U karijeri nogometnog novinara, nakon godina mehaničkog gutanja utakmica i rutinskog simultanog preskakanja daljinskim upravljačem s derbija na derbi, a dogodi se često da takvu kalorijsku XXL bombu smažete za samo jedno subotnje popodne, čovjeku se neizbježno zalomi “the trenutak” kada povjeruje da je sve već vidio, da na memorijskoj kartici nedostaje mjesta za nove doživljaje, da vozi na debeloj adrenalinskoj rezervi i da bi neistražene motivacijske bušotine valjalo potražiti možda čak u hokeju na travi gdje sin, uglavnom neuspješno, maše palicom.
Zaista, kakva bi se predstava trebala odigrati na tom zelenom nogometnom pravokutniku da me ošine poput groma i katapultira iz fotelje do plafona, upitaš se dok prebireš po bogatom katalogu utakmica “la lige” i Premiershipa.
Srušio Nemezu
A da pokušamo s ovom terapijom, zaviri vam tada Lionel Messi u dnevni boravak pa dopiše nekoliko novih uvrnutih poglavlja El Clasicu. Na početku te storije on pati jer u sinopsisu blockbustera i inače je red da neka grozna nemeza podlo gazi superheroja, a on pati, cvili i reži dok skuplja snagu za obračun. Marcelov lakat u lice, krv na ovratniku i rukavima dresa. Casemirovo perfidno stupanje po gležnjevima. U posljednjem času izbjegnut pokušaj amputacije potkoljenice Sergia Ramosa, rekli bi nekad televizijski komentatori - na otvorenoj sceni, otprilike na tragu IS-ovih egzekucija zabilježenih kamerom, sračunatih da vam pokažu kako će vam teror na kraju ipak izbiti iz glave ideju za otporom, volju za pobunom, glad za nadigravanjem.
Ipak, čim se malo konsolidira, naš junak kreće u diverzije kojima će ismijati brutalne neprijateljske nasrtaje na utvrđena pravila nogometnog ratovanja. Sklizne s loptom u nogama kroz labirint u Realovu šesnaestercu, kao Tom Cruise kroz mrežu laserskih prepreka u “Nemogućoj misiji”, prije nego što zabije za 1-1. Onako zdepast i riđobrad, bez asesoara u vidu plašta ili maske, više baca na šefa smjene u kakvoj mehaničarskoj radionici, ali svejedno doleti iz neke nedođije da u 92. minuti, časak prije odjavne špice, lansira pobjednički projektil u srce Mordora.
I ti nakon tko zna koliko vremena ponovno plutaš u bestežinskom stanju. Zahvaljujući jednom nogometnom geniju odbijaš se poput balona od kauča prema stropu, od zida do police s knjigama, i ne uspijevaš se nauživati tolike ljepote. Istini za volju, praćen zabrinutim pogledima ukućana...
Ako pitate potpisnika ovih redaka, premda ne morate, Lionel Messi čista je radost i najbolji nogometaš svih vremena.
Ništa u tom smislu ne može promijeniti podatak da je četiri dana prije trijumfalnog marša kroz Santiago Bernabeu stadion ispao iz Lige prvaka bez pošteno ispaljenog metka. Juventus se znalački ukopao na Camp Nou, izolirao Messija, isključio Suareza iz igre i dopustio Neymaru da se utopi u šarlatanski neukusnom soliranju (nevjerojatnih 46 izgubljenih lopti). Juventus je bez velike muke sačuvao tri pogotka prednosti iz Torina.
Dobro je da postoji Juventus kao paradigmatska priča o važnosti strategije u nogometu, set pravila o nuždi preciznog balansiranja između obrane i napada ako želite napasti najveće trofeje. Prošlo je već 12-13 godina otkako smo posljednji put gledali takve utilitarne filmove - rezultat kao majka svih bitaka - i već smo pomalo zaboravili na negledljivu Grčku s Eura 2004. ili na Zlatnu loptu stopera Fabija Cannavara 2006. godine. Za igru je generalno ipak puno važnije da se zatim pojavio i da još uvijek egzistira Lionel Messi, fenomen koji i nakon 500. pogotka za Barcelonu ostaje jednako nadahnut kao prvoga dana kada je skrenuo pozornost na svoj talent. U nekoj optimističnoj projekciji uživat ćemo u ovakvim prizorima još tri ili četiri sezone jer i Messiju vrijeme ide. U lipnju će navršiti 30.
Veliki su znali
Wunderkind iz Rosarija još je hormonskim injekcijama nabijao centimetre i tek je podizao glavu iz inkubatora La Masije kada je 2005. godine veličanstveni Ronaldinho na ceremoniji dodjele Zlatne lopte zblenuo nogometni svijet. “Hvala vam na nagradi. Ispada da sam najbolji na svijetu, iako nisam najbolji ni u Barceloni”, rekao je Brazilac i prostro crveni tepih mladiću čiji je nesvakidašnji talent dotad već sa svih strana ispipao na treninzima. Veliki igrači lako nanjuše jedni druge. Nešto teže si udjeljuju zvučne komplimente. Ronaldinho nije imao problema požuriti s priznanjem, danas znamo da nije pogriješio u procjeni.
