Francuskoj su iznimno zadovoljni poslovanjima njihovih kina u protekloj godini. U odnosu na 2010., gledanost je porasla čak 20 posto, a prva mjesta na godišnjoj top-listi zauzimaju dvije domaće komedije, “Nedodirljivi” i “Ništa za prijaviti”. Prva - inventivna priča o dogodovštinama hendikepiranog bogataša i tamnoputog momka iz predgrađa - pritom već dva tjedna deklasira konkurenciju u susjednoj Njemačkoj i već uživa status jednog od najuspješnijih europskih filmova posljednjih godina.

Gnjev Hollywooda

Takvi rezultati ne nastaju slučajno. Francuzi su još 80-ih godina izazvali gnjev Hollywooda radikalnim mjerama za promoviranje domaćeg filma i prisiljavanjem prikazivača na obaveznu kvotu njihova udjela u kinorepertoaru. Dok je talijanska kinematografija prolazila burna razdoblja jer nije u dovoljnoj mjeri uživala podršku svoje vlade, francuska se tako stabilizirala da je naposljetku stekla poštovanje svog najvećeg neprijatelja - Hollywooda!

Upravo je napravljena analiza hrvatskog kinotržišta u 2011. godini, no za razliku od Francuza, mi nemamo razloga za likovanje. Istina, nakon punih šest godina prvi se put jedan hrvatski film probio na listu 15 najgledanijih (“Koko i duhovi” Danijela Kušana), a i ukupni bruto prihod gotovo se za 10 posto povećao u odnosu na 2010., međutim trijezni pogled na brojke otkriva da je Hrvatska eksploatacijsko tranzicijsko tržište na kojemu se ne vodi nikakva suvisla kulturna politika. Odakle povećanje prihoda? Jednostavno, cijene ulaznica su sve više i više, a ukupni broj gledatelja ili stagnira ili se neznatno smanjuje. Dvorana za prikazivanje filmova nikad nije bilo toliko (čak 32 nove niknule su u protekloj sezoni), što je trebalo rezultirati i znatnim porastom ukupnog broja gledatelja, ali nije. Očito, kućni budžeti imaju svoj limit i treba izabrati između odlaska u kafić, šoping-centar ili kino.

Glavni adut

Glavni adut za povećanje ukupnoga bruto prihoda su 3-D filmovi. Od 15 najvećih hitova, čak ih je deset napravljeno u tom formatu. Bez obzira na to koliko američki kritičari prognoziraju da će ta groznica uskoro jenjati, situacija u Hrvatskoj ukazuje da je to neusporedivo najveća kinoatrakcija. Od ukupno 151 dvorane, čak su 52 prilagođene prikazivanju 3-D filmova: crtiće za najširu publiku danas je teško zamisliti bez iluzije dubine, a toj modi odolijevaju samo serijali poput “Sumrak sage” namijenjene tinejdžericama ili komedija u kojima se traži što više žestokog humora (“Mamurluk 2”), a ne poigravanje prvim i trećim planom. Zapravo su “Koko i duhovi” - unatoč tome što film nije u 3-D formatu - napravili odličan posao jer bi prema broju gledatelja zauzeli osmo, a ne 15. mjesto domaće top-liste. Pritom je taj film stigao na tržište s puno manjim brojem kopija negoli njegovi konkurenti. Kakav bismo zaključak izveli iz ovakve liste gledanosti? Naprosto taj da smo hollywoodska kolonija u kojoj sve druge vrste filma nemaju šanse kod publike. Čak i komedija “Johnny English ponovno jaše” - bez obzira na engleske i francuske producente - ima etiketu hollywoodskog “majora” Universala.

Zahvaljujući globalizacijskoj strategiji tvornice snova, top-liste filmova u mnogim zemljama frapantno nalikuju jedna na drugo, ali razvijene kinosredine se razlikuju od nerazvijenih po tome što ipak ne dopuštaju da im hollywoodska roba toliko dominira kinorepertoarom. U nas se, pak, prikazivači natječu da otvore što više dvorana s visokim cijenama ulaznica koje će puniti hollywoodskim filmovima. Nije to baš utješan portret hrvatske filmske sredine.

Za razliku od prošlih godina, u 2011. se povećao broj naslova u kinima. Razloga za to je nekoliko. Distributeri Continental film i Discovery film ne posustaju u uvozu art-filmova i onih namijenjenih specijaliziranoj publici, pa bismo samo po profilu onoga što se sve u nas prikazivalo u protekloj godini mogli zaključiti da smo među najosvještenijim filmskim sredinama u Europi. Pridoda li se tome još tridesetak naslova koji uopće nisu zabilježeni u ovoj statistici jer kolaju uokolo po nezavisnim filmskim centrima, a za te se redovni blagajnički izvještaji uopće ne zanimaju, dojam o našoj filmskoj kulturi bio bi još pohvalniji.

Zemlja koja guta sve

Na žalost, većinu tih ostvarenja pogleda uglavnom manje od 500 posjetitelja, a tek se rijetki - poput “Melankolije” Larsa von Triera - mogu pohvaliti s nekoliko tisuća gledatelja. Stječe se dojam da distributeri te filmove uvoze zbog alibija, eventualnih dotacija fondova za promoviranje europskog filma, a ne da bi nam poboljšali repertoar: uostalom, većina ih nađe mjesto u programu nekog od domaćih festivala gdje skupe više gledatelja nego u svim hrvatskim kinima. Koje li - opet - razlike u odnosu na Francusku! Tamo je lanjski berlinski pobjednik i ovogodišnji favorit za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, iranski “Nader i Simin se rastaju”, utržio u kinima više od pet milijuna dolara.

Drugi razlog - koji otkrivamo u distributerskoj politici kompanije Blitz i njezine sestrinske tvrtke Duplicato - korištenje je kinomreže za eventualnu predreklamu kako bi film poslije bio prepoznatljiv kada ga nađemo u ponudi online videoteka i na kabelskim platformama. Što li sve ne uđe u hrvatska kina?! Naša mreža u stanju je progutati filmove koji u većini drugih zemalja odlaze izravno na DVD tržište ili na televiziju.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista