Poneka zabrana tiče se zdravlja, poneka ideologije, političke samosvijesti, odnosa prema zajednici, ali većina njih su, kada čovjek bolje razmisli i kada se u njihove razloge uživi, samo način na koji država ili društvo upozoravaju građane na svoje postojanje koje je prvenstveno zasnovano na pravu i obavezi da se nešto zabrani.
| Zabrane danas prihvaćaju i oni koji su glasni pobornici slobode pojedinca |
1. Zabrana intimiziranja s tuđom djecom
Svi koji se još sjećaju djetinjstva, a danas su trideset ili četrdesetogodišnjaci, sjećaju se situacija kada su stričevima ili ujacima uskakali u krilo ili bi ih mamini i tatini prijatelji s posla vodili na sladoled.
Dobro pamtite kako bi vas, u vrijeme nekog obiteljskog okupljanja, tetak u drugom koljenu, gastarbajter u Austriji, pozvao da ga zagrlite i poljubite, a on bi vam zauzvrat tutnuo u naručje novčanicu od sto maraka. Pa onda one legendarne igre na roditeljskoj bračnoj postelji, gdje biste se naganjali s obiteljskom podstanarkom, studenticom fizičke kulture iz provincije, pa bi vas ona ulovila i golicala vas dugo tamo gdje ste najškakljiviji. Oni s nešto dubljim pamćenjem mogli bi se sjetiti i toga kako im je sestra od strica, tek svršena gimnazijalka, na ljetovanju u Podgori brisala guzu nakon što bi se rasteretili u obližnjoj šumici. A tek svi oni strasni poljupci i čvrsti zagrljaji, kada se gušiš u stisku rođaka iz Amerike kojega si tek upoznao, pa skakutanja u njihovim širokim naručjima, maženja uz njihove oštre dvodnevne brade, kupanje u dahu koji je vonjao po štoku i pitralonu… Za većinu opisanoga u razvijenim zemljama Zapada moglo bi se zaglaviti u pritvoru, barem dok punoljetna strana u vezi ne objasni koga je i po čijem odobrenju povela na sladoled i zašto ga je usput tako strasno ljubakala, uz povike koji su primjereniji mekim erotskim filmovima, nego suobraćanju s djecom. Hrvatska, srećom, nije Zapad, pa vam se ne može dogoditi ništa osim težeg premlaćivanja.
Što, dakle, danas čini odrasli muškarac, kad se prema njemu oduševljeno zatrči petogodišnje dijete, recimo sin šefa s posla? Bez obzira na potrebu i želju da se dopadne šefu, ili baš zato, čovjek će dati magle petama i trčat će brže od klinca. Nekadašnje nježnosti zamijenila je igra lovice. Uopće nije lako zamisliti normalnu odraslu osobu koja bi se, onako u igri, valjala s djetetom po krevetu ili muškarca koji bi dijete koje nije njegovo pomilovao po obrazu i uputio mu cjelov u čelo. U današnjoj Hrvatskoj to čine još samo svećenici.
Neka sumnje da bauk pedofilije hara svijetom, ali misli li, možda, netko da je toga bilo manje kad smo mi bili djeca ili kada su naši djedovi i pradjedovi bili djeca? A svejedno male sitne nježnosti tada nisu bile zabranjene, a odrasli se nisu plašili djece. Ne daj Bože danas biti klinac, pa se izgubiti u trgovačkom centru. Malo je odraslih koji bi se usudili spašavati te. Bježe koliko ih noge nose, jer je i taj bijeg neka norma u ponašanju. Izgubljenog psa još će netko i primiti u zagrljaj, bez obzira na to što je mladunac.
| ALKOHOL Dugo prihvaćeni stil života danas znači trenutni otkaz ako ste pijani na poslu ili diskvalifikacija svega što napravite |
 |
2. Zabrana alkoholiziranja na javnome mjestu i na poslu
Dugo je pijanstvo bilo pomalo ekstreman, ali načelno prihvatljiv stil života.
