Stipe Mesić poslao bi hrvatsku vojsku preko granice u Bosnu i Hercegovinu da intervenira protiv eventualnog srpskog referenduma. Nevjerojatnu ideju brani brigom za opstanak susjedne države: “Kada bi Milorad Dodik referendumom o odcjepljenju srušio Daytonski sporazum, odmah bih vojskom prekinuo koridor u bosanskoj Posavini”, rekao je novinarima u neformalnom razgovoru. Sreća da Mesić uskoro više neće biti predsjednik Republike. Jer bi Hrvatska ponovno - kao u vrijeme Tuđmana - mogla biti uvučena u krvavu avanturu u Bosni i Hercegovini.
Prijetnja vojnim napadom na teritorij druge države predstavlja žalosno obnavljanje ratnohuškačke retorike, kakva se u tako zaoštrenom obliku nije čula već desetak i više godina. Pogotovo ne s hrvatske strane. Jezikom bržim od pameti Mesić je tu prednost uspio poništiti.
Ništa tu ne vrijedi pozivanje na činjenicu da je Hrvatska jamac Daytonskog sporazuma. To joj sigurno ne daje za pravo na zveckanje oružjem i sulude najave da “ni oružane bitke još nisu isključene”. Naravno da je politika Milorada Dodika opasna po Bosnu i Hercegovinu i stabilnost regije. Ali ni Mesićevo često preglasno, često osobno obojeno, sada i ratničko pripetavanje s Banjom Lukom sigurno ne koristi.
Svojim nadvikivanjem preko granice hrvatski se predsjednik spustio na Dodikovu razinu. Jedan prijeti odcjepljenjem, drugi vojskom. Rezultat je obnavljanje predratne atmosfere. Odlazeći šef države snažno je pomogao i stvaranju hladnoratovskog ozračja u odnosima između Hrvatske i Srbije.
Njegovo ponašanje posljednjih mjeseci predsjedničkog mandata Milorad Pupovac nazvao je guranjem Beogradu prsta u oko: njegovim se inzistiranjem Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde pojavila u ulozi advokata suverenog Kosova, slijedio je provokativni posjet Prištini, pa pomilovanje Siniše Rimca, počinitelja nekih najgnjusnijih zločina protiv srpskih civila, na koncu stalno dociranje Dodiku i srbijanskom predsjedniku Tadiću…
Svome nasljedniku na Pantovčaku Mesić je odnose s prvim susjedima neočekivano zakomplicirao. Što startnu poziciju novog predsjednika sasvim nepotrebno otežava. Sudeći po postizbornim izjavama, regionalna će se politika Ive Josipovića razlikovati od Mesićeve. Beograd će mu, najavio je, biti jedna od prvih destinacija. Novu politiku prema Srbiji gradi na nekoliko premisa. Prvo, Hrvatskoj su dobri odnosi sa Srbijom prioritet. Priznanje Kosova stoji, nitko ga ne dovodi u pitanje, ali Hrvatska, kaže Josipović, mora imati razumijevanja za srpske frustracije s vezi s Kosovom. Drugo, dobri odnosi Zagreba i Beograda uvjet su stabilnosti regije.
Okupljanje regije kontra Srbije nije njegova politika. Treće, gestama dobre volje valja stvarati uvjete za rješavanje godinama otvorenih problema. Između ostalog i za, u posljednje vrijeme jako potencirano, pitanje sudbine obostranih tužbi za genocid. Tužbe ne pridonose poboljšanju odnosa i predsjednik Josipović svome će kolegi Tadiću, kaže, predložiti da se problemi riješe “tako da tužbe budu nepotrebne”.
Njegov konstruktivan stav međunarodna zajednica prati s velikim zanimanjem i odobravanjem. Mesićeve neodgovorne i po Hrvatsku štetne izjave pojačat će mu pljesak dobrodošlice.
