Ma, to je običan škart! Ja se u tome neću voziti - mora da je zaključio Andrija Markić, novi direktor Zračne luke Zagreb, čovjek ozbiljnih godina i iskustva nakon što je deseti put u mjesec dana izašao iz automobila negdje nasred ceste, pokupio svoju aktovku i digao prst kako bi stopirao i stigao na sastanak. Ili gdje god da je već išao.
Kada se automobil nakon toga pokvario još jednom, bio je to samo dodatni argument da odustane od ‘folcvagena’ i kupi si drugu marku, Audi.
- Auto koji ti se pokvari 10 puta u mjesec dana ne valja ništa. Stojadin je bio bolji. Taj je vozio i sa šrafcigerom u prozoru, iberlauf ispod motora i gume sa sto tisuća kilometara, ali se nije predavao. Samo da nije bio toliko nespretan s dvoje vrata, da je barem imao četvero. To su bili automobili, a ne ovaj šminkerski poluproizvod, taj Phaeton, za to treba tužiti proizvođača, svima razglasiti da ne kupuju Volkswagen jer se auto raspada u roku od godine dana, sa samo sto tisuća kilometara i redovitim servisiranjem - zasigurno je gunđao ozbiljni menadžer koji je došao pokazati da je bolji od onoga raspikuće prije sebe. Istodobno se taj spomenuti rasipnik sigurno negdje zadovoljno cerekao kako se riješio pokvarenog automobila i zaguljenog posla u kojem se dobar auto uspije uništiti u godinu dana, a kamoli neće i dobar menadžer kojemu ne znaju reći ni hvala za dobro obavljeni posao.
Uspješan i smijenjen
Tog su smijenjenog tipa, Boška Matkovića, opisivali kao skupocjenog šminkera, ali mu nisu mogli odreći činjenicu da je iz gubitaške firme uspio napraviti kompaniju koja posluje s dobicima. Jest da to nije trebao učiniti jer firma koja propada, a pripada i Zagrebu i državi kao narečeni zagrebački aerodrom, može propadati koliko god sama želi, ali će trebati cijeli niz godina da se ugasi i izbriše iz sudskog registra. Nešto kao HŽ, ZET i slične kompanije čiji je saldo poput neograničenog minusa na računu radi kojega u stvarnosti nitko ne odgovara. A plaćaju građani. Za takve je firme dobro što nemaju konkurenciju, a dok je tako, poslovni su uspjesi koliko neupitni toliko i nebitni.
Priča o uspješnom i smijenjenom direktoru kaže i da je bio vješt i u pregovorima o vlastitom ugovoru pa je osim plaće od 40 tisuća kuna uspijevao naplatiti i promociju aerodroma na svjetskim tržištima te dodatak za povećani opseg posla. To s dodatkom za veći opseg posla nije sporno, svaki rad treba platiti, a osobito prekovremeni i dodatni. Gazde u ovoj zemlji vole zaboravljati platiti svojim zaposlenima ono što ovi odrade pa svakog koji uspije naplatiti takav posao treba držati kao borca za radnička prava, iako je Matković zbog šminkerskog pristupa životu teško zamisliv maneken radništva. Čak i na drugi pogled. Na sličan način ne bi trebalo biti sporno ni da dobrog menadžera treba platiti jer je korisniji od tipa koji je škrt na svojoj plaći, a firma mu, zajedno s radnicima ispred nje, završi u Dnevniku. I tu negdje završava priča o smijenjenom direktoru iz Phaetona.
Suprotnost hohštapleru
Novi direktor, Andrija Markić, sušta je suprotnost omrznutom hohštapleru. Taj neće pasti na troškovima. Njegov ugovor je tajna, kao i njegovi bonusi na plaću. To nitko neće saznati, a kamoli oni koji ga plaćaju, građani. Niti plan poslovanja aerodroma.
Odlučio je vratiti Phaeton i rentati novi automobil, Audi. To je štednja koju treba patentirati jer je jeftinije od Phaetona, a ipak primjereno direktorskoj guzici. Taj će Audi mjesečno koštati devet tisuća kuna, sasvim odgovarajuće cijeni leasinga za auto od pola milijuna kuna. Tim se automobilom zasigurno puno bolje vozi nego u autobilu koji košta, recimo, tri stotine tisuća kuna i za koji je leasing puno manji, kao što su bili ministarski Passati iz Račanove vlade. Dodatno, u njemu nema ni truna od onoga prije direktora, dakle nema ni njegove zle kobi ni karme. To je novi auto za novog direktora. Ovaj direktor nema ni službeni mobitel. Koristi samo svoj i vjerojatno nikoga ne zove. Ili je sasvim lud pa telefonom financira aerodrom. Ali ne dopušta ni da ga novinari koje on nije odabrao za razgovor zovu nakon 16 sati. Koga se vraga njega ima što pitati nakon 16 sati poslijepodne, a kamoli gnjaviti oko Audija! Zna se do kada je radno vrijeme, zna se do kada smiju zvati novinari, a do kada putnici i gotovo. Samo što sve sluti na to da će to biti do onog Dnevnika.
Boris Vlašić
