U kasnu zimu 1999. godine Stjepan Mesić bio je sotoniziran od službene HDZ-ove javnosti gotovo kao “domaći izdajnik” zbog svog svjedočenja u Haagu u slučaju Blaškić. U javnosti je malo viđan. Prijatelje je gubio na dnevnoj bazi. Izgubljen i napušten, uz posve neizvjesnu političku sudbinu. Slabašnu stranku koju je osnovao nakon svađe s Franjom Tuđmanom neslavno je napustio, priključivši se poput zaboravljenog asa HNS-u, gdje u zapećku zauzima mjesto odsluženog umirovljenika.
Dva puta pao i digao se
Mesić se pleo na rubu pameti i političkog života. Odjeci velike ratne pobjede i zlatni sjaj brončane medalje na SP-u u Francuskoj nekako su blijedjeli pod teretom nemirne svakodnevice. Hrvatska je postajala sve većim otpadnikom Europe, dušu izmučenog stanovništva pritiskala je i izolacija i besperspektivnost, a spekulacije o ozbiljnosti skrivane Tuđmanove bolesti rasle su eksponencijalno. U očaju se nagađalo o mogućim dosezima političkog saveza Račana i Budiše.
Bližili su se “novogodišnji” izbori koji su trebali donijeti rasplet i nove darove pod skromno okićen bor. Posve neočekivano, u izbornu se utrku prijavio odbačeni i prezreni Stjepan Mesić. Prvotne ankete davale su mu slabokrvnih tri posto. U medijima su, čak i onima koji su sve otvorenije rogoborili protiv ozračja HDZ-a, s podsmijehom i nepovjerenjem primili njegovu avanturu.
- Bio sam jedan od rijetkih (osim možda samog Stipe, kojeg su također povremeno nagrizale sumnje) koji je vjerovao u njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima 2000. godine - priča nam Mesićev dugogodišnji suradnik Josip Joža Manolić. Klima je, kaže Manolić, bila takva da je HDZ bio obezglavljen i iskompromitiran, Granić se predugo dvoumio čiji će biti kandidat, a Račan-Budišina oporbena koalicija bila je previše heterogena da garantira lak Budišin trijumf.
U Mesićevu se slučaju stara židovska poslovica “da Bog da imao pa nemao”, uz optimistični nastavak “pa opet imao”, na nabolji način potvrdila i poigrala. Rijetka je on pojava u političkom zviježđu: strmoglavio se u bespuća povijesne zbiljnosti čak dva puta, nakon čega se dva puta pobjedonosno vraćao!
Osim toga, brojnost njegovih funkcija također je zadivljujuća. Predsjednik općine, saborski zastupnik u komunizmu, politički uznik, zatim prvi premijer višestranačke Hrvatske početkom 90-ih, pa predsjednik (zadnji) Predsjedništva SFRJ, zatim predsjednik Sabora, pa prezreni disident na marginama političkog života i onda predsjednik neovisne Hrvatske u dva mandata.
Upravo je to, prema povjesničaru Tvrtku Jakovini, i dobar dio tajne njegova uspjeha. Naime, uspio je u svakom segmentu biračkog tijela uzeti dio za sebe - kao izdanak antifašističke obitelji, pa disident u komunizmu i zatvorenik, pa najpopularniji HDZ-ov osnivač, pa njihov otpadnik. Mogao je okupiti i samozatajne IDS-ovce, ali i desničare iz Dalmatinske zagore, pa i zagrebačke ustašoidne malograđane i splitske jugonostalgičare, dezorijentirane Srbe iz Hrvatske (koji su ostali, nisu zbrisali okrvavljenih ruku) te zbunjene albanske slastičare, kao i obespravljene studente iz 1971. godine koji su zaradili dosjee...
Antipod prethodnika
- Uspio je najviše iskoristiti klimu ‘antituđmanizma’, odnosno evidentne ljutnje i zasićenosti vladavinom Franje Tuđmana, koja se tada stvorila u društvu - kaže Mesićev dugogodišnji prijatelj, a kasnije i savjetnik Boro Vučković.
Mesić je “vratio osmijeh” u politički život i bio antipod mrgodnom cjepidlaki kakav je bio Franjo Tuđman.
- Oslobodio je politiku okova lažne ozbiljnosti, pretjerane frustracije i osvetoljubive naslade - smatra Jakovina.
Stjepan Mesić izabran je za predsjednika Republike kao suprotnost svom prethodniku: opušten, sklon političkom i kadšto prežvakanom vicu, ali, kako tvrdi politolog Branko Caratan, i kao građanin predsjednik “s više nego dobrom komunikacijom s ljudima”.
- Rat je završio, nezavisnost je bila već neupitna, temelji države bili su postavljeni. Hrvatska je ulazila u vrijeme normalizacije politike. Kao imperativ postavljalo se pitanje konsolidiranja demokracije i otvaranja zemlje prema svijetu. Upravo to su bili glavni zadaci koje je Mesić zatekao na stolu 2000. godine - ističe Caratan, napominjući da je upravo tu misiju uspješno obavio.
