Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba odgovoran za stravično etničko čišćenje u postjugoslavenskom ratu, napokon je uhićen. Sada je vrijeme da s male distance promotrimo i drugu stranu njegove ličnosti: ovaj psihijatar po profesiji nije samo okrutni politički i vojni vođa nego i pjesnik. Njegovu poeziju ne smijemo odbaciti kao besmisleno lupetanje - ona zaslužuje pomno čitanje jer se u njoj krije ključ etničkog čišćenja i toga kako ono funkcionira. Evo nekoliko stihova iz pjesme bez naslova koja je posvećena Izetu Sarajliću:

Obratite se na moju novu veru, ljudi
Nudim vam što vam niko dosad nije,
Nudim vam surovost i vino
Onog ko nema hleba hraniće svetlo mojeg sunca

Narode, ništa nije zabranjeno u mojoj veri
Ima ljubavi i pića
I gledanja u sunce dokle vam se prohte
jer ovo vam božanstvo ništa ne brani

O poslušajte moj poziv braćo narode ljudi.

Ovi stihovi opisuju preciznu konstelaciju: brutalni i opsceni poziv da se ukinu sve zabrane i prepusti beskonačnoj destruktivnoj orgiji. Freudov termin za božanstvo koje “ništa ne brani” je superego, pojam ključan za razumijevanje toga kako se u današnjem etničkom nasilju ukidaju moralne zabrane.

Smiješ!

Dok se Karadžić skrivao u Srbiji, na Miloševićev je sprovod demonstrativno došao Peter Handke, klasik suvremene austrijske i europske književnosti

Ovdje se klišej prema kojem se u dubinskoj identifikaciji s etničkim obnavlja neki čvrsti sustav vrijednosti i vjere nasuprot zbunjujućoj nesigurnosti moderna svjetovnog globalnog društva okreće naglavačke: etnički fundamentalizam zapravo se temelji na tajnom, jedva skrivenom SMIJEŠ!

Paradoksalno je da današnje prividno hedonističko i permisivno postmoderno društvo preplavljuju pravila i zakoni koji navodno služe tome da nam bude bolje (restrikcije pušenja i jela, pravila protiv seksualnog napastovanja...) tako da nas referenca na neku strastvenu dubinsku etničku identifikaciju nipošto dodatno ne obuzdava, nego, naprotiv, djeluje kao poziv na oslobađanje - “Smiješ!” - smiješ povrijediti čvrsta pravila mirnog suživota u liberalnom tolerantnom drušvu, smiješ jesti i piti što god želiš, smiješ se odavati patrijarhalnim običajima koje politička korektnost zabranjuje, smiješ čak i mrziti, ratovati, ubijati i silovati...

Ako u potpunosti ne shvatimo taj izopačeni pseudooslobađajući učinak današnjeg nacionalizma, nećemo nikad uspjeti shvatiti njegovu temeljnu dinamiku.

Evo kako je Aleksandar Tijanić, vodeći srpski novinar koji je kratko vrijeme bio i Miloševićev ministar informiranja, opisao “čudnovatu simbiozu Miloševića i Srba”:

“Milošević Srbima uglavnom odgovara. U vrijeme njegove vladavine Srbi su ukinuli radno vrijeme. Nitko ništa ne radi. Dopustio je procvat crnog tržišta i šverca. Svatko se može pojaviti na državnoj televiziji i vrijeđati Blaira, Clintona ili bilo kojeg ‘svjetskog uglednika’... Osim toga, dao nam je pravo da nosimo oružje i probleme rješavamo oružjem. Dao nam je i pravo da se vozimo u ukradenim autima... Milošević je Srbima život promijenio u velike praznike i omogućio nam da se svi osjećamo kao na maturantskom izletu - što znači da ništa od toga što učiniš ne može biti kažnjivo.”   

