Rekao je mladi hrvatski reprezentativac Alen Halilović da do početka Eura mora završiti gimnaziju. Eto, ta rečenica tog nogometnog virtuoza ponukala nas je da se malo pozabavimo obrazovanjem, odnosno zanimanjima i ostalih Vatrenih. Čime bi se bavili u životu da nisu postali vrhunski nogometni profesionalci, planetarne zvijezde “najvažnije sporedne stvari na svijetu”? Naravno, ne treba značiti da bi se baš bavili zanimanjem za koje su se školovali, jer su neki bili jako dobri učenici, pa bi vjerojatno upisali fakultete ili možda uložili u neke privatne biznise, možda postali tajkuni, tko zna...
Igrati profesionalni nogomet u današnje doba i usto se školovati zaista JE teška misija. Mladi momci su u punom pogonu praktički od malih nogu, od trenutka kad obuju kopačke oni najtalentiraniji podvrgnuti su žestokom drilu, svakodnevnim treninzima, a što postaju stariji taj dril se pojačava, trenira se po dva ili čak tri puta dnevno, odlazi se na putovanja, utakmice, umjesto u učionicama, momci vrijeme provode u hotelskim sobama na raznim destinacijama, umjesto učitelja i profesora, gledaju trenere koje uglavnom zanima samo kako igraju nogomet. Postoje, naravno, klubovi i treneri mlađih dobnih kategorija koji itekako paze što se s njihovim dečkima događa u školi, kakvi su učenici, kakve su im ocjene... Međutim, kad ti mladići napune 15 ili 16 godina, kad neki od njih već zaigraju za seniore, škola ipak pada u drugi plan.
Brozovićeva vizija
Dugogodišnje treniranje na vrhunskoj razini zahtijeva mnogo samoodricanja i nailazi na ozbiljne prepreke, jedna od njih je svakako i nedovoljna skrb za mlade nogometaše koji se žele školovati, često im se ne daju dovoljni poticaji ni privilegij iu ispunjavanju obveza uzimajući u obzir činjenicu da nemaju slobodnog vremena i djeluju na dvije strane. Zato se svakom od vrhunskih nogometaša treba nakloniti do poda kad završi školu.
Postoje, doduše, rijetki koji čak završavaju fakultete, poput Slavena Bilića ili negdašnjeg nogometaša Dinama i Lokomotive Leonarda Mesarića koji je diplomirao na Filozofskom fakultetu...
Kako stoji priča s Vatrenima?
Uglavnom su svi završili srednje škole, neki gimnazije, neki obrtničke, samo se Marcelo Brozović ispisao, njegov otac je u jednom razgovoru kazao da “vrhunski nogomet i škola teško mogu skupa”. Teško je kontrirati tati Brozoviću, zar ne? Konačno, dobro je znao da će njegov sin uspjeti u nogometu, danas je istinska zvijezda.
Ponajviše hrvatskih reprezentativaca završilo je ugostiteljsku školu. Konobari ili kuhari bi Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Lovre Kalinić i Duje Čop. Možda bi danas neki od njih dostigli slavu Gordona Ramseyja, bivšeg nogometaša Glagow Rangersa, zvijezde popularnog showa “Paklene kuhinje”. Ili bi možda pri kraju dana ispraćali goste: - Idemo, fajrunt društvo, može samo još jedna putna...
Milan Badelj, Gordon Schildenfeld i Marko Pjaca vjerojatno bi krenuli na Kineziološki fakultet, jer samo sa završenom sportskom gimnazijom teško bi do posla. Iskreno, njih bismo i mogli zamisliti kao sportske pedagoge ili trenere. Možda bi neki ostali i na faksu, prvo kao asistenti, onda kao profesori.
- Kolega, evo vam indeks, dođite drugi put...
Da, mogli bismo u toj ulozi zamisliti recimo “ozbiljne face” Badelja i Pjace.
- Ma, nek te voda nosi, evo ti dvojka.
S tom rečenicom bismo pak mogli kao profesora zamisliti Schildenfelda, on je, kako ono kažu, “duša od čovjeka”.
Da Ivan Rakitić, Dario Srna i Marijo Mandžukić, nisu jedni od najboljih nogometaša na svijetu, mogli bi skupa vladati građevinskim biznisom. Za građevinski obrt imaju sva potrebna zanimanja. Raketa bi mogao obavljati sve građevinske radove s obzirom na svoju građevinsku školu, Srna bi bio zadužen za električne instalacije jer je završio elekrotehničku školu, a Mandžukić je keramičar, on bi oblagao kupaonice i kuhinje.
Ukoliko bi nešto zapelo s financijama, mogli bi pozvati ekonomista Domagoja Antolića, a uskoro i Antu Ćorića koji se također školuje u ekonomsko-komercijalnoj školi.
Na kraju ipak, svima nam je najdraže da su nogometaši, sjajni momci po kojima se u svijetu ova mala čudna zemlja Hrvatska najviše prepoznaje.