Fascinantno je da je Stipe Mesić svih ovih 10 godina bio i ostao najpopularniji političar. Iako je imao boljih i lošijih dana, kada je primjerice u javnost procurila snimka njegova kompromitirajućeg govora u Australiji početkom 90-ih kada je koketirao s ustaštvom, uspio se i tada dočekati poput mačke na “sve četiri” i čak povećati popularnost. Ili kada se posve, činilo se, nepotrebno obrušio na zaboravljene hrvatske folksdojčere i upleo u povrat njihove imovine. Kada je prkosno uzvratio talijanskom predsjedniku Napolitanu nakon što je Hrvate nazvao “krvavim banditskim Slavenima” ili kada je Slovencima nabacio da su ih hrvatski partizani oslobodili.
Kako ističe Boro Vučković, često bi nakon velikih napada u medijima ili nekih “grešaka u koracima” Mesić iz toga izlazio s jačim rejtingom.
Možda je previše šeretski pristupao politici, što je s jedne strane djelovalo kadšto neozbiljno, a s druge profilatički na stanovništvo koje je demistificiralo politiku i političare kroz takav pristup.
Satirične žaoke na drugoj su strani izazivale burne konfrontacije koje su se možda mogle izbjeći da je predsjednikov stil bio drugačiji. Opaske na račun slovenske politike, Crkve ili Beograda spadaju u tu kategoriju. Mesić je prema teologu Adalbertu Rebiću bio i previše izravan u političkom djelovanju.
Djelovao izvan ovlasti
- Htio je biti sveprisutni big brother. Sve je htio znati, sve komentirati, kao da je htio biti sveprisutni i sveznajući bog. Koji put to je bilo i neukusno. Ali možda je upravo zato bio tako popularan - smatra Rebić.
Mesić je, nastavlja Rebić, stvarao dojam da svakom loncu želi biti poklopac. Na taj je način ojačavao Ustavom ograničene ovlasti predsjednika.
Međutim, Mesić je, prema riječima prof. Branka Caratana, svoj položaj i jaču ulogu od klasičnog predsjednika parlamentarnog tipa koristio da bude unutar izvršne vlasti protuteža Vladi i kompenzacija slabosti parlamentarne oporbe.
- S obzirom na aktivistički politički temperament, Mesiću je uloga parlamentarnog tipa predsjednika očito bila suviše tijesna. Nastojao je i upozoravati na slabosti vladajuće politike i daleko izvan ustavnih ovlaštenja predsjednika. Pamtimo da se neuspješno zalagao za izvoznu umjesto uvoznu ekonomiju, za jačanje proizvodnje kao osnove zaposlenosti, za drugačiju tečajnu politiku, za osmišljavanje ekonomske politike - smatra Caratan.
Mesićevu vladavinu obilježilo je nekoliko ključnih događaja na kojima se mogao lako okliznuti, ali obratno, to je ojačalo njegovu popularnost koja nikad nije pala ispod 60-ak posto. Nekim svojim potezima rušio je predrasude koje su se stvarale o hrvatskom društvu, ali ih je i dodatno stvarao. Uspijevao je pogoditi bilo javnosti te osjetiti što u tom trenutku javnost želi čuti ili napraviti. Imao je sposobnost, tvrdi Jakovina, da uvijek bude malo ispred događaja. Tako je reagirao u slučaju znamenitog “pisma 12 generala”, koje su mnogi između redaka iščitali kao pučističku poruku. Interesne snage koje su se osjetile uzdrmane nakon pada HDZ-a krenule su u kontraofenzivu.
- Nije se dvoumio. Nije imao ni vremena. Morao je u zametku onesposobiti revanšističke poteze, ali i preduhitriti neodlučnost Ivice Račana. Da to nije učinio, možda Mesić ne bio pao, ali bi svakako bio oslabljen - uvjeren je Manolić.
Vučković napominje kako je imao osjećaj i iskustvo kada treba “udariti” da proizvede efekt kako bi se neke stvari otvorile ili doprle do javnosti. Jašio je, nastavlja Vučković, na korupciji, danima govorio o aferi kamioni i na kraju je upalilo. Postao je i prepoznat po antikorupcijskoj borbi, napominje i Jakovina, i to u trenutku kada je ljudima to postajalo neizdrživo i odiozno.
U zemlji koja se voli pohvaliti da je katolička, odnosno da je 90 posto stanovnika praktičnih vjernika, ostajao je neprijeporno prvi po popularnosti iako mu je predsjednikovanje obilježio “antifašizam” do mjere da se i neumjesno i nekritički odnosio prema devijacijama u partizanskom pokretu te kadšto neukusno prepucavao s Crkvom i njenim istaknutim biskupima i svjetonazorom. No tu je znao biti neobjektivan, pa se u svojoj antifašističkoj borbi zanio toliko da bi zaboravljao ili čak opravdavao partizanske zločine. To mu nije umanjilo poziciju omiljenog političara.