Prešutni dogovor
Prošo je otad cijelo desetljeće, tijekom dekade Leo Messi dao si je u zadaću korigirati sve moguće nogometne knjige rekorda, ili se to barem tako kaže, jer Barcin nogometaš nikada nije bio ozbiljnije opterećen brojkama. Jedina njegova opsesija od prvoga je dana bila igrati, uživati, pobjeđivati, a svi oni miljokazi porušeni usput redali su se prirodno kao što se prirodno smjenjuju dan i noć. Dvije godine nakon Ronaldinhova proročanstva Messi je već na podiju, treći u poretku najboljih svjetskih igrača iza Kake i Cristiana Ronalda. Sljedeće sezone penje se stepenicu više, a od 2009. do 2013. monopolistički drži Ballon d’Or i još jednom ga osvaja 2015. godine. Premda u zbroju teče već deseta godina otkako si Ronaldo i Messi međusobno prepuštaju Zlatnu loptu kao nedodirljvi vladari igre - rezultat je zasad 5-4 za Argentinca - tek bi rijetke hrabre ptice tako gadno zastranile pa Cristiana Ronalda uvrstile u klub najvećih igrača svih vremena. Prešutni je dogovor u bijelom svijetu da za Portugalca nema mjesta u društvu Di Stefana, Pelea, Johana Cruyffa, Diega Maradone i “originalnog” brazilskog Ronalda. S Messijem su stvari od početka stajale drukčije.
Pokušate li proguglati Argentinca kao najboljeg igrača svih vremena, tražilica će vas baciti sve do 2011. godine. Barcelona pod vodstvom Pepa Guardiole taman je osvojila drugu Ligu prvaka u tri godine, a Osvaldo Ardiles, proslavljeni argentinski nogometaš i trener, svojeg je tada samo 24-godišnjeg sunarodnjaka već vidio boljim od Diega Maradone s kojim je dijelio svlačionicu nacionalne momčadi.
- Neko sam vrijeme vjerovao da je nemoguće prestići Maradonu, čak mi se i Pele činio nedostižnim, ali promijenio sam mišljenje. Danas sam siguran da će Messi produžiti u povijest kao najbolji igrač svih vremena.
Peleov je hendikep što je cijelu karijeru proveo u Brazilu gdje je klupski nogomet bio manje kompetitivan, dok je Maradona igrao u Argentini i Italiji u vrijeme kada pritisak nije bio tako strašan. Messi je cijelo vrijeme pod golemim pritiskom, utakmice Lige prvaka najbolji su primjer - rezonirao je Ardiles.
Istom prilikom odbacio je Ossie Ardiles i argument kojim protivnici godinama već diskvalificiraju Messija u priči o najboljem svih vremena. Onaj argument koji kaže da u kolekciji nema medalju svjetskog prvaka.
- Nema je ni Di Stefano, ali ga opet mnogi drže za najvećeg. Da ne spominjem Georgea Besta koji nikada nije zaigrao na Svjetskom prvenstvu, baš kao ni Ryan Giggs...
Ardilesovu priču u njegovoj domovini i danas će mnogi proglasiti plitkom jer su u kolektivnoj svijesti itekako žive slike Meksika 1986. godine kada je El Diego naprtio na ramena jednu relativno limitiranu momčad i s njom se herojski popeo na krov svijeta.
Njegov su genij sljedećih godina priznavali vodeći svjetski autoriteti, proslavljeni trener Vujadin Boškov razveseljavao je talijansku publiku osamdesetih živopisnim recenzijama poput one da “Maradona vidi autoput tamo gdje drugi igrači vide planinsku stazu”. Četiri godine nakon Meksika doteglio je Maradona na sličan način Argentinu u još jedan finale Svjetskog prvenstva, ali tamo ga je zaustavila Njemačka.
Retoričko pitanje
Kada bi trofej Julesa Rimeta uistinu predstavljao graničnik u ovom izboru, Pele bi s tri naslova prošetao do vrha.
Značilo bi to, međutim, da je priča reducirana za sljedeći kontekst: kada je 1958. prvi put postao svjetski prvak, Pele je stigao u Švedsku kao 17-godišnje čudo od djeteta i zablistao s dva gola u finalu; četiri godine poslije odigrao je samo jednu utakmicu, ozlijedio se i s tribina odgledao kako njegovi suigrači grabe prema tituli u Čileu; 1970. godine stigao je u Meksiko kao zvijezda jedne od najboljih momčadi svih vremena, zastava Zagallova “dream teama” s Rivelinom, Jairzinhom, Tostaom i Carlosom Albertom koja je na putu do naslova postigla 19 golova (Pele 4).
Lionel Messi jednom je stigao na prag Maradonine i Peleove slave. Bi li i službeno postao najveći da je Higuain u finalu zabio zicer Neueru?
Ili ga najvećim ipak čine predstave koje isporučuje u klupskom dresu u stankama između dva Svjetska prvenstva? Pitanje je, naravno, retoričko.
Umjesto eksplicitnog odgovora, nudimo vam citat portugalskog književnika Antonija Loba Antunesa. “Samo su tri ili četiri stvari važne u životu”, kaže Antunes. “Knjige, prijatelji, žene i... Messi.”