“How high’s the water, mama?”, u zrelim autorskim godinama Johnny Cash ispjevao je vlastito iskustvo mališana začuđenog nadirućom vodom, koja je sredinom tridesetih prošlog stoljeća prerasla u ljutu poplavu, potopila državu Arkansas i skupa s njom dom Cashove obitelji. “Two feet high and risin’”, odgovara majka zblenutom, znatiželjnom petogodišnjaku. Tražeći manirom savjesnog novinara potvrdu vijesti o alarmantnom vodostaju kod drugog izvora, dječarac se onda okrene prema ocu i ponovi pitanje: dokle je narasla voda, tata? Ona ti je upravo rekla, otrese se na dijete blago nervozna glava obitelji, dvije stope i još raste.
Probijajući se užurbano kroz pjesnikove stihove voda će u prvoj strofi progutati pšenicu i zob. Nisi se okrenuo, a ona je već tri stope visoka, začas će uništiti košnice s pčelama i natjerati kokoši da spavaju u krošnjama drveća. Na koncu će prisiliti obitelj, u međuvremenu blagoslovljenu s još malo kiše, da pronađe zaklon na nekoj uzvisini iznad sela. Dok odzvanjaju posljednji taktovi pjesme, spreman za evakuaciju, maleni Johnny za svaki će slučaj još jednom pitati majku koliko je visoka voda. Pet stopa, dobit će odgovor začinjen neizostavnim dodatkom - i još raste.
Pjesma je u nedjeljno popodne odnekud naletjela da bi kao zvučna kulisa ispratila par minuta Hajdukove muke u Koprivnici. Dok na ekranu gledate kako Tudorov centaršut leti u kukuruze, kako se letargični vezni red bori s loptom i idejama, a Joan Carrillo se već za Dan mrtvih oprašta od titule, ne morate biti posebno nadaren prevoditelj da Cashove pjesničke slike preselite u našu nogometnu svakodnevicu.
Koliko si ono godina bez naslova prvaka, Hajduče?, pitao bi u tom prijevodu časnu splitsku starinu adolescent koji se prvi put bez pratnje odraslih sprema na sjever Poljuda. Dvanaest i spremam se brojati još izvjesno vrijeme, odmjerio bi dječaka smrknuti 106-godišnjak. A nisi li već malo zabrinut zbog toga, Hajduče, mislim ono, godine prolaze, a ti više nisi u cvijetu mladosti?, svrbjelo bi dalje klinca. I jesam i nisam, neodređeno bi vrtio glavom ‘majstor s mora’. Stresem se i prođe me blaga jeza kad čujem dvanaest, a predosjećam da već u sljedećoj strofi govorimo o trinaest ili četrnaest. Ipak, pregrmim krizu čim se sjetim da živim vječno.
Hajdukov beskrajni dan teče, dakle, od 2005. godine. Počinje blagom ljetnom euforijom nakon dotjerivanja momčadi u prijelaznom roku, nastavlja se sporadičnim europskim uspjehom, u posebno plodna vremena čak i plasmanom u skupinu Europske lige. Negdje u rujnu zamiriše titula i navijaču se otvori apetit, ali priča završi prije nego što se pošteno zakotrljala, već na pragu kalendarske zime. U trenutku kada se Dinamo nepogrešivo oprašta od sna o europskom proljeću, Hajduk ispraća svoje šampionske fantazije, bye-bye titulo, i okreće se budućnosti. U toj budućnosti klub će u ustrojstvenom smislu izrasti u avangardu, u rijedak inkluzivni model i školu direktne demokracije, no svaki korak naprijed izvan terena bivat će praćen korakom unazad na travnjaku. Kako raste broj registriranih članova kluba i doseg njihova glasa u javnosti, tako se srozava kvaliteta momčadi i njezini izgledi za titulu. A nacionalne titule su, ako se ne varam, ono što čini DNK velikog kluba. Ignorirajte taj vrijedan komad srebrnine na duže vrijeme i riskirate da se jednog jutra probudite kao uljez, prvi na pamet padaju HSV ili Aston Villa, u šampionskoj Kući slavnih.
Hajduk, naravno, nije jedini veliki klub koji je u nekom trenutku ulazio u postupak trofejnog stečaja. Bilo je među velikanima, ima ih i dalje, slučajeva strašnih selebritija koji su umorni od života ili pogođeni kakvim prokletstvom napuštali hektičnu jurnjavu za naslovima da bi se posvetili mirnijem životu u sredini ljestvice.
