnije strance koje su imali. To je tako već par godina, svi režu budžete, sad je to naglašenije, ne računamo li Real, Barcu, Ruse i nekoliko turskih klubova... Postoje klubovi koji imaju para, ali se ne odlučuju povećavati budžete kad vide kakva im je konkurencija, pa i oni manje troše.
Kad već spominjemo Grčku, jesu li tamošnji navijači stvarno "najluđi", u bilo kojem smislu? Imaš iskustvo regionalne lige, bio si i u Španjolskoj, Italiji, Americi, Turskoj?
- Jesu, reka bih da su navijači Panathinakosa, bez obzira što san ja tamo igra, "najluđi". Doduše, na svakoj utakmici s Olympiakosom glava ti je u torbi, bengalke, laseri, dimne bombe, nikad ne znaš šta će iduće doletit na parket... Vrhunsku atmosferu u publici imaju i Zvezda i Partizan, pa Galatasaray, dok su Fenerovi navijači malo "slabiji".
Ipak, u toj priči nikako ne mogu zaboravit zadarske navijače, pogotovo kad se još igralo u Jazinama, di je uvik vladala specijalna atmosfera. Osobno nisan ima nekih neugodnosti ni u Grčkoj, jer ja nisan tip igrača koji puno priča s publikom, niti provocira niti ih poziva na neko navijačko ludilo. Protiv Zvezde u Pioniru sam jednom, dok san još igra za Split, doživija da je pred mene, dok sam izvodio slobodna bacanja, doletila strelica za pikado!
Kako se osjećaš kad prođeš pored svih onih koševa na kojima si i sam "ostavio mladost", a koji danas uglavnom, veći dio dana, zjape prazni. Današnje klince basket kao da više ne zanima?
- Je, nažalost, to je tako. Ja živin na Marjanu, pa vidin kad san u Splitu. Nekad se puno više igralo, "gorili" su koševi, stalno se basketarilo, a sad ritko možeš vidit da neko dite puca na koš. Ne znan, to je neki trend, ne samo kod nas, i u svitu i kod nas.
Drugačije se živi, druge su navike. Činjenica je da više nećeš moć tražit igrače na basketu, ka nekad. U điru su neke nove tehnologije, drugačiji način odrastanja, i naša dica, ako se budu tila uključit u neki sport, morat će prakticirat neke druge metode. Ulične igre nisu popularne ka što su nekad bile. A to znači i da više nećeš moć nać potencijalnog igrača za klub na nekom basketu, ka šta se nekad moglo.
Što ti je još ostalo kao izazov u košarci?
- Ne bi reka izazov, nego neostvarena želja. A to je medalja s reprezentacijom. Lani smo na europskom prvenstvu bili blizu, ali nije da toliko žalim za tim, jer smo napravili ogroman iskorak, a opet nismo bili spremni za taj završni korak. Bili smo izraubani. Pa je i logično da smo ostali kratki. Zato to gledam u pozitivnom smislu, ka neki putokaz da možemo. Tu su sad i neki mlađi igrači koji su u međuvremenu stasali...
Medalja bi bila podvig kojeg čekamo, evo već 19 godina. Eto, to mi je ostala neostvarena želja, to bi bila možda čak i kruna karijere. Što se tiče nekih drugih stvari, neman nekih velikih planova, naravno da bi volija produžit karijeru što je više moguće. Nije lako ostat zdrav u nemilosrdnom ritmu koji danas donosi profesionalni sport. Volija bi, naravno, osvojit Euroligu, doć na Final Four još koji put, ali ako se to i ne dogodi, opet dobro.
Ima li neki trener s kojim bi posebno volio trenirati?
- Pa i ne baš, jer san bija kod dosta dobrih trenera, iako je normalno da je uvik bolje raditi s nekim vrhunskim trenerom.
Možda ti je suđena druga sreća s Velimirom Perasovićem, jer u prvoj vašoj kombinaciji, u Vitoriji, gdje ste se svojedobno našli u TAU Ceramici (kasnije Caja Laboral, pa Laboral Kutxa) on je bio pod presingom rezultata, a ti možda premlad...
- Ove sezone se to sigurno neće dogodit, ali nikad se ne zna.
Kakvu košarku očekuješ na Svjetskom prvenstvu?
- Bolju nego na Eurobasketu, di se igrala neka tvrda košarka, na mali broj poena. Možda će nekom laiku to glupo zvučati, ali mislim da FIBA tu previše inzistira na nekim nepotrebnim stvarima, ka šta su novi baluni, pa postavljenjem novih koševa. I onda je logično da igračima tribaju 3-4 utakmice da se naviknu, zbog čega pati i igra i rezultat. Na Eurobasketu je i satnica bila prenatrpana, tako da je to igračima teško padalo, pa je bilo dosta oscilacija i kod najboljih.
Zato je na potezu FIBA. Pošto je sad predviđeno manje utakmica, očekujem kvalitetniju košarku, onda, ima i par protivnika koje će dosta ekipa moć odradit s pola gasa; nakon prvog kruga ne stvaraju se nove grupe nego se odma ide na ispadanje, šta će biti zanimljivije i navijačima, plus tu će bit i Amerikanci, ka poseban magnet za sve. Gledat ćemo raznorodniju košarku, s više stilova, europske, ali i vrhunske ekipe Argentine, Brazila, Australije, pa do Novog Zelanda koji igra neku svoju košarku. Oni koji vole ovaj sport, mislim da će stvarno moć uživat.
Poznato je da si "lud" i za bubnjevima. Razmišljaš li i ti, kao prije nekoliko godina i bivši nogometni izbornik Slaven Bilić, možda i o formiranju "pravog" benda?
- Ako to napravim, to će bit ozbiljno. Sigurno neću osnovat bend onako usput, da bi izaša u novine i da bi se samo zabavija. Ako se uopće odlučin na to, to će se dogodit nakon igračke karijere. Je, volin svirat s bendom, ali isto tako mogu stavit slušalice na uši i svirat sam...
Jesi li prispio na Queens of the Stone Age, tvoj omiljeni bend, u Zagrebu početkom ljeta?
- Kako da ne, bija san na njihovon koncertu u Zagrebu, na Pearl Jamu u Beču, tako da sam time ispunija svoju kvotu koncerata za ovu godinu.
Nego, budući da si veći dio godine izvan Hrvatske, stigneš li pratiti ovdašnja politička zbivanja, izlaziš li uopće na izbore?
- Totalno sam apolitičan tip, nisan baš u toku s politikom. Pratin izbore na razini praćenja rezultata, više ka neko natjecanje, ali ne sudjelujem aktivno u tome, niti imam ikakvo mišljenje o ikome s domaće političke scene.