Mnogi su veliki ljudi živjeli kao alkoholičari i osim po njihovim djelima prepoznajemo ih po alkoholizmu. Tako su, recimo, Humphrey Bogart i John Huston bili neobično kvalitetni pijanci i na toj su činjenici gradili svoj imidž jednako suvereno i sigurno kao što ga je, recimo, Mae West gradila na sisama ili Elizabeth Taylor na muževima. Nitko nije vidio ništa problematično u tome što su ljudi pili dok god su to činili na vlastiti račun i dok god zbog toga nije stradao posao. Pio je, kažu, i Tin Ujević, ali neusporedivo manje nego što tvrde njegovi suvremenici, koji su također često bili pijani. Neka su zanimanja, recimo pisac i novinar, nužno bila obilježena oblokavanjem. Onaj tko nije pio, ili je radio za policiju ili je bio slab novinar. Nemoguće je zamisliti američkoga novinskog urednika iz pedesetih godina bez čaše s viskijem u ruci. Zvuk leda koji udara u debelo orošeno staklo jedan je od najljepših zvukova na svijetu i razlog zbog kojega su se mnogi počeli baviti ovim poslom. Najveći hrvatski novinari također su bili pijanci, ali uvijek se znalo da prava gospoda znaju kontrolirati alkohol u svojim žilama.
Danas će vas, čak i u Hrvatskoj, u socijalnome smislu manje diskvalificirati ako ubijete penzionera na pješačkom prijelazu, nego ako se napijete na poslu. U prvom slučaju možete očekivati pomoć od pravne službe, razumijevanje poslovodstva i nekoliko slobodnih dana dok ne dođete sebi, a u drugom slučaju slijedi vam sigurni otkaz. Novinari smiju biti nepismeni, što da ne, zašto bismo inače plaćali lektorsku službu, ali da budu alkoholičari, e to ne dolazi u obzir! Osim one četvorice-petorice predstavnika stare škole, koji su ionako pred mirovinom i tolerira ih se zbog načela društvene solidarnosti. A pijance među piscima kritičari će diskvalificirati kao estetski zastarjele i nazadne autore, koliko god im romani, možda, bili dobri i moderni. Ali danas nije važno kakvo vam je djelo, nego je važno kakav vam je životni stil.
| CIGARETE Javno su pušili predsjednici, glumci, književnici, a danas se zemlje brendiraju po zabranama pušenja na javnim mjestima |
 |
3. Zabrana pušenja
Lijepo je i poučno danas gledati arhivske snimke i fotografije današnjih šezdesetogodišnjaka, predvodnika hrvatske politike i kulture, pa svjedočiti kako u desnici ruci, između kažiprsta i srednjaka, drže cigaretu.
Pušilo se nekad po partijskim kongresima, u televizijskim studijima i na književnim promocijama, javno su pušili američki predsjednici, posljednji - Ronald Reagan, a pušio je kao Turčin i drug Tito. Danas, na radost svoje mondene publike i hrvatske književne provincije, puši samo onaj francuski pisac neizgovorljivog prezimena i istoga takvog opusa, a pušio je kao trener na Hajdukovoj klupi i veliki Blaž Slišković, pa su mu to zamjerili iz istoga razloga iz kojega se Francuzu dive. Sliškoviću pripada i najljepša antirasistička riječ na temu pušenja: "Ne puši Turčin jer puno puši, nego puši zato što uživa." I nekad se umiralo od raka pluća i od infarkta, i nekad je bilo ljudi koji bi u luli duhana ili u smotki (u dimici, kako se cigareta lijepo zove na moliškome hrvatskom) popušili vlastiti život, ali nije bilo Amerike da iz posve ideoloških razloga pokrene planetarnu zabranu pušenja duhana. Ta je zabrana najočitiji primjer kako se zabranom brendira država i kako se širi nesloboda za opće dobro. Svaki je bivši pušač jedna Amerika (čast rijetkim izuzecima), jer tako štedro svjedoči o škodljivosti duhana i tako živahno brani svoj životni prostor od onih koji bi malo zadimili, da čovjek pomisli kako duhan postaje najškodljiviji kad ga se čovjek ostavi. Zato, u ime slobode, čak i ako više ne pušite, ne deklarirajte se kao nepušači. Svaki hrvatski vladar do Franje Tuđmana pušio je kao Turčin.
| PAS U PARKU Psima više nije dopušteno ulaziti u parkove, a jao vlasniku koji ne pokupi ono što je iza psa ostalo u travi |
 |
4. Tabu pasjeg izmeta
Prije petnaestak godina, nekako u isto vrijeme s demokracijom, pojavio se po zagrebačkim parkovima novi prometni znak: prekriženi pas!
