Tegobna natezanja oko sudjelovanja Srbije na summitu o suradnji i perspektivama postjugoslavenskih zemlja s EU, u suorganizaciji Slovenije i Hrvatske, na Brdu kod Kranja trajala su do samog početak konferencije i zamarala su i regiju i Bruxelles, koji ionako na ovaj dio Balkana ne gleda baš blagonaklono. Još ga smatra marginama europskog ponašanja te mjestom permanentnih sporova. Kamen spoticanja bilo je sudjelovanje Kosova na konferenciji u statusu neovisne države, što Srbija (nije neshvatljivo), nije željela prihvatiti.
Srbija je željala svesti Kosovo u okvire Rezolucije UN-a 1244, odnosno i dalje ga tretirati kao “UN-ov protektorat” što, koliko god se to nekome sviđalo ili ne, više nije realno stanje stvari na terenu. Osim toga, Srbija se ovako postavila jer će se u svibnju ili lipnju u Sarajevu održati za EU puno važnija regionalna konferencija koju organizira trenutna predsjedateljica Španjolska, koja ne priznaje neovisnost Kosova. Navodno za ovakvo ponašanje Beograd ima prešutnu suglasnost Madrida.
No, problem Srbije, točnije administracije predsjednika Tadića, jest to što je Kosovo stavilo u središte svih srpskih odnosa, i unutarnjih i međunarodnih, a pogotovo mjerom odnosa u regiji, gdje su sve zemlje osim BiH priznale neovisnost Kosova. Tu je činjenicu Srbija prihvatila prilično bolno i otvoreno je zbog toga kivna na nekadašnju jugosubraću.
Takvim svojim odnosom - u kojemu je Kosovo (barem za unutarnju uporabu) pretpostavljeno putu u EU - Srbija praktički igra na jednu kartu. “Hardliner” srbijanske vladajuće politike Vuk Jeremić rekao je da Srbija između EU i Kosova bira Kosovo, ali “da nije pošteno dovoditi Srbiju u tu dilemu”.
U začaranom krugu
Iz europskih prijestolnica Beogradu stalno šalju poruke da “mora uspostaviti dobrosusjedske odnose s Kosovom”, što tamo ne primaju kao dobronamjerne pozive. I europarlamentarac Jelko Kacin, inače sklon Srbiji, u vezi s tim poručio je da je Srbija suverena država “koja sama može određivati tempo svojih odnosa s EU”.
Srbija se dovela u poziciju da postane talac tog “kosovskog pitanja” koje je sama postavila. Začarani krug iz kojeg ne može izaći. Čak ni oslanjanje na Rusiju nije više sigurno.
Na najave da bi Srbija mogla u NATO reagirao je ruski ambasador pri Sjevernoatlantskom savezu Dmitrij Rogozin, rekavši da je “Rusija protiv širenja NATO-a te ako Srbija želi u njihovo članstvo, onda će i Moskva preispitati svoj odnos prema Kosovu”.
Razumljivo je da Srbija ne želi priznati neovisnost Kosova, da pokušava na različite načine spriječiti daljnja priznanja te ih onemogućiti da uđu u važne međunarodne institucije, ali istodobno zanemaruje važnu činjenicu da je Kosovo priznalo gotovo 70 država, među kojima su SAD, Australija, Kanada, Njemačka, Britanija, Francuska, Italija i još 18 članica EU, te pet od sedam susjeda.
Srbija je nedavno obznanila “tri prioritetna stupa” svoje vanjske politike, među kojima je i “Srbija regionalni lider”. Koliko je to pretenciozno, pogotovo na našem prostoru, gdje je konkurencija u megalomaniji malih velika, ali i tragikomčina - ne treba trošiti riječi.
Sjetimo se samo Tuđmanove fantazmagorije o Hrvatskoj kao regionalnoj sili ili priča o Hrvatskoj kao lokomotivi regije. Srbija bi nerado bila tek vagon u toj, recesijom opterećenoj kompoziciji.
No, činjenice su ovakve: Srbija je trenutno u sukobu i prijeporima sa svim postjugoslavenskim državama, što je svakako u suprotnosti s izraženim i deklariranim liderskim ambicijama.
Zato neki ovdašnji diplomati smatraju da je Srbija toliko ustrajala u svojoj nakani ne samo zbog Kosova nego i zato što je dodatno željela poljuljati kredibilitet dvaju suorganizatora koje smatra konkurentima svom ambicioznom planu. No, Srbija je postala naporni troublemaker u regiji, a ne predvodnik. Sa svima je u napetim odnosima. Krenimo od zapada prema jugoistoku.
Zamjerili se i deželi
Srbija je sa Slovenijom imala korektne odnose, ali tijekom priprema “balkanskog summita” uspjela se zamjeriti i deželi, koja je imala velika očekivanja od sastanka koji joj je u Bruxellesu trebao vratiti poziciju medijatora Balkana narušenu blokadom hrvatskih pristupnih pregovora.
S Hrvatskom je postojala šansa da se izglade odnosi s novim predsjednikom. No, prvo je Beograd, nerazumno, između dva predsjednička kruga uputio protutužbu za genocid, iako je novi predsjednik Josipović u kampanji slao poruke u kojima se između redaka moglo iščitati da Zagreb nije nespreman razmotriti povlačenje svoje tužbe.
Zatim je na Josipovićevu pruženu ruku Tadić netaktično odgovorio uvjetovanjem svog dolaska na inauguraciju nedolaskom Fatmira Sejdiua. Doduše, na mnogim drugim, pa i političkim razinama hrvatsko-srpski odnosi funkcioniraju. Parlamentarne delegacije se susreću, policije izuzetno dobro funkcioniraju, kulturna razmjena je na zavidnoj razini.
Nadalje, s BiH su odnosi zaoštreni, do te mjere da u Sarajevu govore da je Srbija “još uvijek prijetnja miru u regiji”.
Bošnjacima se nije svidjelo što je Tadić najave Dodikova referenduma o izdvajanju Republike Srpske benevolentno “nazvao unutarnjom stvari BiH”, iako je Dodik češće s Tadićem nego u svom uredu u Banjoj Luci.
Najlošije s Podgoricom
Nadalje, srbijanska Skupština želi prihvatiti međunarodnu Deklaraciju o Srebrenici, ali da se iz njezina sadžaja izbaci najbitniji termin - “genocid”.
Smirenju nije pridonijela ni tjeralica za Ejupom Ganićem koji je zbog toga bio u londonskom pritvoru, a Beograd je tražio njegovo izručenje.
S Crnom Gorom odnosi su najlošiji. Srbija je čak bila povukla svog ambasadora. Preko tamošnjih srpskih stranaka Srbija želi opozvati priznanje Kosova, što u Podgorici smatraju miješanjem u njezine unutarnje stvari.
Beograd otvoreno napada Mila Đukanovića da je u sprezi s mafijom te zamjera Crnoj Gori da štiti kriminalce za kojima su u Srbiji raspisane tjeralica. Đukanović te napade smatra ne samo objedom nego i napadima na crnogorsku državnost.
Srbija je makedonskog ambasadora proglasila personom non grata kada je ta zemlja priznala Kosovo te uputila demarš kada je s Kosovom potpisala sporazum o granicama, a “Srbija nije bila u to uključena”.
