EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI

NAPOKON PROGOVORIO LEGENDARNI MENADŽER 'Samo je Ivić bio pohlepniji od Ćire, a nadmeni Marković je lagao da će Ibrahimović igrati za Hrvatsku'

    AUTOR:
    • Tomislav Židak

  • OBJAVLJENO:
  • 27.11.2016. u 22:01

Getty / Alex Livesey

'Ah, Bernard Tapie? Ništa nije znao o nogometu, kao da sam ja svoju staru babu doveo na čelo velikog nogometnog kluba. Kada je izašao iz zatvora, nazvao me, a ja sam ga oprao: 'Najtoplije ti zahvaljujem što si mi pomogao da dođem u tešku situaciju, zbog tebe sam kažnjen i pribijen na križ, a nisam smio biti, nisam ništa loše učinio'', prisjeća se Ljubo Barin

Dom za stariju gospodu Severović u Donjoj Bistri već godinama čuva jednu tajnu. Najpoznatiji stanar toga diskretnog, ugodnog obitavališta je Ljubo Barin, bivši nogometni menadžer najvišega svjetskog kalibra, koji je utisnuo dubok pečat u povijest francuskih klubova Bordeauxa, Olympiquea iz Marseillea, ali i belgijskoga Standarda iz Liègea. Bio je i menadžer splitskog Hajduka, beogradske Crvene zvezde, Cosmosa iz New Yorka, bio je hapšen, zatvaran, ali i rado viđen gost kod državnika, aristokrata i na jahtama novokomponiranih bogataša. Elokventan, govori nekoliko svjetskih jezika, svilena odijela su bila njegov zaštitni znak, njegov inteligentni gard je listao sugovornike kao otvorenu knjigu. U nogometnom vokabularu - krupna riba.

Zagreb, 011116.
Umirovljeni nogometni menadzer Ljubomir Barin, fotografiran u drustvu novinara Tomislava Zidaka u Domu za starije osobe Severovic u Novakima Bistranskim gdje zivi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Tomislav Židak i Ljubomir Barin

 

Iako se približio 85. rođendanu, uspravan je do nadmenosti. Ni zatvor, ni bolest nisu ga pogrbili. Potpuno se razlikuje od ostalih stanara ovog zlatnog kaveza za treću životnu dob. Dok se probijam kroz tu, uglavnom smrknutu i slabo pokretnu gospodu, hvata me jeza od “zlatne životne dobi”. Pojavio se besprijekorno odjeven u kožni sako, kao da je to jutro izašao iz pariškog butika na St. Germaineu, oslanjajući se na štap od slonove kosti. Neočekivano susretljiv...

Godinu dana sam ga nagovarao na intervju. Odbijao me, uz obrazloženje da će sve reći u knjizi koju još nije dovršio, ali koja bi trebala opasno uzdrmati temelje europskog nogometa. Ali, nešto je zapelo s tom knjigom, kojom je prijetio i od koje su mnogi akteri nogometnih marifetluka živjeli u smrtnom strahu. Međutim, čini mi se da će istina Ljube Barina zakasniti jer mnoge su stvari mrtve, glavni likovi na izdisaju, sve je potonulo u zaborav.

Spašavanje časti

Declan Hill je napisao knjigu “Namještaljka”, koja spada u sam vrh istraživačkog novinarstva, knjigu koja se bavi slabo poznatim i maglovitim svijetom nogometnih namještaljki, koje vlasti pokušavaju ignorirati, a sve tragove njihovih postojanja pomesti pod tepih, u ime spašavanja časti nogometne igre. U toj knjizi Declan Hill je Ljubi Barinu posvetio deset stranica sočnog štiva. Dočepao se Barinova iskaza sucu Philipponu, u kojemu piše: “Bernard Tapie, Claude Bez, Jean-Pierre Bernès i Ljubo Barin, kao posljednju crtu obrane izvlače rečenicu - svi su to činili, podmićivali suce... Darovi i seksualne usluge djeliteljima nogometne pravde uobičajeni su način poslovanja.” Te obrane im nisu pomogle jer je Claude Bez umro prije završetka suđenja, Bernard Tapie je odslužio godinu dana zatvora, a Barin je platio globu od 76.000 franaka, što je u odnosu na ukupnu svotu od 4,7 milijuna franaka, koliko je ispod stola bilo u optjecaju, beznačajna kazna.

