Trebaju li raspela, križevi s likom raspetoga Isusa, visjeti po školama? Vjernicima je to drago, svećenici se za to zauzimaju. Protivnici Crkve bi ih skidali - da bude kao u godinama bivšeg režima. Čim se pitanje tako postavi, i nije više toliko riječ o križu koliko o režimu. Skidanje bi sada moglo značiti i neki politički povratak.
Sjećam se da smo se u ondašnjoj gimnaziji 1946. borili oko križa na zidu u razredu. Bio je ondje godinama, a komunisti su pomalo oklijevali kako ga skinuti. Bilo nas je u razredu različitih pa smo se oko toga sporili - dok nije mladi skojevac skočio, bacio raspelo i cipelama ga zdrobio. To je bilo potreslo cijeli grad.
Koji to pamtimo mogli smo odahnuti kad su križevi opet došli u razrede. Ali postavlja se pitanje jesmo li o tome nakon pola stoljeća trijezno promislili. Što sada znače križevi u razredima? Bilo da su svi đaci iste vjere, bilo da nisu.
Raspelo s Isusovim likom nije samo oznaka kršćanske baštine nego vrlo sažeti znak cijele vjere u Isusa. Koliki đaci promisle da je to bogočovjek - u istoj osobi Bog i čovjek - raspet za ljudske grijehe, da je to znak smrti grijeha i jamstvo osobnoga uskrsnuća svakoga čovjeka? Ili su navikli uz taj znak prolaziti bez promišljanja? Da li raspelo na zidu učionice potiče na vjeru ili odgaja za ravnodušnost?
Smije li se očekivati dolični vjerski stav u svakome koji taj znak gleda? A ima u razredu i onih koji ne vjeruju ili malo vjeruju ili drugačije vjeruju.
Kad se tako misli, vrijedi još razmišljati. Drugo su križevi na zvonicima i spomenicima. Oni mogu biti znak i baštine i umjetnosti. U razredu je to drugačije. Sad ih ne bi bilo uputno uklanjati; teško je često ponavljati što znak znači - ali opasno je o tome ne misliti.