Benfica, najtrofejniji portugalski klub sa 36 naslova nacionalnog prvaka i dvije europske titule, jednom je postila punih jedanaest godina (od 1994. do 2005.). Njezin gradski rival Sporting (prvak 22 puta) navikao je svoje navijače na duge sušne cikluse, 2000. godine vratio je naslov poslije 18 ljeta čekanja, a trenutačno guli šesnaestu sezonu bez prava na tu ultimativnu nagradu. Barcelona nije mogla na tron četrnaest godina, sve dok 1974. u grad nije došao izvjesni Johan Cruyff da ispravi nepravdu. Najpopularniji ruski klub, moskovski Spartak, proljetos je proslavio prvu titulu poslije 16 godina apstinencije. Interovi i Flamengovi navijači čekali su po 17 godina, a Feyenoord je ove godine osvojio prvi naslov u novom tisućljeću (prethodna titula iz 1999. godine) poslije osamnaest godina. Jednako dugo čekao je i Marseille prije nego što je 2010. na Velodromeu priredio šampionsku feštu.
Svi nabrojeni mala su djeca za Liverpool, na engleskom tlu punih 27 godina u sjeni Uniteda, Cityja, Arsenala, Chelseaja, čak i Leicestera. Generacije su stasale otkad je 1983. godine Hamburger SV (inače šest puta ‘meister’) osvojio dvostruku krunu europskog i njemačkog prvaka da bi zatim neobjašnjivo i zauvijek iščezao s trofejne mape. U isti fascikl s apsurdnim slučajevima ulazi i St. Etienne, osvajač deset ‘le championnata’, šampionski zaleđen davne 1981.
Kada bi iz bogate škrinje trebalo izvući Hajdukova europskog parnjaka, vjerojatno ne bismo pogriješili s Panathinaikosom. Ne toliko zbog podatka da je klub jednom 19 godina čekao na povratak titule - domet objektivno u Hajdukovu vidokrugu - koliko zbog osude na život u sjeni financijski i politički moćnijeg suparnika, Olympiacosa, te pogotovo zbog specifičnog unutarnjeg ustrojstva kluba. Baš kao što je Naš Hajduk uveo narodni model upravljanja isprativši iz igre mutne tajkune gloverovske provenijencije, Savez za Panathinaikos je 2012. preuzeo kontrolni paket dionica kluba iz ruku brodovlasnika Vardinojanisa, ponudio navijačima da ih otkupe ili godišnjim članarinama financijski pomognu klubu na putu restrukturiranja (više od 40 milijuna eura duga). Na vrhuncu priče klub je uz pomoć desetak tisuća članova uprihodovao 2,7 milijuna eura za sezonu, ali nije prošlo dugo i ona je izgubila zamah, a članstvo je okopnilo. Pokazalo se da od te rabote nema ozbiljnijeg novca, a onda logično niti šampionske momčadi.
“Očuvali smo nasljeđe i tradiciju kluba, platili 23 milijuna eura poreza i spustili dug ispod deset milijuna. Očekivao sam između 40 i 50 tisuća članova, značajniju financijsku pomoć navijača, ali nažalost pali smo ispod deset tisuća”, požalio se nedavno Janis Alafuzos, predsjednik zelene alijanse, inače vlasnik tv-kompanije i čovjek koji je u oporavak kluba uložio vlastitih dvadesetak milijuna eura. Na tom je putu dogurao do jednog kupa i dva druga mjesta u prvenstvu. Naslova nema od 2010.
U podtekstu Cashove pjesme s početka priče stoji da se iz životnih teškoća rađaju i dobre stvari. Voda koja je opustošila imanje nanijela je sobom plemenito sjeme pamuka, pa se kasnije obitelj oporavila povećanim prihodima od njegove prodaje. Ima nade i za posustale šampione, iako ne bih to širio prema HSV- u i St. Etienneu. Zašto ljudima ulijevati lažnu nadu...
Kad smo već povukli paralelu između Hajduka i Panathinaikosa, što kažete na sljedeću momčad: Galinović - Šarić, Bišćan, Schildenfeld, Pranjić (Šerić) - Asanović, Marić (Andrić), Jarni - Rukavina, Vlaović, Petrić. Na klupi, naravno, Velimir Zajec koji je sredinom osamdesetih u zelenom dijelu Atene utisnuo takav pečat da je godinama poslije Panathinaikos slovio za ‘croatian friendly club’. Tjedan dana uoči gostovanja u Pireju, gdje nacionalnu momčad čeka pakao, zgodno je znati da u susjedstvu postoji prijateljska enklava...