Nakon nekoliko složenih operacija u Glasgowu, u koji je prebačen iz bolnice u Kirkcaldyju, Tonči se, srećom, osjeća puno bolje i oporavak teče u skladu s njegovim i željama njegovih najbližih.
Buzov je tijekom utakmice u srazu "jedan na jedan" sa suparničkim igračem doživio tešku ozljedu vratnog dijela kralježnice kakva se događa jednom u milijun sličnih slučajeva. Nakon tog sudara, koji je za ragbijaške prilike izgledao potpuno bezopasno, Tonči je u nesvijesti ostao ležati na travnjaku, a utakmica protiv Kirkcaldyja je prekinuta.
"Liječnici su mi rekli da sam na mjestu mogao ostati mrtav, te da mi je u najmanju ruku prijetila potpuna paraliza. Na kraju ispada da sam imao i sreće", prisjeća se Tonči, s kojim je u Glasgowu njegova djevojka Ana Čulić, koja je u Glasgow došla prije nesretne ozljede izabranika njezinog srca.
Splićanin se s primjetom nelagodom u glasu prisjeća detalja nesreće:
"Sada je sve u redu, pokušavam već i uspijevam hodati bez štaka. Desnu ruku još ne mogu stisnuti, cijelim mi tijelom još prolaze trnci, no to je, kažu liječnici, normalno kod ozljede vrata. Sjećam se da sam ležao na travi i nisam mogao pomaknuti glavu niti za milimetar. Sreća je što igram u Glasgowu u kojem je jedna od najboljih bolnica u Europi za takav tip ozljeda. Smiješno je što sam milijun puta imao sličan sudar, no ovaj me je puta protivnik primio oko vrata i nespretno povukao. Pao sam točno na čelo pod najgorim kutem s teretom mojeg i njegovog tijela. Prvo što su mi liječnici rekli je da sam mogao na mjestu ostati mrtav. Čak 90 posto takvih ozljeda na kralješcima od C1 do C6 je smrtonosno. Ja imam frakturu na C2-C3..."
Škoti su, kaže Tonči, maksimalno korektni:
"Svi trče oko mene, napravili su sve što je u njihovoj moći da mi pomognu. Pod ugovorom sam, ne trebam brinuti ni za što. Već za 10-15 dana izaći ću iz bolnice i imat ću terapije kod kuće, a stan mi je, također sretnim slučajem, u blizini bolnice u kojoj sam sada. Prozor mi gleda na bolnicu. Zasad ipak neću tako brzo doma u Split".
Buzov je zaista imao sreću u nesreći iako je njegov slučaj podsjetio na onaj stolnotenisačice Sandre Paović, koja je također bila “na rubu” s ozljedom istog tipa kad je u Francuskoj doživjela saobraćajnu nesreću.
"Sjećam se toga, no vjerujem da je ona gore prošla u toj nesreći. Ja vjerujem da ću se brže oporaviti. O povratku ragbiju, naravno, još ne razmišljam. Bit će što bude, zaključio je optimistični Tonči, ali uz razumljivu blagu dozu gorčine:
"Reprezentacija uskoro igra protiv Izraela u gostima i u mojem Splitu protiv Malte (7. i 14. studenog, nap.a.). Naravno da mi je žao što neću moći pomoći. Ponovit ću, bitno je da je glava na ramenu...
"Samo puka slučajnost i trezvena reakcija Hillsovog fizioterapeuta Michaela McIntyrea, Kirkcaldyjevog klupskog liječnika Keitha Fergusona i suigrača, napadača dr. Calluma Stovea, koji je igrom slučaja liječnik neurolog, spasili su našeg kapetana od fatalnih posljedica. To se često događa ako se nestručno pomaže unesrećenima kad je vratni dio kralježnice u pitanju", rekao je Većeslav Holjevac, tajnik Hrvatskog ragbi saveza, koji je bio posjetio Buzova u bolnici u Glasgowu gdje je dobio konkretni "raport" nadležnih...
“All Blacksi” su najbolji, najviše volim Argentince
Bez Buzova kao ponajboljeg igrača, našim ragbijašima bit će puno teže protiv Izraelaca i Maltežana, no on će im podršku dati iz bolničkog kreveta. Jednako tako iz kreveta Tonči prati ragijaški SP koji se odvija u susjedstvu u Engleskoj:
"Južna je hemisfera trenutačno puno bolja te nitko od Europljana nije ušao u polufinale. To je i očekivano, a ja vjerujem da će do zlata opet doći Novi Zeland. “All Blacksi” su najbolji, ali meni su najdraži srčani Argentinci. Bilo mi je žao Škota kad su nesretno ispali od Australije. Cijela je bolnica tada bila pred TV ekranima jer je Škotima ragbi sport broj jedan. Samo je ovdje kod mene u Glasgowu nogomet više na cijeni, ostatak zemlje živi samo za ragbi..."