Ajde, za Rusiju, nazdravljam pelinkovcem Anti Čačiću i televizijskoj ekipi koja je namontirala kameru i čeka red na intervju. “Za Rusiju!” odzdravlja društvo. Petak je, rano popodne, a prodoran zvon čaša za šankom hotela DoubleTree by Hilton stigne točno na vrijeme, poput gonga koji će mi kao grogiranom boksaču dopustiti da pobjegnem u kut ringa i zbrojim misli.
Tijekom prethodnih sat vremena razgovora s izbornikom previše sam puta pomislio da naš čvenk podsjeća na press konferenciju Donalda Trumpa. Ono što izborniku ne odgovara, ulazi u rubriku “fake news”. Ne baš tim riječima, ali shvatit ćete poantu. Mediji predano rade na stvaranju loše slike o hrvatskom nogometu, drži Čačić. Uporno mute vodu i potiču negativnu atmosferu, iako nam je reprezentacija vodeća u kvalifikacijskoj skupini i s njom bi se danas rado mijenjale neke tradicionalne velesile poput Italije i Nizozemske, dodatno argumentira.
- Pa, zar nije tako? Recite mi je li normalno da prvo novinarsko pitanje našem kapetanu Luki Modriću na press konferenciji dan uoči utakmice s Kosovom bude: Očekujete li da će vas navijači vrijeđati zbog svjedočenja u Osijeku? Toga nema nigdje na svijetu, osim u Hrvatskoj. Ljudi, prestanite mi čupati zdrave zube, molim vas!
Apel za prestankom čupanja zdravih zubi čut ću još nekoliko puta tijekom razgovora. Zubarska kliješta samo mijenjaju vlasnike: jednom su u rukama novinskih kroničara, sljedeći put njima barata naše nogometno plemstvo, recimo Ćiro Blažević, a na koncu ih, ne mareći za lokalnu anesteziju, preuzmu stručni komentatori poput Joška Jeličića. Pitam Čačića jesu li Ćirina i Jeličićeva “uklizavanja” posljedica nekih davnih animoziteta ili...
- Zaklopi bilježnicu i ugasi diktafon - uzdahne i uzme dramsku pauzu. - Ma, zapravo, uopće ne želim o njima. To je njihov karakter. Reći ću samo da generalno ne razumijem one koji su i nakon 30 godina trenerskog rada spremni osporavati moj stručni autoritet. Kada je zimus trebalo ad hoc komponirati momčad od igrača iz hrvatske lige, odraditi s njima četiri ili pet treninga i svejedno izgledati kao ozbiljna momčad na turneji u Kini, tko je to odradio? I tko je na brzinu u sličnoj situaciji složio onu momčad koja je u Los Angelesu nadigrala Meksiko? Govori li to nešto o mojem trenerskom znanju?
Svakako da govori, moram se složiti s izbornikom, ali ovdje smo ipak zbog svježijih tema, zbog još jednog kvalifikacijskog poraza kojim ste kompromitirali izglede za Svjetsko prvenstvo. Puno se nakon Eskişehira razgovaralo o Modrićevoj ocjeni da u reprezentaciji više nema naboja, otprilike kao da svi nešto rezigniraju.
Stanje u svlačionici
Engleski novinari u sličnim situacijama vole rabiti termin ‘manager lost the dressing room’: vladate li vi još uvijek svlačionicom nacionalne momčadi ili ste ispustili konce iz ruku?
- Kako ste došli do tog zaključka? Utakmica u Eskişehiru stigla je nepunih 55 sati nakon dvoboja s Kosovom, koji se razvukao na dva dana, koji je energetski i mentalno potrošio igrače, a oni su ga, unatoč tome, uspješno apsolvirali. Već to bi trebalo služiti kao dokaz da igrači zajednički dišu, premda je iz moje perspektive utakmica u Turskoj još veći dokaz da im je stalo i da su posvećeni cilju. Mi smo u tom meču ušutkali domaćina dominacijom od prve minute, kontrolirali smo igru i stvarali prilike. Dogodilo se usput da nas je sudac oštetio za čisti jedanaesterac, a na koncu nam je presudila jedna nes(p)retna obrambena reakcija. Ako smo negdje tijekom ove kampanje bili ispod svoje razine, dogodilo se to na Islandu gdje nismo bili pravi. Pogodio nas je jedan zalutali metak u posljednjoj minuti utakmice. Bez ta dva inkasirana pogotka mi bismo već danas u rukama držali ovjerenu ulaznicu za Svjetsko prvenstvo.
Ako je zaista tako, otkud odjednom na dnevnom redu pitanje spornog naboja?