O tim stvarima Ljubo Barin nerado govori. Čak i ako krene tom ulicom, “skrenut će na prvom raskršću” i morate ga dugo tražiti. Pitao sam se cijelo vrijeme razgovora jesu li doista te stvari izblijedjele iz njegova sjećanja ili je toliko prefrigan. Nisam saznao odgovor, ali tu priču je Barin zaključio:

“Ne tvrdim da sam kristalno pošten čovjek, ali sam pošteniji od 99 posto ljudi. Bio sam čovjek od povjerenja važnih ljudi, imao sam značajne funkcije, ali na funkcijama se ne zarađuje novac jer ti taj novac ne pripada. Čak i ako sjediš u loži glavnog šefa...”

Ljubo Barin nije poput mnogih gastarbajtera iz onih dana krenuo u svijet u prljavom kupeu drugog razreda s papirnatim koferom, nego kao filmski operater. Radio je u filmskim studijima u Münchenu, Düsseldorfu i Bruxellesu, tijesno se povezao sa židovskim lobijem, a u Belgiji se počeo baviti nogometnim menadžerstvom, što je odredilo njegov životni put. Po svjetonazoru je - nostalgičar.

“Nemojte me pitati za nacionalnu pripadnost, uvijek sam bio Jugoslaven, tako se i danas osjećam. Potresen sam činjenicom da je ovo jedna nesretna zemlja, puna predrasuda i vječnih sukoba. Bio sam na stadionu u Splitu kada je umro Maršal (kada govori o Titu, uvijek kaže Maršal, nap. p.) i fotografiju stadiona koji plače želio bih imati na zidu. Na žalost, nemam je. Bio mi je to najteži trenutak u životu. Kada bi Maršal dolazio u Split, organizaciju njegove prehrane vodio je moj stric, bio sam zaljubljen u Maršala. Često sam dolazio u Beograd i Split, manje u Zagreb, nekoliko puta sam ga susreo. Nedavno sam se rastužio kada su nas odveli na izlet u Kumrovec, u njegovu rodnu kuću. Bio sam duboko razočaran. Padala je kiša, bilo je neko sumorno raspoloženje, popio sam kavicu pokraj kuće gdje je rođen moj idol, sve to djeluje nekako jadno, ali moje poštovanje prema njemu i dalje traje. Rođen sam u Šibeniku, u Dalmaciji, ali i dalje govorim - ja sam Jugoslaven...

Slavna momčad

Susretao se i s Franjom Tuđmanom. Na molbu državnog poglavara doveo je u Zagreb, koji je tada bio u potpunoj izolaciji, momčad Olympiquea iz Marseillea, koja će godinu dana kasnije postati europski prvak. Za slavnu momčad su igrali Amoros, Desailly, Deschamps, Bokšić, Durand, Abedi Pelé. Pred 4000 gledatelja NK Zagreb je u Kranjčevićevoj ulici svladao renomirani francuski sastav 2-0 golovima Kvesića i Harmata.

- U to vrijeme avioni nisu slijetali u Zagreb, no ja sam povukao veze i u roku od 24 sata dobio dozvolu da tri aviona s igračima Marseillea dođu u Zagreb. Na Tuđmanovu zamolbu. Bernarda Tapieja doveo sam do Tuđmana, sjećam se da mi je Mladen Vedriš, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, nudio ček na 100.000 dolara za organizaciju utakmice. Nisam želio uzeti taj novac, rekao sam da on mora ostati u blagajni moje zemlje. Znam da me Tuđmanov savjetnik Hrvoje Šarinić nije volio jer sam prema Tuđmanu često bio kritičan i nisam ga naročito cijenio. Nisam želio igrati tenis na Cmroku jer ne volim namještene utakmice, volim pravi fajt. A tamo se činilo sve da poglavar pobijedi. Svi smo živjeli pod nekim direktivama, mene su političari prisilili da kupim kuću na Šestinskom vrhu. Nije mi se sviđala, bila je prevelika, ali moja je majka u njoj doživjela 100 godina...

Sudac teniskih mečeva najčešće je bio Ćiro Blažević.

- Ćiro je fakin, prostak, ne cijenim ga kao velikog trenera. On će zbog novca otići i u Prištinu ili Mursku Sobotu, takvu ljubav prema novcu vidio sam samo još kod Tomislava Ivića. Neugodno mi je govoriti o mrtvima jer se ne mogu braniti, ali bio je nevjerojatno narcisoidan i pohlepan...