Naime, naša metropolska gospoda su zbog nečega pokazala silan otpor prema starom pasjem običaju da se rastereti nasred travnjaka, pa je tako nastao jedinstveni fenomen čiste i nepognojene hrvatske trave, po kojoj je samo djeci dopušteno skakati. Psima je dopušteno igrati se po travnjaku bečkoga Schoenbruna, slobodni su i na svakome pedlju salcburškoga baroknog parkovlja, ali u Zagrebu uglavnom jok! Tako su psi počeli masovno prazniti crijeva po asfaltnim pločnicima. Ne vole oni to, ne prija im, kao ni ljudima, ali što da čine ako nemaju izbora. A onda je prva baba stražaruša uočila na televiziji kako po zapadnoj Europi ti bezdušnici koji umjesto djece šetaju pse uza se nose i lopatice i vrećice, u koje pospremaju artefakte svojih mezimaca, pa su preko radija i televizije alarmirale da se to i u nas naredi. Valjda su, te babe, mislile kako će pasjim prijateljima biti ponižavajuće pokupiti govno. A danas nad tim općeraširenim tabuom već stražare svi, pa automatski, čim vide kako je neki simpatični pesek zastao na svome putu, ukočio se i iskočila mu je preko čela žila seruša, iščekuju hoće li gazda izvaditi lopaticu i vrećicu. Ako to ne učini, silno je nekulturan, možda je kakav Hercegovac, Bosanac ili hadezeovac.
| EKO OTPAD Postalo je nekako nobl i in, fino i kulturno, stati uz zeleni kontejner i bocu po bocu ubacivati pet ambalažu |
 |
5. Tabu ekološkog otpada
Poodavno su se, još u vrijeme Jugoslavije, pojavili prvi kontejneri za staklo i papir.
Danas se, međutim, staklo više ne zove staklo, nego je promijenilo ime u pet ambalaža. Prvih godina narod je bio krajnje ravnodušan prema tim zelenim i smeđim smećnjacima, djeca bi ih gurala niz ulicu i prevrtala, a nacionalno svjesno građanstvo smatralo je kako netko na svemu tome zarađuje, pa su smeće još revnije bacali nerazabrano, u one normalne limene kontejnere. Ali onda se prije četiri-pet godina, u sam osvit novoga milenija i s najavom hrvatskoga priključenja Europi, raspoloženje počelo naglo mijenjati. Narodu koji živi u provinciji, a provincija je sve osim Zagreba, to će djelovati čudno, možda neće ni vjerovati, ali u našem je glavnom gradu postalo nekako nobl i in, fino i kulturno, stati ispred zelenog kontejnera, pa strpljivo, bocu po bocu, ubacivati pet ambalažu. Očevi podižu malu djecu da i ona uživaju u zvuku stakla koje se lomi, a zatim ih na licu mjesta poučavaju zaštiti čovjekove okoline, sve u duhu učenja Ala Gorea. Još uvijek se nećete totalno osramotiti ako bacite smeće onako đuture, kao što su ga bacali i vaši stari, ali nije daleko dan kada će s prozora na prvome katu podviknuti prve babe stražaruše. Tog dana past će još jedna barikada slobode, sustići će nas još jedno moranje, bit će općeprihvaćen još jedan tabu, pa ćemo potajno, kasno noću, kao djeca, bacati boce i novine u obične kontejnere i radovati se tome kao što se prije stotinjak godina radovala mladež koja bi se, na užas ćudoredara, prvi put poljubila na javnome mjestu.
Miljenko Jergović
