Prije mnogih godina jedan je od kolega, prešavši iz novinarstva u špijunažu, objasnio trećemu: “U biti to je isti posao, samo što više ne moram paziti na stil.“
O stilu i jest riječ.
Uostalom, još je Buffon (ne nogometaš nego prirodnjak, grof Georges-Louis Leclerc) objasnio da je “stil sâm čovjek“, da se čovjeka razaznaje po stilu. Moša Pijade je diskusiju na sjednici Politbiroa u povodu Pisma Stalina i Molotova Titu i Kardelju započeo riječima: “Drugovi, mene u svemu ovome iznenađuje nizak nivo Staljinovog pisma“. Slikar i prevoditelj je - za razliku od ostalih - razabrao da je u stilu suština staljinizma (doduše dobro desetljeće poslije Krleže). To utoliko više vrijedi za demokraciju: kada sam se podrugnuo formalnoj demokraciji (navijajući za neposrednu, dakako), nešto stariji sveznadar me ukorio da demokracije nema bez forme, da je forma, dakle, stil demokracije.
O demokraciji zapravo i govori istraživački novinarski pothvat Sonke Iwersona, novinara vodećega njemačkoga privrednog lista Handelsblatta, koji je otkrio akciju špijuniranja uposlenika i kandidata u Deutsche Telekomu, koja je zahvatila i osobe uposlene u Hrvatskom Telekomu.
Je li puka slučajnost što je dosad najgora afera špijuniranja građana u Italiji otkrivena u Telecomu Italia, što je jedan od ključnih predratnih skandala u Slavoniji bilo špijuniranje građana kroz državnu telefoniju u Osijeku, dalje da ne nabrajamo? U Italiji je riječ bila o daleko naivnijem materijalu, naime o ispisima poziva, koji su se mogli kupiti i prodavati i tako doznati tko s kim kontaktira, što također zna biti dragocjen podatak ne samo u policijskim istragama, nego i u industrijskoj špijunaži. Talijanski Jamac privatnosti još je prije desetak godina upozorio na opasnost po privatnost ljudi koju donose sve gušće raspoređene sigurnosne kamere, pa je određeno ne samo tko i kada to uopće smije pogledati, nego i maksimalan rok koliko se ti snimci smiju čuvati ako ih ne zatraži sud: dva mjeseca. Slični su rokovi određeni i za ispise pozvanih telefonskih brojeva i slične podatke, nužne za fakturiranje i za njegovu kontrolu ali potencijalno opasne po privatnost.
Pet godina se navodno čuvaju podaci o hrvatskim Telekomovim uposlenicima kojima su se pozabavili špijuni. I to podaci o osobi, najintimnije naravi, a i podaci o članovima njezine obitelji. Ništa nova, naravno, ako se zna da je iste metode rabila i Inkvizicija i Čeka (NKVD-ova mati), da ni ne spominjemo Gestapo. Abwehrov general Reinhard Gehlen bio je joker koga je američka CIA iskoristila za uspostavu svoje špijunaže u poratnoj Njemačkoj, a od 1955. ta je mreža i formalno postala njemačkom i dobila naziv Savezne obavještajne službe (BND). Ako je istina da su njezini bivši agenti obavili ovaj posao za Deutsche Telekom - ne treba se čuditi odakle im takav stil rada.
Stil špijunskog istraživanja eventualnog personala u Hrvatskom Telekomu govori - ne veoma mnogo, nego sve - o naručiteljima i realizatorima toga “head huntinga“, koji u ovom slučaju nije bio samo lov na glave, nego očito i na međunožje.
Čemu može služiti ispitivanje nečijih spolnih navada i preferencija? Kani li korporacija te referencije svoga uposlenika iskoristiti u promicanju svojih proizvoda? Planira li ih izravno ponuditi na tržištu? Misli li se braniti od eventualne ucjenjivosti svoga eventualnog dužnosnika? Ili sama prikuplja argumente za ucjenu, zlu trebalo?
Koji god cilj bio - nije dovoljan da opravda sredstvo.
Gađenje je prava ocjena tog stila. S pravom ga je upotrijebio Ivica Mudrinić, prokušani menedžer, čiji je stil unovčavanja patenata također zapamćen. A i njemu se gadi...
Zoran Pusić je - kao i obično - u pravu kada upozorava da je od samih metoda još opasnije što taj tip špijuna zaista vjeruje da je interes “organizacije“ iznad čovjekove privatnosti, koja je ipak ljudsko pravo.
Možemo to reći još jednostavnije: kada se povjeruje da postoje partikularni interesi koji opravdavaju tajno kršenje javno zajamčenih prava - na strmoj smo nizbrdici koja vodi u zločin.
Sam stil je, uostalom, već bio zločinački.
Inoslav Bešker