Sjetio sam se - nakon jednog teksta u povodu Ivićeve godišnjice smrti nazvao me Ljubo Barin i ljutitim glasom rekao: “Ovo što ste napisali o Iviću daleko je od istine, on uopće nije bio takav kakvim ga prikazujete”. Ja znam kakav je, ja sam ga doveo u Ajax, ja sam ga preporučio Rinusu Michelsu. Njegove nogometne ideje su često bile bolesne, kada sam ga doveo u Anderlecht, najprije je skratio teren. Pitao sam ga znači li skraćeni i suženi teren i jednu šansu više za pobjedu. Mnogi ga danas veličaju, a Ivić ni približno nije bio tako dobar kao, primjerice, Diego Simeone, danas trener broj 1 u svijetu. Moj tip trenera bio je Biće Mladinić, odveo sam ga u Bordeaux i ostao je tamo šest godina. A Raymonda Goethalsa sam doveo u Marseille, taj “jebivjetar” je bio jedan od najvećih trenera uopće. No, kao i mnogi treneri, bio je dozlaboga škrt...

Nogometni čarobnjak

Ljubo Barin bio je poznat po nogometnim transferima. U Belgiju je odveo Dražana Jerkovića za 60.000 dolara i kaže da mu je “odozgo bilo zapovijeđeno da mu nađe klub u inozemstvu”. Iz Portugala je 1984. godine doveo Chalanu, nogometnog čarobnjaka, u Bordeaux je preselio i braću Vujović, odveo je Igora Bišćana u Liverpool. Puno godina prije transferirao je Mladena Ramljaka u Feyenoord, Stjepan Lamza je već imao ugovor na 200.000 dolara u Standardu iz Liègea, ali je pao s balkona Vile Rebar.

- O Zlatku Vujoviću ne bih puno govorio. U nekom časopisu je izjavio da sam mu ostao dužan neki novac, da je on sam obavio transfer. Najtužniji dio mojeg nogometnog života ipak je Štef Lamza. Znao je na nekim utakmicama biti odsutan, ali kada je bio inspiriran, onda je to bila nogometna rapsodija. Došao sam u Zagreb kao agent Standarda iz Liègea, dao sam kao polog 10.000 dolara Dinamovu direktoru Otti Hofmannu, dogovorili smo transfer i prije utakmice sam rekao Štefu: “Ti ćeš ovo sam riješiti!” Previdio sam samo jednu stvar, da će se napiti i pasti s balkona...

Vaš najveći transfer je prijelaz Igora Bišćana u Liverpool?

- Na tom transferu, koji je iznosio 24 milijuna DEM, najmanje sam zaradio. Pripalo mi je 3,500.000 maraka, ali ja od toga nisam imao nikakve koristi. Dvaput je Bišćan došao u ovaj dom, poljubio me, a ja sam mu rekao: “Nemoj me ljubiti, ne želim Judine poljupce. Jedno su poljupci i simpatije, a došao si praznih ruku. Kada sam vidio njegovu dvoranu za fitness u Liverpoolu, zgrozio sam se što su radili on i njegov kondicijski trener. Imao je još jednu manu: previše je vjerovao Zajecu. Dakle, na transferima se nisam obogatio, a mogao sam. Danas gledam kako nezreli roditelji odvlače svoju djecu u inozemstvo i upropaštavaju ih. Eto vam primjer Brekala. Njegova nadarenost je bezgranična, ali pristup njegovu talentu bio je amaterski. I tone u živi pijesak pohlepe...

Bili ste slijepo odani Hajduku?

- Nakon jednog neugodnog iskustva zakleo sam se da moja noga nikad više neće prekoračiti Hajdukov prag. I nije. Ostali su mi dužni stanovitu svotu novca (govori se o 700.000 DEM, nap. p.), moja majka je podigla novac iz banke i odnijela ga Titu Kiriginu. Nije htio potpisati da je primio taj novac, prevario je moju majku, što i nije bilo teško. Kada sam doveo Cosmos u Split, stadion je bio pun, ni igla nije mogla stati. Idući dan sam došao kod Ante Žaje, direktora Hajduka, i tražio svoj novac. “Ma, imaš ti Ljubo novca, ne treba tebi”, otpilio me Žaja koji je, kao i ja, rođen u Šibeniku. Od toga časa Hajduk je za mene mrtav...

