Sportski porazi i kulturni dobici

U švedskom gradiću Landskrona 12. rujna 1990. odigrala Farski Otoci pobijedili su Austriju 1:0. Za autonomnu skupinu otoka na atlantskoj pučini u sklopu Danske - legendarna pobjeda, a za Austriju - jedan od najtežih sportskih poraza prošlog stoljeća.

U Beču su ga se prisjetili i ovih nogometnih dana tako što je su u prestižnoj Muzejskoj četvrti (Museumsquartier) postavili izložbu suvremene umjetnosti Farskih Otoka na kojoj je pokoji eksponat nastao i kao umjetnički izraz sportskog mita. Tako je malo i u nogometnom svijetu inače potpuno beznačajno otočje, zahvaljujući jednoj utakmici prije 18 godina, dobilo priliku predstaviti svoju umjetnost u jednom od najvećih kulturnih i umjetničkih svjetskih središta. Austrijanci su se, pak, pokazali plemenitim sportskim gubitnicima koji su svoj sramotni poraz od nogometnih autsajdera pretvorili u kulturni dobitak jednom egzotičnom i zanimljivom izložbom koja, inače, traje čitavo ljeto, sve do 7. rujna.

Bilićev uzdah ‘koji je frajer gol dao’ za mene je najljepši sportski potez sinoć završenog Eura

Ovaj bečki primjer izvrsno pokazuje kako sportski megdani mogu stvoriti vrlo čvrste, a vidimo i trajne veze među zemljama. Primjerice, poput veze stvorene između Hrvatske i Turske 20. lipnja dramatičnim porazom jednih i pobjedom drugih. Usput, moram odati priznanje jednom, čini mi se, nedovoljno isticanom i komentiranom, a meni osobno najvećem sportskom potezu Slavena Bilića na sinoć završenom natjecanju. Odmah nakon utakmice, na izlazu s bečkog nogometnog travnjaka, Bilić je stao pred kameru. Govorio je o vlastitom porazu kao neodvojivom dijelu čudesnosti nogometne igre i nije se dao navući na sugestije novinara o nepravdi, nego je, umjesto lamentiranja o (ne)zasluženosti hrvatskog poraza i turske pobjede, s neskrivenim divljenjem i poštovanjem izrekao i ovo: ‘Kakav je frajer gol dao!’

Na kulturno kapitaliziranje ovog posljednjeg preplitanja sportskih puteva i nogometnih sudbina Hrvatske i Turske neće se, srećom, morati čekati čak 18 godina. Zapravo, to i nema veze sa srećom, nego s maštom i sposobnošću jednog iznimno vještog diplomata. Hrvatski vicekonzul u Istanbulu Krešo Glavač nije čekao tu utakmicu, nego je već dan nakon turske pobjede nad Češkom, kojom je Turska postala hrvatski suparnik u četvrtfinalu, isposlovao jedno sjajno kulturno predstavljanje Hrvatske na Bosporu. Osim što, kao diplomirani turkolog, većinu turskih vrata uspješno otvara već i znanjem turskog jezika, naš je vicekonzul, kako mi je sam ispričao, taj dan naišao i na nogometnom euforijom dodatno razdragano i rašireno srce Yunusa Aydina, ravnatelja svih turskih palača i muzeja pod državnom upravom. Pod njegovim je nadleštvom tako i jedan od najprestižnijih, najreprezentativnijih, te ne samo kulturno nego i politički najznačajnijih izložbenih prostora u Istanbulu. To je rezidencijalna galerija palače Dolmabahçe, raskošne građevine koja je polovicom 19. stoljeća sagrađena na samoj zapadnoj obali Bosporskog kanala kao rezidencija sultana. Uz to, osim što je zbog svoje raskoši (u koju spada i divovski luster - dar kraljice Viktorije) obavezna postaja svakog ozbiljnog turističkog razgledanja Istanbula, Dolmabahçe je za današnje generacije Turaka i mjesto hodočašća kao mjesto na kojem je 1938. umro otac suvremene Turske Mustafa Kemal Atatürk.

Ukratko, galerija u kojoj se termin čeka i po dvije-tri godine, koja se u pravilu nikada ne iznajmljuje diplomatskim predstavništvima i u kojoj svaka izložba mora dobiti blagoslov i iz središnjice državne uprave u Ankari, u samo jednom, za Tursku sretnom nogometnom danu, dodijeljena je Hrvatima za izložbu “Istanbulskog dnevnika”, najnovijeg ciklusa zagrebačkog slikara Tonija Franovića. Otvorenje je bilo već 23. lipnja i poslužilo je kao iznimno lijepa umjetničko-diplomatska proslava hrvatskog Dana državnosti u najelitnijem prostoru Istanbula. Naravno, izložba bi bila otvorena sve da su i Hrvati tri dana ranije pobijedili u Beču. A ovako, nakon što su nas pobijedili, Hrvati su Turcima, nema sumnje, još draži. To bi svakako trebalo i kulturno kapitalizirati i na svaki način iskoristiti i 2010. godine. Južna Afrika će za vatrene navijače biti jako daleko, ali zato je mnogo bliže Istanbul koji će te godine biti europska kulturna prijestolnica i u kojem sada također svi prepoznaju crveno-bijele kockice.

Branimir Pofuk