Danas se u nekim kalendarima spominju zaruke Josipa i Marije. Evanđelist Matej piše o Isusovu rođenju: “Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom” (Mt 1,18). Luka bilježi da je Bog poslao anđela Gabrijela “u Galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, kome je bilo ime Josip” (Lk 1,26-27). Matej u Isusovu rodoslovlju piše da je Josip “muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist” (Mt 1,16). Kad se dvanaestgodišnji Isus bio tri dana zadržao u Hramu, Marija bez okolišanja kaže: “Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2,48). Isti Luka zove Josipa i Mariju Isusovim roditeljima (Lk 2,41), a opet je iz istog evanđelja izvjesno da Josip i Marija nisu imali tjelesne bračne veze, jer Marija pita anđela koji naviješta Isusovo začeće: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?”
Ipak, evanđelja baš po Josipu Isusa zovu Sinom Davidovim. Jer, Josip je potomak Davidov, dok se o Marijinu obiteljskom, odnosno plemenskom podrijetlu ništa ne bilježi. Eto, na Isusu i s Isusom ispunjaju se obećanja koja je Bog dao Davidu!
Evanđelja to ne bilježe slučajno. Isus je zakonski potomak Davidov, jer je Marija u zakonitom braku s Davidovim potomkom Josipom.
Podrijetlo se ne računa, kako bismo danas rekli, po genetskom kodu - nego po zakonitom braku. Ali vjernici odmah slute da je taj brak bio više od dokumenta, da su Marija i Josip bili pravi zaljubljeni par koji je znao biti sretan u potpunom predanju bez spolnog darivanja.
To može na prvi pogled djelovati neprirodno, a bilo je zapravo natprirodno - ne samo ljudski nego više od ljudskoga. Previše je u povijesti spolnih veza iz sebične strasti bez ljubavi - ovdje se dogodila plodna ljubav bez spolne veze! Oboje su u tom darivanju bili više nego sretni. Nisu živjeli u bolnom odricanju nego u radosnom darivanju.
Zaruke su kod židova zakonski bile kao i brak, pa se izrazi u evanđeljima i ne razlikuju. On je muž i roditelj - ona je majka i zaručnica.
Taj podatak se ističe ne za poniženje spolnosti nego kao poziv da bračna ljubav može biti lijepa i bez trajne težnje za zadovoljavanjem nagona. Blago onima koji u tome uspijevaju.