Uhićenje u njemačkoj

Declan Hill piše da ste uhićeni na aerodromu u Düsseldorfu i sprovedeni u zatvor, ispitivao vas je sudac Philippon. Kao i Ćiru Blaževića.

- Nenadano su me uhitili u Düsseldorfu, u zatvoru sam proveo tri mjeseca i 16 dana i nisam osuđen. Tražio sam od francuskih vlasti da mi se ispričaju, tražio sam i novčanu naknadu, platio sam advokata 40.000 franaka, čamio u zatvoru i jedina je korist bila što sam usavršio francuski jezik. Zavolio sam taj jezik još u mladosti jer sam bio zaljubljen u profesoricu francuskog...

Ali Francuze baš ne volite?

- Vrlo su nezahvalna nacija, na njih se ne možete osloniti. Pretjerano su zaljubljeni u sebe. Eto, pokazalo se što sam često govorio, najveći problem francuskog, pa i europskog, nogometa godinama je bio Michel Platini. A najbolji učenik francuske nadmenosti bio je Vlatko Marković. Čitao sam da je želio nagovoriti Zlatana Ibrahimovića da igra za Hrvatsku. Lagao je, ja sam se bavio tim poslom i bili smo blizu, ali je onda Vlatko odrezao: “Ne dolazi u obzir, što će nam taj Bosanac!”

Rastali ste se i s Bernardom Tapiejem?

- Ah, Tapie? Ništa nije znao o nogometu, kao da sam ja svoju staru babu doveo na čelo velikog nogometnog kluba. Kada je izašao iz zatvora, nazvao me, a ja sam ga oprao: “Najtoplije ti zahvaljujem što si mi pomogao da dođem u tešku situaciju, zbog tebe sam kažnjen i pribijen na križ, a nisam smio biti, nisam ništa loše učinio”. Do 28. godine Tapie je bio nitko i ništa, onda je iza njega stalo nešto novca, bio je eksponent politike. Bio je na ručku s Tuđmanom u Zagrebu, koji sam ja organizirao, Franceku je trebao publicitet, Hrvatska se borila da izađe iz izolacije, naivno je vjerovao da Tapie može nešto napraviti. Tapie je povukao najbolji poslovni potez kada je kupio Alena Bokšića, specifičnog igrača koji bi i danas mogao igrati.

Jedan je od najboljih hrvatskih nogometaša? Ili je to bio vaš najveći prijatelj Dražan Jerković?

- Ne, 1962. godine slabo je odigrao meč protiv Čehoslovačke...

Možda Josip Skoblar?

- Na dobrom ste tragu, iako sam najviše volio Bajdu Vukasa i Dragoslava Šekularca.

Pokvaren svijet

Malo ste govorili o sebi, uglavnom o drugima. Nije bilo previše lijepih riječi, još manje pozitivnih likova. Postoji li danas u nogometu čovjek za kojega možete reći - evo gospodina?

- U tom je miljeu teško naći pravog čovjeka, to je vrlo pokvaren svijet. Bio sam naivan i zato sam platio danak. Bitan je samo novac, a ja se ne mogu osloboditi mišljenja da je velika erozija morala počela kada smo izgubili Tita. U tom “duhu” odgajamo mlade ljude, koji bježe glavom bez obzira. Bio sam član Veslačkog kluba Mladost, moj brat je bio predsjednik, kupio sam im dva čamca, podupro ih sa 50.000 eura. Raspoznajemo li uopće prave vrijednosti i pomažemo li mladim ljudima na pravi način, jesmo li svjesni da moramo nagraditi Glasnoviće i Sandru Kolak, a ne da snimamo filmove o bratoubilačkom ratu...

Razgovore o ženama i novcu sam namjerno zaobilazio. Nepristojno je govoriti o novcu, naročito ako ga je malo, a što se žena tiče, Barin je samo usput napomenuo da se iz Bordeauxa, nakon operacije srca, želio preseliti u Portugal zbog jedne pjevačice fada, obožavao je fado. Mnogi ljudi u Zagrebu, kojima je posuđivao novac, znaju da odlazim kod njega u Donju Bistru. I pitaju - je li Ljubo pitao za mene? Ne, ne pita, ali piše knjigu...

Iz drugih medija