- Pitanje je legitimno, ali na meniju nije od jučer, nego od početka ciklusa. Brzo smo zaboravili da smo ove kvalifikacije otvorili utakmicom u Maksimiru pred praznim stadionom, bez podrške, dakle i bez adekvatnog naboja. Otkako sam izbornik, mi smo tri od pet domaćinstava bili prisiljeni odraditi pred praznim tribinama, to definitivno nisu normalni uvjeti. Zamislite, usporedbe radi, kako bi prošli Turci u utorak da nisu imali saveznika u onoj fanatičnoj publici. Naše utakmice s Turcima u ovoj kampanji i inače su velika kontradikcija. U Zagrebu smo imali valjda 12 prilika, pogodili smo četiri vratnice i grede i na kraju osvojili samo bod. Na uzvrat smo stigli s velikim brojem igrača izvan natjecateljske forme - samo su Modrić, Vida i Lovren u tom smislu uhvatili zamah u klubovima - i ipak kontrolirali 70 posto utakmice. Zbrojni rezultat tih utakmica ipak je potpuno poražavajući: nama samo jedan, a Turcima četiri boda. Zašto? Zato što je ovo nogomet, a ne matematika ili neka druga egzaktna znanost.
Bez ultimatuma
Već na letu za Zagreb šefovi su vas priveli na razgovor. Što su vam rekli? Jeste li dobili kakav ultimatum?
- Svi smo čuli izjavu predsjednika Šukera odmah nakon utakmice. U avionu su bili članovi Izvršnog odbora, zajedno smo komentirali utakmicu. Svi smo svjesni da će odlazak na Svjetsko prvenstvo biti neizvjestan do posljednjeg trenutka, da će se sve odlučiti na posljednjem ispitu u Kijevu. Usuglasili smo se da nam je sada najvažnije zajedništvo, ne samo u svlačionici nego opće zajedništvo. Momčad je pokazala da ima snagu plasirati se u Rusiju, do listopada će većina igrača podići formu i uhvatiti ritam koji dosad nisu imali. Sve je još uvijek u našim rukama. Veseli me podatak da prvu utakmicu, onu s Finskom, igramo u Osijeku gdje nas redovito dočeka pravo nogometno ozračje. Očekujem da dotad svi stanu iza reprezentacije.
Kako odgovarate na recenzije prema kojima Rakitić preskače izlet u Tursku jer je u tihom bojkotu? Zašto zapostavljate Andreja Kramarića kada je izrastao u vodećeg igrača Hoffenheima?
- Rakitić je u mojem mandatu uvijek bio starter. Ja sam zadovoljan njegovim izvedbama u tom razdoblju, iako svi, pa tako i on, uvijek mogu igrati i bolje. U Tursku nije putovao jer se nakon Kosova požalio na ozljedu mišića, a liječnik reprezentacije dr. Nemec poslije je ustanovio da ta stvar nije bezazlena. Kad je riječ o Kramariću, on je svojih 17 od ukupno 23 nastupa za reprezentacije upisao u mojem mandatu, dobivao je minute i na Euru 2016., stoga ne mogu prihvatiti kritiku da je bio zapostavljen. U koncepcijskom smislu, ne mogu ga koristiti kao onoga vršnog igrača u sustavu 4-2-3-1 ili 4-3-3 jer on u Bundesligi već godinu dana nastupa u drugoj ulozi, tamo je ofenzivni vezni igrač.
U ovoj ili onoj ulozi mogao bi pomoći efikasnosti momčadi koja je u ovoj kampanji krajnje skromna: 12 golova u osam nastupa, od toga čak šest u skadarskom meču s Kosovom. Postoji li objašnjenje za takvu sterilnost?
- Točno je da teško zabijamo golove, ali stoji i ocjena da smo poslije Njemačke i Sjeverne Irske primili najmanje golova od početka ciklusa. Zašto ne zabijamo? U najkraćem, zato što nedostaje realizatorske forme. Naš najbolji strijelac Mario Mandžukić - zajedno s Eduardom drugi na golgeterskoj ljestvici “vatrenih” - u Juventusu već godinu dana igra tamo gdje igra - na mjestu lijevog krila, a ja u reprezentaciji za tu poziciju imam bolje rješenje u vidu Ivana Perišića. Sve bi bilo drukčije da Kalinić nije potrošio ljeto na rješavanje svojeg transfera zbog čega nije bio u normalnom trenažnom procesu. U tu slagalicu onda uvrstite i vezne igrače koji su profilom više organizatori i asistenti, nego strijelci. Modrić i Kovačić u Realu nemaju tu naviku, oni opslužuju Ronalda, Benzemu i Balea, baš kao što Rakitić u Barceloni asistencijama servisira Messiju, Suarezu, do jučer Neymaru. Najveći obol među veznjacima u tom smislu daje Brozović, ali on u Interu igra na refule. Naravno da me slaba realizacija malo frustrira, momčad je od moje prve utakmice složena tako da inklinira napadu i dominaciji. Pokušajte se sjetiti utakmice koju smo proveli u podređenom položaju i nećete uspjeti. Bilo bi zgodno i da nas sreća povremeno pomazi nekim jeftinim pogotkom, da se i nama jednom od živog zida odbije u mrežu, umjesto u vratnicu. Uvjeren sam da ćemo u listopadu izbrusiti i taj segment igre jer će dotad igrači uhvatiti formu.
