Prije 50 godina, 10. veljače 1960. umro je kardinal Alojzije Stepinac kao zatočenik u Krašiću. U lepoglavskoj kaznionici proveo je vrijeme od 1946. do 1951. Bio je optužen za suradnju s okupatorima, odnosno ustaškim vlastima, posebno u prisilnom prijelazu u Katoličku Crkvu pravoslavnih i Židova. Ništa mu nije bilo dokazano, pa će u slobodnoj hrvatskoj državi Hrvatski sabor odmah službeno proglasiti da nije bio kriv.
Tito se s tim suđenjem zaletio misleći da uklanja suparnika. No Titov se grob zaboravlja, a Stepinčev je u zagrebačkoj katedrali sve slavniji. Stepinac je širom svijeta poznat i priznat kao najhrabriji protivnik fašističkog i komunističkog nasilja u cijeloj Europi onih desetljeća.
U slavnom pohodu Republici Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. ga je na Mariji Bistrici 1998. svečano uvrstio među blaženike. Alojzije s drugim krsnim imenom Viktor - što znači Pobjednik - ulazi u povijest kao pobjednik.
Onaj sud nije htio da se čuju svjedoci o njegovom pomaganju progonjenima od ustaških vlasti. A on je pred Pavelićem žestoko prosvjedovao protiv zločina, a ustaški logor u Jasenovcu proglasio je “najvećom sramotom za Hrvatsku”. Kad je, pak, riječ o navodnom prelaženju Srba i Židova u Katoličku Crkvu, što su ustaše provodili da zatru te narode - Stepinac je u posebnom dopisu župnim uredima istaknuo da u tom “vremenu ludila i divljaštva” svakom daju potvrdu kao da je pristupio Katoličkoj Crkvi i neka te “prijelaznike” ne opterećuju nikakvim ispitima.
Jer, napokon, “pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene”. Crkveni prosvjed progonjene ne bi bio spasio, a “uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude” - istaknuo je nadbiskup u dopisu svim svećenicima.
Komunisti su sve to znali ali su - poput ustaša - htjeli nad Crkvom vladati. Stepinac im se s glavninom svećenstva usprotivio. I izdržao.
