Kada ste shvatili da nećete u London?
- Ja sam se još prije mjesec dana pomirila s time da neću skakati u Londonu. Jednostavno, shvatili smo da nemamo vremena. Sada je došlo vrijeme da moram otkazati, neozbiljno je odugovlačiti s obzirom da postoji cura (Ana Šimić, op. a.) koja može ići tamo i koja je zdrava. Kada smo u subotu tata i ja sastavili priopćenje za javnost, otišla sam odmarati pa sam prve reakcije zapravo prespavala. Kada sam se probudila, tata mi je rekao da je naša objava baš snažno odjeknula.
Boli li taj lijevi zglob toliko jako?
- Boli, naravno da boli. Da nije tako, ne bih otkazala London. Stvorila se slika u medijima kao da sam ja odlučila propustiti Olimpijske igre. Nije to bila moja odluka jer nisam imala izbora. Trenirala sam stalno, nisam propustila niti jedan dan treninga, osim kada sam morala zbog putovanja u Švedsku na liječenje.
Kako izgledaju ti treninzi?
- Sve radim normalno, desna noga mi je zmaj. Tata se potrudio da smisli vježbe na posebnim spravama na kojima ne opterećujemo zglob i Ahilovu tetivu, ali svejedno radimo i lijevu nogu. Stvarno ne mogu reći da mi je tijelo u lošem stanju, dapače, i to je ono što me zapravo izvuklo. Što se tiče sati koje treniram tjedno, mislim da nikada nisam radila više.
Koji je najveći motiv takvom ritmu treninga?
- Spremam se za fazu u kojoj će nestati ta bol i u kojoj ću se moći vratiti na skakalište. Želim maksimalno skratiti taj proces prilagodbe. Vjerujem da se nije dogodila infekcija, da bih već odavno bila u punom pogonu. Postoji tu još mnogo stvari za koje javnost ne zna, mnogo upitnika i boli koje su se dogodile nakon operacije. Rekli su mi da je to operacija nakon koje se može početi trenirati nakon dva mjeseca, a nitko mi nije rekao koliko bi to zapravo moglo boljeti. Zato mislim da sam u glavi pomalo olako shvatila tu operaciju.
Koji vam je bio najteži trenutak u procesu oporavka?
- Kada sam se probudila 10. svibnja i nisam mogla hodati, mislila sam da bi moglo biti jako loše. Bila sam sretna nakon odlaska u Švedsku i vijesti da je riječ samo o infekciji. Naravno da mi je žao zbog Londona, ali ako je ovo najgore što će mi se dogoditi u sportskoj karijeri, onda sam zapravo jako sretna.
Jeste li požurili s povratkom?
- Zbog ozljede mi se promijenila cijela dinamika skakanja pa sam morala jače raditi. Uslijed tog jačeg rada dogodila se ta nesretna infekcija zbog koje sam morala mirovati. Ipak, neusporedivo je to s opasnošću koja bi mi prijetila da je infekcija ušla u kost. U tom bih slučaju morala propustiti ne samo ovu, već i sljedeću sezonu.
Kako prognozirate skok u vis na Olimpijskim igrama?
- Nema veze što ove sezone nije bilo mnogo skokova preko dva metra. Moguće je da cijela sezon bude jedna, a Olimpijske igre sasvim druga priča. Ako ne padne kiša, trebali bi rezultati biti iznad prosjeka. Pogledajte prošla velika natjecanja i vidjet ćete da je bilo tako. Na EP-u u Barceloni 2010. (1. Blanka 203 cm, 2. Green 201, 3. Friedrich 201), OI u Pekingu 2008. (1. Hellebaut 205 cm, 2. Blanka 205, 3. Čičerova 203) i SP-u u Osaki 2007. (1. Blanka 205 cm, 2. Di Martino 203, 3. Čičerova 203) su se medalje dijelile iznad dva metra, nemojte se čuditi ako se i u Londonu dogodi nešto slično.
Hoćete li otići turistički na Olimpijske igre?
- Ne pada mi na pamet ići u London. To je kao da imate ranu pa, eto, kada već boli, zašto na nju ne staviti još malo soli. Mislim da to stvarno nema smisla. Kada bih otišla tamo, osjećala bih se kao da sam umirovljena, kao da idem tamo kao promatrač ili stručni komentator.