San o destruktivnoj orgiji

Odakle potječe ovaj san o destruktivnoj orgiji? Ovdje nas čeka neugodno iznenađenje: san o etničkom čišćenju formulirali su prije više desetljeća pjesnici. Hegel u “Fenomenologiji duha” spominje “tiho tkanje duha”: potajno djelovanje na promjeni ideoloških koordinata, uglavnom nevidljivo oku javnosti, koje odjednom eksplodira na opće zaprepaštenje. To se događalo u bivšoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina, pa kad je krajem osamdesetih došlo do eksplozije, već je bilo prekasno, stari je ideološki konsenzus do kraja istrunuo i urušio se.

Jugoslavija je 70-ih i 80-ih bila nalik onom mačku u crtiću koji neprestano hoda iznad provalije - pada u ponor tek onda kad napokon pogleda dolje i postaje svjestan da nema tla pod nogama. Milošević nas je prvi prisilio da doista pogledamo u provaliju... Ako se rat uobičajeno definira kao “nastavak politike drugim sredstvima”, možemo reći kako je činjenica da je Karadžić pjesnik više od puke slučajnosti: etničko čišćenje u Bosni bilo je nastavak (jedne vrste) poezije drugim sredstvima.

Poetsko-vojnički sklop nije balkanska specijalnost, što pokazuje i slučaj Hasana Ngezea, Karadžića iz Ruande, koji je širio mržnju prema Tutsijima

Platonu se reputacija poljuljala kad je ustvrdio da pjesnike valja izbaciti iz grada - ali to je prilično razborit savjet ako je suditi po događajima u postjugoslavenskom razdoblju, gdje su opasni pjesnički snovi otvorili put za etničko čišćenje. Istina, Milošević je “manipulirao” nacionalističkim strastima - ali pjesnici su ga opskrbili materijalom koji je podložan manipulaciji. Upravo je s njima - iskrenim pjesnicima, a ne pokvarenim političarima - sve počelo kad su još sedamdesetih i osamdesetih posijali sjeme agresivnog nacionalizma ne samo u Srbiji nego i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama. Umjesto industrijsko-vojnog kompleksa, u post-Jugoslaviji imamo poetsko-vojni kompleks koji personificiraju Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

A da izbjegnemo zabludi da su poetsko-vojnički kompleksi isključivo balkanska specijalnost, moramo spomenuti bar Hasana Ngezea, Karadžića iz Ruande, koji je u svojem časopisu Kangura sustavno širio mržnju prema Tutsijima i pozivao na njihov genocid. I odviše je lako odbaciti Karadžića i društvo kao loše pjesnike: i drugi eksjugoslavenski narodi (pa i sama Srbija) imali su pjesnike i pisce koje se hvalilo kao “velikane” i “autentične”, a koji su također revno sudjelovali u nacionalističkim projektima. A što s Peterom Handkeom, klasikom suvremene europske književnosti, koji je demonstrativno došao na sprovod Slobodana Miloševića?

Pozivanje na uzvišeni cilj

Dominacija nasilja koje se opravdava vjerskim (ili etničkim) razlozima može se objasniti upravo činjenicom da živimo u vremenu koje sebe doživljava kao postideološko. Budući da veliki zajednički ciljevi više ne mogu poslužiti za mobilizaciju na masovno nasilje, to jest rat, budući da nas hegemonijska ideologija poziva da uživamo u životu i realiziramo sami sebe, većini je ljudi teško prevladati dubinsko gađenje nad mučenjem i ubijanjem drugih ljudskih bića. Ljudi su u velikoj većini spontano moralni: ubiti drugo ljudsko biće duboko je traumatično.

Zato, da bismo ih natjerali da ubijaju, potrebno se pozvati na tako uzvišeni cilj prema kojem će sitne pojedinačne brige oko ubijanja djelovati beznačajno. Vjera ili etnička pripadnost savršeno odgovaraju ovoj svrsi. Naravno da ima patoloških ateista koji će počiniti masovno ubojstvo iz čistog zadovoljstva, jer im se tako prohtije, ali to su ipak rijetke iznimke. Većina se mora anestezirati kako bi isključili elementarnu osjetljivost na patnje drugog čovjeka. Za to je potreban sveti cilj.

Slavoj Žižek