U svakom društvu hito je biti glavni zabavljač, ali i mentor. Prema Rebiću, htio je uvijek biti kozer, premda su mu, karakteristično za takve ljude, riječi bile brže od djela.
Naprosto je onako narodski racionalno domislio da je današnji svijet utemeljen na rezultatima Drugoga svjetskog rata. Shvatio je, bez obzira na neki svoj afinitet, da se treba vratiti vrijednostima hrvatskog antifašizma i zato što je svijet postavljen na taj način da su sve glavne međunarodne institucije, od UN-a, NATO-a pa do EU, produkt tadašnjih dogovora pobjedničkih snaga.
Njegove svađe s Crkvom ponekad su prelazile granice dobrog ukusa, ali i otvarale bitna pitanja o sudjelovanju Katoličke crkve u političkom i društvenom životu Hrvatske.
Antikrižarski rat
Teolog Adalbert Rebić ne misli da je predsjednik Mesić imao žestoke sukobe s Crkvom.
- On se znao javno sukobljavati s ovom ili onom crkvenom osobom, kao na primjer s biskupom Jezerincem, ili s hvarskim biskupom Štambukom, ili češće s novinarom Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila - kaže Rebić.
Miklenić ga je u svojim komentarima neizravno prozivao za njegovo svjedočenje u Haagu, za njegove nedovoljno jasne izjave u odnosu na ulogu Crkve u društvu. Nešto više prašine Mesić je uzvitlao svojim tvrdnjama da vjerskim simbolima nema mjesta u javnim prostorijama. Međutim, nastavlja Rebić, u privatnom životu bio je prijatelj i nekih svećenika. Ne znam je li koji vic ispričao i papi Benediktu, podbada Rebić.
Prijatelji iz krim-miljea
Najviše su mu predbacivali njegovu “nesvrstanu” vanjsku politiku. Mesiću su putovanja u egzotične destinacije, gdje je svoj trag ostavio tek Josip Broz Tito, bila neka vrsta alternative politike.
- Pa nije EU jedina niša u koju možemo i moramo ići - smatra Jakovina.
- EU jest naš sudbinski odabir, ali suradnja s drugima jednako je bitna - tvrdi i Vučković.
Hrvatska se i njegovom zaslugom otvorila prema svijetu i ozbiljno počela proces uključivanja u euroatlanske integracije, napominje Caratan. Putovao je, kažu, više i od Tita. Ulazak Hrvatske kao nestalne članice u Vijeće sigurnosti vjerojatno je i njegova zasluga. Kritizirali su ga da je podržavao odnose i s državama koje nisu važne ili uživaju lošu reputaciju. U nekim slučajevima to su bile zemlje koje su zbog energetskih ili nekih drugih resursa bile interesantne. Možda je tu bilo i nepotrebnih putovanja, ali nastojanje da Hrvatska bude prisutna u svijetu ne može biti loša politika, kaže Caratan.
Jakovina i Caratan ističu da njegova isprika za zločine s hrvatske strane nije naišla na istovrsnu reakciju drugih, ali je otvorila vrata za obnovu odnosa među državama, ekonomijama i ljudima s obje strane granice.
- Time je utjecao i na odnose prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. Zbog zalaganja za integritet BiH zadobio je povjerenje kod Bošnjaka, ali je istovremeno isprovocirao kritički stav dijela Hrvata. Podržao je nezavisnost Kosova kao konzekvencu raspada Jugoslavije i Miloševićeva terora - kaže Caratan.
Optuživali su odlazećeg predsjednika zbog prijateljstva i s nekim sumnjivim ljudima, čak iz miljea (polu) kriminala. Naturali su mu Hrvoja Petrača za druga, što je on opovrgavao. Vučković kaže da mu se ne mogu imputirati prijatelji na rubu zakona. No, poznato je da je Mesić je imao širok krug poznanstava. Nije čudo ako su neki od njegovih poznanika i drugova bili upetljani u kriminalne djelatnosti, smatra Rebić. Mesić je ipak zadnji hrvatski političar staroga kova koji na sebi nosi patinu i komunizma i kontroverzne Tuđmanove vladavine, a on je uz nestora Vladimira Šeksa jedini koji u hrvatskom političkom prostoru barem na simboličkoj razini održava duh 90-ih godina.
- Ako je itko bio u ovome društvu ‘nedodirljiv’, to je bio predsjednik Mesić - zaključio je Rebić. Svakako, Mesić je obilježio prvo desetljeće 21. stoljeća hrvatske povijesti, a politička hrabrost je nešto što se može vezati uz njegovo djelovanje.