Pročitana knjiga
Nije vam palo na pamet da ste možda postali pročitana knjiga i da su suparnici naučili kako spriječiti napadačku igru Hrvatske?
- Svi smo mi pročitane knjige. Nećete mi valjda reći da je Mircea Lucescu uspio sa sedam novih igrača protiv Hrvatske postići automatizme u igri za kojima vape svi treneri? Dobio nas je spletom sretnih okolnosti, prvo nedosuđeni jedanaesterac, onda promašene prilike...
U redu, ali prethodno ste kapitulirali na Islandu, a prije toga i u Estoniji. To se teško može nazvati progresom, a ova je reprezentacija navodno predodređena za velike stvari?
- Nakon utakmice na Malti, prije gotovo dvije godine, izjavio sam da ova momčad ima priliku izaći iz sjene ‘vatrenih’. Ta je ocjena u javnosti posprdno dočekana, da bi nam već tijekom proljetnih priprema za Euro odjednom natovarili na leđa imperativ da moramo postati europski prvaci. U Francuskoj smo ispali protiv momčadi koja će poslije otići do kraja i uzeti titulu. Ako sam ja prespavao tu utakmicu jer, kažu, nisam na vrijeme mijenjao igrače, pitam se što su radila sedmorica izbornika nakon mene. Jer, vidjeli ste da je Portugal nastavio marširati i u sljedećim kvalifikacijama. Zašto poslije toga nismo napredovali, to i nije tako teško shvatiti. Nove kvalifikacije počinjemo kažnjeni, u nenogometnoj atmosferi, bez podrške navijača. Stožerni igrači ispadaju nam iz kadra zbog ozljeda. Ćorluka je odigrao 2,5 od osam utakmica, četiri utakmice preskočio je Rakitić, dva puta nismo imali Modrića. Sve je usput neumjereno začinjeno negativom koju emitiraju mediji. I nakon svega Hrvatska u finiš kvalifikacija ulazi kao vodeća na ljestvici i sama odlučuje o svojoj sudbini. Nije baš tragičan rezultat, zar ne?
Stalno ponavljate da je atmosfera velik uteg u vašem radu...
- Ne velik, nego golem, baš golem uteg. Živimo u virtualnom svijetu, manipulacija je zastrašujuća.
Sjećam se da nije bilo dramatično bolje ni u predsjedničkom mandatu Vlatka Markovića, ali je reprezentacija ipak djelovala kao kohezivni faktor. Navijački narod se više ne uspijeva složiti oko reprezentacije?
- Ma, narod se više ne može složiti ni oko čega! A nogometaši, da ironija bude veća, nemaju priliku igrati pred tim narodom. Bugarsku, Island i Tursku smo odradili na pustom stadionu, onda smo uživali navijačku podršku protiv Ukrajine, pa na koncu dođe ova ‘napola priča’ s Kosovom u nenormalnim uvjetima. Morate biti slijepi da ne vidite koliko je naša priča neusporediva s pričama naših konkurenata. Premda praktično bez izgleda za plasman u Rusiju, Turci napune stadion do vrha i pokažu nacionalni ponos noseći svoju momčad svih 90 minuta. A mi? Mi smo spremni zaklati kravu zbog jedne šnicle...
Palac dolje
Kad smo već kod naroda i njegova mentaliteta... Anketa portala goal.com kaže da su vam Hrvati okrenuli palac dolje, više od 80 posto sudionika drži da ste zaslužili otkaz nakon Turske?
- Par tisuća ljudi u anketi nisu Hrvatska, a moja iskustva su takva da nikada i nigdje u našoj zemlji nisam doživio baš nikakvu neugodnost. Naravno, neću reći da ankete nisu legitimne, ali u ovakvim prilikama, odmah nakon izgubljene utakmice, nisu ni osobito relevantne. Tada je trener prvi na ciljniku. Tako je bilo prije mene, tako je danas, a tako će biti i kada kormilo preuzmu nasljednici. Zato neću bježati od odgovornosti, ali ponovit ću da ja ne upravljam sportskom formom. Ja sam izbornik, ovdje sam da okupim igrače, ‘polijepim’ momčad i osiguram joj dobro ozračje. U većini navrata je tako, u godini tijekom tih nekoliko okupljanja ne stignete odraditi više od 20 zajedničkih treninga. Drukčije je samo uoči velikih natjecanja kada na raspolaganju imate više vremena.
Proučili ste raspored za listopad. Kakav rasplet u skupini očekujete?
- Nakon rezultata u posljednja dva kola bilo bi neozbiljno prognozirati. Turska glatko izgubi u Ukrajini, a Ukrajina poslije toga glatko izgubi na Islandu koji je, pak, neočekivano prosuo bodove u Finskoj. Sve ostaje otvoreno do posljednje minute, ali za nas je najvažnije da sve do kraja ostaje - u našim rukama.